Ljeto koje ne prolazi

Jer rasprodaje upravo traju i zadobivaju obilježje epidemije. Marine, zemljišta, gradilišta, uvale, tovilišta ribe, svjetionici... sužavaju i apsolutiziraju trenutke našega života, dok osiromašeni ostarjeli i zaboravljeni otočki svijet prodaje u bescjenje svoju zemlju

Sjedeći na stijeni uz more gledam pučinu u odsjaj sunca koje se lomi u valovima što ih je stvorio brod u prolasku. Mislim po tko zna koji put, ako postoji raj, mora da otprilike ovako izgleda. Ali ovo je nepametna zemlja, u kojoj svima postaje tijesno — zemlja koja tobože ili istinski hrli i želi biti dijelom Nove Europe, do koje se dospijeva pitomošću koja ovdje treba biti većom s obzirom na loš glas kojega se nismo otresli. Tamo ćemo valjda jednom i dospjeti s ovom prirodom i povećati broj korisnika njezinih sjajnih lica.

Gledajući tako ovu divotu koja izaziva gotovo tjelesnu bol zamišljam — jer volim inverzije — paradoksalnu mogućnost. Kao što i turiste koji se motaju po ovoj zemlji smatram izbjeglicama iz njihovih uređenih perivoja umjetnog zelenila i plastičnih cvijetnjaka, zamišljam i tu sivu Europu koja bi, da je ovdje pameti (ali otkuda pameti?!) i života, od svojega rada i sposobnosti morala zapravo pisati Hrvatskoj ustrajne molbe da se već jednom učlani u europsku obitelj kako bi zajedno, ne samo prigodno i ljeti, i oni bili baštinicima ove nedirnute prirode, ma koliko o nekoj nevinosti više nema smisla govoriti. Jer rasprodaje upravo traju i zadobivaju obilježje epidemije. Marine, zemljišta, gradilišta, uvale, krvava tovilišta velike ribe, svjetionici... sužavaju i apsolutiziraju trenutke našega života, dok osiromašeni ostarjeli i zaboravljeni otočki svijet prodaje u bescjenje svoju zemlju za koju njihovi nasljednici i ne znaju ni gdje se nalazi i koji svojim očevima ne mogu pomoći.

Ova je radosna sunčana zemlja na upravljanje dana privremenim korisnicima koji nisu u srodstvu s onima koji su izmolili kilometarske krunice suhozida i svojim rukama gradili reljef njezina lica. Ono što jučer bijaše zemlja sada je kompleks, ondje gdje nekoć bijaše maslinik ili vinograd sada je nekretnina koja se kao pijana raspikuća mota po internetu i na stranicama svakovrsnih oglasnika. Zemlja bez dostojanstva ne može sačuvati ni svoje svjetionike, te oči mora, nego ih daje u zakup i svaki domaći brod koji se primakne bliže navlači zlovolju i poneku zlobnu riječ i prijekor novih šarenih korisnika oko kojih plivaju plastične patkice i reklamne vrećice ambalaže. Eto. Tako o sebi, nama, zemlji bez ponosa. Siromaštvo nije izgovor. Jer i naši preci bijahu siromašni, ali ponosni. Zemlja je imala vrijednost zemlje i plaćala se onim što je davala.

Požari

Nikada u djetinjstvu nisam čuo da je gorjela zemlja ili raslinje. To i nije bilo moguće jer je na nekoliko metara u svakoj ogradi bio čovjek i svaku bi možebitnu sličnu nevolju suzbio u početku. Nije bilo ni toliko borova, makije, raslinja. Jer bor je lijep i za bijeg od sunca kao stvoren, ali nekoć se doživljavao gotovo kao pošast i kuga, ali makar kao zapuštenost i nebriga prema zemlji i povezivao se, barem u mojem kraju, u kojem je svaki centimetar zemlje bio iskorišten, s lijenčinama. Ako su ovi požari postali svakodnevica, i u toj nevolji i nesreći gledam poneku pouku. Naime, gledajući nakon svakoga požara izmijenjeni krajolik osjećam se posramljeno. A taj mi osjećaj daruje fina struktura kamenja koja je nekoć omeđivala plodne i znojem natopljene gromače, pláse i prstave. Borovi i sve zelenilo lijepa su koprena za turističke razglednice ispod kojih se krila ruka koja je molila zemlju za kap ulja — krv Mediterana!

Kućica

Na malenom otoku sagradio sam kućicu na zemlji koje se sjećam iz blagdana svojeg djetinjstva i na kojoj su smokve, grožđe i masline bili sunca iz kojih je curila svjetlost. Danas, u nešto izmijenjenu krajoliku, iznikla je eto moja kamena kućica s kamenim krovom. A želeći je učiniti što starijom dovukao sam odnekud i odsvakud — ne bez osjećaja nelagode pa i krivnje — stare kamene pragove i stube neke slične mučenice, kojoj su kosti bile razbacane uokolo i koja je pred naletom modernoga čovjeka ustuknula pred novim apartmanskim naseljem. Dakako, uza sve to, pokušavam i pisati, ali najžalosniji i istodobno najbolji dokaz ova je suhoća pripovijedanja. Pokušao sam tako te dvije aktivnosti nekako izmiriti kako bi postale bliske, ali u tome nisam uspio. Mislim da se te dvije stvari isključuju i da (kod mene) sve više nalikuju dilemi pisca, pisati ili živjeti.

Svakako, konvencionalno bilo bi to nazvano bijegom i tomu ne bih proturječio. Za mene je strategija uzmicanja ravna strategiji napada. Tko spozna čaroliju nestajanja, razumije, tko ne razumije, on je posve zdrav i njemu pripada cijeli svijet: politika pa i sama država. Ali vidim da i svaka suša zaglibjela u progres, dionice i planove — doduše za sada dekorativno i na riječima — već bježi u samoću. Ja više ne poznajem nijednoga čovjeka koji ne spominje samoću ili neki svoj otok, na kojem se ima konačno naći, ili neku svoju zabit koju idealizira.

Sada vidim da je ovo mala i pretijesna zemlja i za pustinjaštvo. Toliko pustinjaka. Oni će opet stvoriti grad. Ili takvo društveno uređenje. Samo je još to trebalo, naime da pustinjaštvo postane moda.