Kazališni vrhunci konačno u Zagrebu

Kazališni vrhunci konačno u Zagrebu

Sigurna sam da neće biti konkurencije jer se dva festivala bave različitim kazališnim poetikama; Eurokaz je skloniji alternativnom scenskom izrazu, što, dakako, uključuje i određenu dozu kazališno uvijek dobrodošla rizika, dok je Festival svjetskog kazališta deklarativno okrenut umjetničkom kazalištu koje izrasta iz jakih i etabliranih redateljskih poetika

Nakon što su velika strana gostovanja mainstream kazališta dugo vremena bila rezervirana samo za Dubrovnik, Split ili Festival malih scena, konačno je ta mogućnost pružena i Zagrebu. Kako tumačite da upravo Zagreb, u kojem je većina kazališta, glumaca i redatelja, nije svih ovih godina imao takav festival?

— Dubrovački i splitski festival postoje već dugi niz godina, no oni su ustrojeni na posve drukčijem, rekla bih salzburško-rajinhardovskom modelu. U njihovoj su tradiciji, doduše, i gostovanja velikih svjetskih kazališnih imena, no ona su se događala samo povremeno i ostajala su izvan najužeg koncepcijskog okvira tih manifestacija. Što se pak tiče Festivala malih scena ili Eurokaza, oni su nastali kao rezultat inicijative pojedinaca, u konkretnom slučaju Nenada Šegvića i Gordane Vnuk. Tako je i s novim zagrebačkim Festivalom svjetskog kazališta, koji je nastao na inicijativu Vladimira Stojsavljevića, no i kao odraz potrebe koja se u Zagrebu već dugo osjeća; potrebe da uživo vidimo ponajbolja ostvarenja svjetskoga repertoarnog kazališta, dakle ona koja su neizostavna na programima najuglednijih kazališnih festivala širom svijeta.

S tim festivalom omogućit ćemo i onom najbrojnijem dijelu domaće kazališne publike — koji ne može putovati po svijetu kako bi vidio te predstave — da se susretne s ostvarenjima velikih redatelja današnjice. Vjerujem, pored ostalog, da će taj festival promijeniti nešto u ustajaloj samodopadnosti hrvatskog kazališta, i to na svim razinama. A što se njegova tajminga tiče, iako Zagreb doista ima najživlju kazališnu scenu u Hrvatskoj, čini se da je tek sada sazrela duhovna klima u kojoj je moguće pokrenuti takav festival, i to u velikom dijelu zahvaljujući upornosti i stručnosti ljudi koji vode zagrebačku kulturnu politiku.

Hoće li ovaj festival biti konkurencija Eurokazu? Kako tumačite medijsku kampanju protiv projekta od kojega naše kazalište upoznavanjem s radom vrhunskih umjetnika može imati samo koristi, a o gledateljima da i ne govorimo?

— Sigurna sam da neće biti konkurencije jer se dva festivala bave različitim kazališnim poetikama; Eurokaz je skloniji alternativnom scenskom izrazu, što, dakako, uključuje i određenu dozu kazališno uvijek dobrodošla rizika, dok je Festival svjetskog kazališta deklarativno okrenut umjetničkom kazalištu koje izrasta iz jakih i etabliranih redateljskih poetika. Što se tiče nekih negativnih reakcija, meni se čini da su one bile rijetke i pojedinačne, pa bi bilo teško govoriti o nekakvoj medijskoj kampanji. A te reakcije protiv Festivala svjetskog kazališta po mom mišljenju odražavaju samo trenutačni i nepotrebni strah da će biti ugrožen status Eurokaza. Oba ta festivala u svojim zadanim okvirima i sa selektorskom pronicavošću mogu biti samo konstruktivna konkurencija i afirmativan odgovor na loše kazalište kojeg u Hrvatskoj ne nedostaje. Festival svjetskoga kazališta bi, dapače, zajedno s Eurokazom trebao pomoći kontekstualiziranju hrvatskog kazališta u europske i svjetske vrijednosne sustave, od čega i kazalište i publika mogu imati samo koristi. Stoga sam sigurna da za oba festivala, kao uostalom i za Tjedan suvremenoga plesa, ima više nego dovoljno mjesta u Zagrebu.

Zagreb osim Dana satire nema ni nacionalnoga kazališnog festivala, gdje bi se mogle vidjeti najbolje predstave iz cijele Hrvatske. Mislite li da su Dani satire prava mogućnost za takav projekt, s obzirom na tradiciju i infrastrukturu te manifestacije te zamiranje satire kao kazališnog žanra?

— Dani satire imaju svoju žanrovsku zadanost i takvi trebaju i ostati. Kada govorim o žanrovskoj zadanosti, ne mislim, međutim, na naziv festivala, nego na činjenicu da se on već poodavno pretvorio u festival komediografskih ostvarenja u najširem smislu. S druge strane, Dane satire moguće je, a vjerojatno i potrebno, u stanovitoj mjeri redizajnirati i osuvremeniti, no oni apsolutno ne mogu preuzeti ulogu nacionalnoga kazališnog festivala; festivala koji bi okupljao najbolje predstave jednogodišnje produkcije. A nedostatak takva festivala nedvojbeno se osjeća, i to još od trenutka kada su ukinute Gavelline večeri, festival najbliži tom modelu.

