Kako se kalio gospon Fulir

Kako se kalio gospon Fulir

Najbolje što sam napravio bilo je s urbanim likovima s ljudskim vrlinama i slabostima, čak i u domaćoj kinematografiji, i tu mogu uvrstiti Berkovićev Rondo i nekoliko filmova koje sam radio s Krešom Golikom, uključujući i Tko pjeva zlo ne misli

S uglednim hrvatskim filmskim i kazališnim glumcem i redateljem Reljom Bašićem razgovarali smo u povodu pedesete obljetnice umjetničkog rada o njegovu životnom i umjetničkom putu.

Odrasli ste u umjetničkoj obitelji u kojoj ste bili u stalnu dodiru s kulturnim zbivanjima, a vaša su prva glumačka iskustva još iz gimnazijskih dana, kada ste nastupali u glumačkoj skupini koju je vodio vaš nastavnik latinskog...

— Bio sam učenik Druge klasične gimnazije u Zagrebu, a bilo je uobičajeno da klasična gimnazija ima dramsku sekciju. Tu je sekciju vodio profesor latinskoga Pauš te je svake godine bila izvedena jedna predstava, najvećim dijelom iz latinsko-grčke literature. Moj prvi nastup, koji je, kako ljudi tvrde, bio izrazito uspješan, bio je u Plautovoj komediji Menaechmi (Blizanci). To je nešto što sam radio s velikim entuzijazmom. Tu su glumili maturanti gimnazije od kojih su mnogi poslije postali istaknuti znanstvenici i umjetnici.

Živio sam okružen ljudima koji se bave umjetnošću, moj očuh Mladen Bašić bio je dirigent, a majka Elly vodila je privatnu muzičku školu te utemeljila funkcionalnu glazbenu pedagogiju. Bila je profesorica u gradskim muzičkim školama, na Kazališnoj akademiji te Muzičkoj akademiji u Sarajevu. U njezinoj privatnoj školi bili su u to doba profesori Stjepan Šulek, Antonio Janigro, Boris Papandopulo i Milan Saks. Ja sam proživio djetinjstvo u sklopu te privatne muzičke škole i bio sam duboko svjestan da je umjetnost nešto što traži velike doze samoodricanja, na što ja kao mladi čovjek nisam bio spreman. Svaki uspjeh glazbenika ovisi, osim o talentu, i o pet-šest sati vježbanja dnevno. Materijalni uspjesi bili su minimalni, a naši vrhunski pijanisti održali bi koncert godišnje u Zagrebu, a ponovili su ga još u tri, četiri grada bivše Jugoslavije. Svi oni na neki su način živjeli samozatajno i na rubu egzistencije. Jasno, gledajući to i živeći u toj okolini, ja sam pokušavao zatomiti sve što me na neki način dovodilo na ideju da se bavim umjetnošću. Majka je imala bezbroj neuspješnih pokušaja da me pretvori u glazbenika, no, mene su u velikoj mjeri zanimale neke druge stvari, uglavnom sport. Učio sam violinu kod profesora Šuleka, a istovremeno igrao hokej na ledu u klubu Zagreb, i kada sam došao pretučenih i otečenih prstiju, on mi je rekao: ili ćeš svirati violinu ili igrati hokej. Moje rješenje bilo je vrlo jednostavno — odmah sam se opredjelio za sport.

U to vrijeme često ste odlazili u HNK. Sjećate li se tadašnjih predstava? Kakvo je tada bilo kazalište u odnosu na današnje?

— Kako da ne. Sjećam se cijele generacije velikih glumaca tih godina, kao što su Vika Podgorska, Božena Kraljeva, Dubravko Dujšin, Tito Strozzi te cijele plejade postfijanovskih glumaca. Tada sam bio redovni posjetitelj gotovo na svakom koncertu u Hrvatskom glazbenom zavodu, koji je bio glavna dvorana za komorne, ali i simfonijske koncerte. Moja muzička naobrazba bila je veoma bogata zahvaljujući velikom uloženu trudu mojih roditelja, pa iako nisam postao glazbenik mislim da su postigli cilj, jer nije svrha umjetničkih škola stvarati samo vrhunske umjetnike, nego i publiku. Ja sam danas jako dobra publika za klasičnu glazbu, iako danas na koncerte ne idem redovito kao nekad, jer sam ili na putu, ili igram predstavu ili se odmaram od puta s kojeg sam tek stigao.