Stoga smatram da bi opet trebalo pokrenuti tu manifestaciju i profilirati je ne samo kao festival najboljih predstava nego i kao mogućnost fluktuacije kazališta izvan Zagreba. Geografske udaljenosti u Hrvatskoj nisu velike, ali je praksa posljednjih godina pokazala da su kazališne udaljenosti teško premostive. Dobre predstave događaju se u svim hrvatskim gradovima, a Zagreb to zna samo po usmenoj predaji, dijelom zahvaljujući sveopćoj pauperizaciji, a dijelom nefleksibilnosti kazališnih uprava. Ponovno pokretanje Gavellinih večeri ublažilo bi taj nedostatak i zato iskreno zagovaram njihovo revitaliziranje.

S obzirom da se u nekim medijima spekulira oko proračuna Festivala svjetskog kazališta, možete li nam reći koliki je ukupan zbroj svih troškova organizacije festivala?

— Legitimno je pravo svakog građanina ove države da zna kako se troši novac koje on, kao porezni obveznik, u nju ulaže. Otuda je posve logična, pa čak i poželjna, medijska zainteresiranost za sustav financiranja dotiranih kulturnih projekata. Kada se, međutim, ta zainteresiranost svede na spekulacije začinjene obiljem neistinitih podataka ili se stavi u službu apriorne borbe protiv novih inicijativa te straha od konkurencije, onda je najvjerojatnije riječ o napadu iza kojega mogu stajati samo jal ili strah od gubitka monopolističke pozicije.

O preciznu iznosu troškova vezanih uz Festival svjetskog kazališta u ovom trenutku, pak, još nije moguće govoriti, jer je riječ o zahtjevnu organizacijskom projektu u kojem se, s obzirom da je posrijedi premijerna sezona, stalno susrećemo s nekim novim, uvjetno rečeno, problemima. No naravno da postoje planirane financijske konstrukcije koje, kako i sama riječ konstrukcije kaže, nisu i ne mogu biti konačne. Istina je da je grad Zagreb osigurao milijun i pol kuna za FSK, a ostalo su donacije sponzora i Turističke zajednice te nezanemarljiva zarada od ulaznica koje se jako dobro prodaju. O konačnoj cijeni Festivala, kao i o načinu na koji smo zaokružili financijsku konstrukciju, moći će se, dakle, govoriti tek po njegovu završetku, i to ćemo učiniti javno i transparentno, na način na koji bi to trebale raditi i ostale slične manifestacije i institucije.

Ono što sada sigurno znam jest da ukupni troškovi festivala neće prijeći tri milijuna kuna, što je točno dvostruko manje od spekulantskog proračuna na koji ste se u pitanju referirali.

Hrvatski centar ITI UNESCO preuzeo je izdavanje časopisa »Kazalište«, kojem ste vi član uredništva. Hoće li uskoro biti kakvih promjena u koncepciji časopisa i hoće li on početi izlaziti tromjesečno, kao što je predviđeno, ili u dvobrojima koje čitamo samo svakih šest mjeseci?

— Koncepcija Kazališta proistekla je iz osnovne ideje da časopis bude kroničar hrvatskog kazališnog mainstreama. Izlazi već šestu godinu i u tom vremenu, iako smo imali čvrstu ideju, priznajem, nismo uvijek bili posve uspješni u njezinoj realizaciji. Ali nakon izlaska svakoga broja analiziramo propušteno, prihvaćajući konstruktivne kritike struke i čitatelja našeg časopisa. Bitnih pomaka u koncepciji neće biti, ali svakako želimo da ih bude u realizaciji i kvaliteti časopisa i na tome obilato radimo. No ukupno gledano mislim da je taj časopis imao i vrlo uspjelih brojeva, temata i tekstova te da je okupio brojne relevatne suradnike i postao nezaobilaznom činjenicom hrvatskoga kazališnog života.

O tome, napokon, svjedoči i bibliografija »Kazališta«, koju smo objavili u najnovijem broju. Što se, pak, ritma izlaženja tiče, isprva smo doista planirali izlaziti tromjesečno, no to za sada nije bilo moguće ostvariti u prvom redu zbog nedovoljne financijske pomoći, što, uostalom, nije samo problem ovoga časopisa. Da bismo izlazili četiri puta godišnje, trebali bismo, pored ostalog, imati i brojnije uredništvo, što je također vezano uz financijsku situaciju. Bili bismo, stoga, zadovoljni kada bismo u 2004. uspjeli izdati dva obična broja i jedan dvobroj, kao što smo to planirali.