Kazalište u to doba nije bilo odveć suvremeno, osobito gledano iz današnje perspektive, a glumački pristup bio je još poprilično patetičan. S obzirom da su tada kazališta izbacivala svakih mjesec dana novu dramsku predstavu, ti tekstovi nisu uvijek bili potpuno naučeni, pa se vrlo često prije čuo šaptač nego glumac. Tako se često mijenjao repertoar, jer je krug gledatelja bio jako malen, a cijeli Zagreb imao je oko dvjesto pedeset tisuća stanovnika. Čak i danas, po nekim ozbiljnim procjenama, krug redovitih posjetilaca kazališta i koncerata doseže maksimalno pet do šest tisuća. Jasno da svi ne gledaju sve, ali to su oni koji samoinicijativno odlaze u kazalište. U doba socijalizma bio je posjet kazalištima dosta organiziran, a preko sindikata dobivale su se karte s popustima. Učenici viših razreda škola su bili vrlo česti posjetioci, a za njih su se često predstave izvodile u prijepodnevnim satima.

Danas imamo apsurdnu situaciju da mladi izlaze van u deset sati navečer da bi se vratili u tri, četiri ujutro, a drugi dan trebali bi u školi, na fakultetu ili nekakvoj izvanškolskoj stručnoj naobrazbi normalno funkcionirati. Nemam ništa protiv izlaženja, ali sve što se može dogoditi od deset navečer do četiri ujutro može se dogoditi i od osam do dvanaest. No, to je trend i protiv toga je gotovo nemoguće boriti se.

Svojedobno ste bili izbačeni iz gimnazije, zbog jednog neobičnog konflikta...

— Imao sam incident, potpuno svojom krivnjom, s profesorom koji je došao iz provincije, jer u Zagrebu nije bilo profesora iz ruskog jezika, predavati nam ruski kao jedini strani jezik klasične gimnazije. U to doba već sam govorio njemački i francuski, a kako sam pratio jazz, počeo sam učiti i engleski. Tada mi je ruski bio nametnut i nisam shvaćao da je to jedna od velikih svjetskih kultura. Kad smo dobili domaću zadaću s temom Ekspedicija na parabrodu Čeljuskin, napisao sam šest, sedam rečenica, a zatim sam na ruskom dodao da dalje ne mogu pisati jer me ta tema više ne zanima, te sam se posvađao s profesorom. To je bio strahovit skandal u školi, i dok su me kolege tapšali po leđima i čestitali na hrabrosti bila je sazvana hitna sjednica nastavničkog vijeća, na kojoj sam izbačen s nastave. Moji su se roditelji sjetili, da mi ta godina ne propadne, da bih mogao, s obzirom da je jedan od mojih prapradjedova bio viceadmiral u Austro-ugarskoj vojsci, upisati na pomorsku školu u Rijeci. Da bih otišao u pomorstvo, prije sam morao odraditi radne akcije. To je bilo moje veliko lutanje, zapravo bježanje. Radio sam u »Novom listu« u sporstkoj rubrici, polazio tečajeve glume u Rijeci, igrao košarku u prvoj ligi za riječki Kvarner, i zapravo me sve više zanimalo od pravoga posla.

Sudbina je htjela da prvo glumite na filmu, a tek poslije u kazalištu. Kako je došlo do vaše prve uloge, prije točno pedeset godina?

— Godine 1953. asistenti redatelja preporučili su me za malu ulogu u filmu Kameni horizonti Šime Šimatovića. Imao sam svega nekoliko rečenica teksta, i filma se slabo sjećam, ali znam da se događao u jednom građanskom salonu. Tamo me vidio asistent Branka Belana, koji mi je dao relativno malu ulogu u filmu Koncert, u kojem je glumio i Zvonimir Rogoz, tada međunarodna zvijezda.

Nakon toga slijedila je važna, za mene presudna uloga negativca u dječjem filmu Milioni na otoku. Za vrijeme tog snimanja odlučio sam da je to pravi trenutak da krenem glumačkim stopama kojima još i danas kročim. Relativno sam se kasno odlučio za Akademiju, no imao sam sreću da me Branko Gavella uzeo u svoju klasu i obećao sebi da će od mene napraviti pravoga štokavca. Ja sam četvrta generacija zagrebačkoga načina govora, ali se tada čvrsto ustrajavalo na meni stranom štokavskom. Nakon dvije godine došao je na Akademiju Bojan Stupica i odveo me u HNK, gdje sam počeo glumiti već kao student, a debitirao sam 1955. u Shawovoj drami Sveta Ivana.

Možete li usporediti rad s Brankom Gavellom i Bojanom Stupicom?

— Gavella je bio gospodar kazališne režije. Bio čovjek koji je užasno inzistirao na klasičnoj literaturi, glumačkom perfekcionizmu i štokavskoj dikciji, s time da je ostavljao i vrlo mnogo mjesta mladom glumcu, studentu, za vlastitu fantaziju i na svoj čudan, smiješno simpatičan autoritativan način vodio nas je iz godine u godinu kao sve bolje studente glume. Dolazak Bojana i Mire Stupice u Zagreb, u HNK i na Kazališnu akademiju donio je poetiku drugoga tipa, poetiku boemskog arhitekta, slikara, zaljubljenika u kazalište, koji u kazalištu nije tražio neku veliku literaturu, nego je tražio, u to doba modernije od Gavelle, tekstove s kojima bi uz pomoć njegove fantazije i razigranošću glumaca mogao napraviti dopadljive kazališne predstave.

Tako je on vrlo često radio manje važne tekstove iz svjetske literature, ali je u predstave unosio strašno mnogo fantazije. Ja sam napredovao zahvaljujući njima dvojici, a Stupica je bio, za razliku od vrlo kritičnoga Gavelle, čovjek koji je stalno dodavao adrenalin, vičući iz posljednjega reda parketa »Dobro, dobro, ajde mali!«.

Tako sam ja, konzumirajući te dvije kazališne škole, i cijeneći važnost i jednog i drugog usmjerenja, završio Akademiju i ušao u angažman HNK dosta traumatiziran. Znao sam da moj hrvatski jezik, pa čak ni moja dikcija, nisu bili na zavidno visokoj razini, i da je moj zagrebački urbani govor bio gotovo neprihvatljiv za kazališnu scenu. Bilo je još mnoštvo odličnih glumaca, ali uglavnom onih staroga kova. Prvih šest, sedam godina proveo sam hendikepiran, s velikom tremom koja se zasnivala na samokontroli i samonezadovoljstvu i redovito sam na premijerama bio trideset posto slabiji nego na probama. Imao sam i taj hendikep da sam zahvaljujući roditeljima poznavao veći dio profesora Akademije te znao da će prosudbe biti strože. To je dosta dugo trajalo, no praksa, rutina i često igranje stvorilo je ono što je i danas tu, a to je konstruktivna trema koja te tjera da radiš sve bolje. Nesigurnost je trajala dvanaestak godina, sve dok nisam prvi put odigrao predstavu dvjesto dvadeset puta, a to je bila predstava Ljubaf u mojoj vlastitoj režiji. Tijekom tih nastupa provjerio sam sebe kao komičara i dobio tu toliko potrebnu scensku sigurnost i dozu uvjerenja da mogu sam nešto napraviti. Neću reći da sam bio jako loš, ali sam bio hendikepiran strogom samokritičnošću koju sam stekao u obiteljskom krugu, da nikada ništa nije dovoljno dobro, i da sve uvijek treba biti bolje nego što jest.

Kako je na vas utjecala suradnja s Titom Strozzijem?

— Strozzija sam poznavao kao glumca i s njime nekoliko puta nastupao, između ostalog i u Diogenešu Tituša Brezovačkoga. On je u to doba bio kralj krležijanskoga tipa glume. Igrao je sve što se moglo igrati iz Krležine literature i zahvaljujući njemu ušao sam u Krležin repertoar, prvo kao Puba Fabriczy u Glembajevima. Krleža je bio jako strog sudac glumačkih nastupa. Strozzi me s Krležom proglasio za talentiranog urbanog karakternog glumca, a meni je jako odgovarala svaka od tih riječi, a napose ona urbanog. Gledajući s današnje pedesetogodišnje udaljenosti, smatram da je najtužniji dio moje umjetničke karijere taj što sam nedovoljno igrao urbane likove. Uvijek sam i u kazalištu i svagdje volio likove koji su kao George iz predstave Tko se boji Virginije Woolf, koju sam igrao na prvoj zagrebačkoj izvedbi, ljudi sa kvalitetama i sa slabostima, kao što smo svi mi. Na filmu su meni vječno bili ideali glumci tipa Michel Piccoli i Jean-Louis Trintignant.