Prateći časopis od početaka, zapažam da mu često nedostaje kritički odnos, osobito prema knjigama, o kojima se piše gotovo isključivo afirmativno.

— Teatrološka i dramska literatura rijetko je zastupljena na popisima hrvatskih izdavača. Upravo zbog toga želja je uredništva bila da sve što na tom području izađe zabilježimo i recenziramo. Za te poslove biramo najuglednije suradnike, čija imena jamče kvalitetnu recenziju knjige, ali smo isto tako otvoreni i za mlade, darovite ljude koji tek počinju. U četrnaest brojeva časopisa nikada nismo utjecali na recenzente ili naručili afirmativnu recenziju. Znači li to da je redom bila riječ o kvalitetnim izdanjima, prosudite sami.

Možete li nam nešto više reći o trima najavljenim knjigama u biblioteci Mansioni?

— Biblioteka Mansioni Hrvatskoga centra ITI trenutno je jedina specijalizirana teatrološka biblioteka u Hrvatskoj. Stoga, osim iznimne praktične vrijednosti, naše knjige imaju i kulturološko značenje, a za to veliku zaslugu ima utemeljiteljica biblioteke i njezina glavna urednica Sanja Nikčević. Kao mali nakladnik, u devet godina postojanja objavili smo trideset dva naslova iz teorije, dramske i prijevodne književnosti, kazališnih putopisa i povijesti kazališta, a tri naše knjige imaju status sveučilišnih udžbenika, što dodatno potvrđuje vrijednost biblioteke.

Posljednja je knjiga koju smo izdali Niti vremena, autobiografija Petera Brooka, a u planu su knjige Sanje Ivić Jesetre drugorazredne svježine koja govori o fenomenu dramatizacija romanesknih tekstova u suvremenom teatru, zatim knjiga o glumačkoj tehnici Michaela Chekhova On the Technique on Acting koju pripremamo u suradnji s ADU, te knjiga Gordane Muzaferije o dramatici Mire Gavrana. A uz te tri knjige, na koje ste očito mislili, u planu je i knjiga kabaretskih tekstova Borisa Senkera.

Tajnica ste Odjela za kazalište i film u Matici hrvatskoj. Možete li ukratko rezimirati djelovanje Odjela za vrijeme vašega mandata i reći nam kakve aktivnosti Odbor planira u slijedećem razdoblju?

— U petogodišnjem radu u Odjelu za kazalište i film zajedno s Mirom Gavranom kao pročelnikom Odjela i dr. Anom Lederer pokrenuli smo znanstveno savjetovanje o suvremenoj hrvatskoj drami i kazalištu, koje je postalo tradicionalno i nadasve korisno u populariziranju znanstvene misli o suvremenoj drami, istraživanoj iz različitih vizura u odnosu na znanstvenu i praktičnu percepciju drame. Osim toga organizirali smo niz tribina o amaterizmu, kazališnim festivalima, kazalištu u televizijskom mediju te izdali prvu knjigu drama i komedija Milana Grgića Ne daj se, Njofra. U veljači 2004. planiramo 5. znanstveno savjetovanje s temom Tematske i stilske posebnosti hrvatske drame i kazališta koje će skupiti preko dvadesetak teatrologa i kazališnih praktičara iz zemlje i inozemstva. I nadalje ćemo organizirati tribine o aktualnim kazališnim temama, a prva će se baviti položajem i značenjem dramaturga u hrvatskom kazalištu.

Može li se očekivati redovitije izlaženje plesnog časopisa »Kretanja«, koji kao jedini plesni časopis ima veliku važnost za tu umjetnost?

— Časopis »Kretanja«, koji također izlazi u nakladi Hrvatskoga centra ITI, prvi je hrvatski plesni časopis uopće, koji je pokrenuo Plesni odbor Centra. Naime, kada smo 2002. dobili početni novac Ministarstva kulture, napravili smo prvi broj pokazavši namjeru i koncepciju časopisa koji želi kritički i teorijski pratiti plesnu scenu u Hrvatskoj, ali i donositi važne i korisne informacije o međunarodnoj plesnoj sceni. Uredništvo i suradnici radili su besplatno kao zalog budućnosti časopisa. Potpora i pohvale stručne javnosti nakon izlaska prvoga broja ohrabrile su nas u namjeri da idemo dalje. No, nakon izlaska prvoga dobili smo novac koji nije bio dovoljan za nastavak izdavanja časopisa. Do novog natječaja našli smo kompromisno rješenje. U suradnji s Culturnetom izdat ćemo posebno izdanje Kretanja na engleskom jeziku pod radnim naslovom Guide to Croatian Dance, gdje će se nalaziti podaci o svim ansamblima, koreografima i festivalima te izdavačkoj djelatnosti u Hrvatskoj. Nadam se da će komisije za časopise pri gradu i Ministarstvu prepoznati potrebu i značenje takva časopisa i da ćemo u 2004. izdati planirana dva broja časopisa.

Razgovarao

Goran Ivaniš