Najbolje što sam napravio bilo je s urbanim likovima s ljudskim vrlinama i slabostima, čak i u domaćoj kinematografiji, i tu mogu uvrstiti Berkovićev Rondo i nekoliko filmova koje sam radio s Krešom Golikom, uključujući i Tko pjeva zlo ne misli, te Imam dvije mame i dva tate.

Vrlo se brzo pojavila vrlo darovita generacija Gavellinih asistenata, Kosta Spaić, Mladen Škiljan i čitavo društvo mladih redatelja koji su preuzeli režije u HNK, Dino Radojević, koji je radio u Gavelli itd. To su sve bili sjajni redatelji koji su također odgojili sljedeću generaciju jako dobrih redatelja kao što su Božidar Violić, Georgij Paro i drugi iz tog naraštaja. Jedna od bitnih razlika između današnje i tadašnje Akademije jest da je tadašnja Akademija uspjela autoritetom Gavelle okupiti najkvalitetnije suradnike, dok je danas, nažalost, tržišna situacija natjerala mnogo perspektivno dobrih pedagoga da se ne bave pedagogijom, nego da idu u produkciju i da sami realiziraju svoje ideje.

Nakon nekoliko godina napustili ste HNK, što je bilo hrabro, jer se ipak smatralo da je HNK vrh glumačke karijere. Vi ste pak kao vrlo mlad glumac iz HNK otišli u neizvjesnost...

— HNK je 1967. išao u rekonstrukciju zgrade, pa smo u to doba igrali po raznim dvoranama, od tadašnje dvorane Moše Pijade, Filozofskog fakulteta, do male pozornice Akademije. Kako smo znali da će se zgrada sigurno obnavljati tri, četiri godine, nekolicina nas, od kojih nisam bio najmlađi, otišla je tadašnjem intendantu Mirku Božiću sa zamisli da nam omogući da s dijelom ansambla formiramo Putujuće kazalište HNK. Ideju mi je dao Bojan Supica, koji je htio napraviti putujuće kazalište s dvama velikim šatorima.

Bio sam nezadovoljan stanjem u HNK, jer smo vrlo dugo radili na predstavama koje su nakon toga igrale relativno kratko. Igrati bilo kakvu glavnu ulogu sa stankama od tri, četiri tjedna, a onda na kraju godine s jednomjesečnim pauzama čisti je atak na duševno i tjelesno zdravlje glumaca. To se nažalost i danas događa.

Pitam se kada ćemo konačno imati situaciju da se kod nas igra onako kako se igra svugdje drugdje, osim u nacionalnim kućama, da se jedan komad igra svaku večer, sedam puta tjedno, s dvjema matinejama, dok postoji zanimanje publike, a onda se ta trupa s predstavom seli u sljedeći grad... Tek sam naknadno, radeći u Teatru u gostima, definitivno konstatirao, što su mi potvrdili svi glumci što su poslije dolazili, da predstava, ako je dobra, počinje biti doista dobra i legne nakon trideset do četrdeset izvedbi. No u povijesti repertoara naših kuća ima predstava koji se izvode sedam ili osam puta. To s gledišta glumačkog ansambla nikada nije relaksirajuća predstava, nego je ansambl stalno u strahu i stresu.

To je problem male zemlje s malim brojem gledatelja, pogotovo u današnjoj poslijeratnoj situaciji, kada glumci nisu u stanju glumiti na svim mjestima gdje bi ih razumjeli, a to su prostori bivše Jugoslavije. Opet se sve svelo na ovaj mali prostor. Za vrijeme ovoga rata dogodila se druga velika stvar, a to je da su se obitelji počele zaključavati u kuću i gledati televiziju ili videokasetu koja je koštala kao pola kazališne ulaznice. Televizija je strašno zakoračila u individualni kulturni interes. A sada, na kraju, kad smo izašli iz rata, dočekalo nas je osiromašenje umirovljenika, koji su svagdje na svijetu glavni konzumenti koncertnog ili kazališnog proizvoda. Čak i ako nisu previše imućni oni uplate neke pretplate i idu na predstave jer im je to kompenzacija za sve ono čega su se u radnom vijeku morali odricati. Čudili smo se prvim pojavama starih stranih turista po Dubrovniku i Opatiji, a oni su jednostavno došli u godine kad konačno mogu uživati.

Putujuće kazalište htjeli ste osnovati još šezdeset i sedme, no to se dogodilo tek nekoliko godina poslije...

— To je propalo nakon nekoliko razgovora s intendantom Božićem, koji je osjetio iskonski strah da bi to možda moglo uspjeti i da bi to njemu desetkovalo ili osiromašilo ansambl te bi se moglo pokazati kao mrijestilište za niz sličnih pojava, što bi bio udar za tradicionalnu kuću koja ovisi o pretplati i o imenima u ansamblu. No, ta je ideja mene stalno mučila i bio sam uvjeren da postoji vrsna mlada glumačka generacija koja bi mogla u tome sudjelovati. Bili su to: Vanja Drach, Fabijan Šovagović, Zdravka Krstulović, Rade Šerbedžija, Ivica Vidović, Ivo Serdar... Svi smo htjeli nešto novo, jer je uštogljeni način igranja malog broja predstava u nacionalnim kućama destruktivan za razvoj glumca. Tek sam 1973. počeo ozbiljno raditi na toj ideji, no i onda su bili strahoviti otpori ljudi koji su trebali dati novac za to. Konačno uspjeli smo krenuti 1974. s predstavom Ševa Milana Kundere.

Kada ste najavili pokretanje Teatra u gostima, htjeli ste krenuti sa Zlatnim dečkima, predstavom koja je došla na red tek gotovo trideset godina poslije. Zašto ste htjeli baš taj komad i kako je on čekao toliko dugo?

— U vrijeme pokretanja Teatra u gostima postojale su različite ideje o tome što da se igra. S druge strane, bilo je u društvu štošta za kritiku, ali nije se moglo naći domaćeg autora s takvim djelom. No, u to doba moglo se igrati strane autore koji su kritizirali socijalizam koliko se htjelo. To se dopuštalo jer se, tobože, to nas ne tiče. Ja sam mislio da s jedne strane treba tjerati taj satirički repertoar, ali da paralelno treba privući publiku s komediografskim repertoarom. I mi smo tih prvih nekoliko godina imali izmjenično satiričke tekstove i komedije koje su trebale privući i stvoriti publiku koja bi nam ostala vjerna. Doveli smo ljude koje publika zna jer smo predvidjeli da će publika biti oduševljena osobnim kontaktom s glumcima koje su do sada poznavali samo s filmskog platna ili televizijskog ekrana i da će ih to ponukati da dođu i dogodine. Mislim da je to na neki način tajna uspjeha, a to je bilo jedini mogući način rada u socijalističkoj zemlji.

Svagdje na svijetu postoje zvijezde i tzv. servisni ansambli, anonimni u javnosti. U nas su financijski razlike između početnika glumca i prvaka bile vrlo male, pa sam ja financijama privukao te mlade glumce, obećavši im da će dobiti tri ili četiri puta veći mjesečni honorar igranjem u Teatru u gostima i da će igrati dvadeset i dvije predstave mjesečno. Oni su stvarno dobivali oko četiri do pet puta veće plaće nego što bi imali kao prvaci u HNK-u, što je dakako uvijek, napose mladu glumcu, jako stimulativno. Na neki način iskoristio sam splet okolnosti, društvenu situaciju i interes publike. Širili smo popularnost koncentričnim krugovima i sve je veći bio broj mjesta koja su nas pozivala i prihvaćala, zahvaljujući dobrim kritikama, odjecima u tisku.

Vaš teatar donio je financijske i glumačke dobitke glumcima, no neki su se glumci ipak vraćali u matične kuće, na staro...

— Jesu, ali su se povremeno ponovno priključivali. Gotovo je nemoguće stalno održati taj ritam. Osim toga, u nas se već u lipnju, osobito u unutrašnjosti gdje se ljudi bave poljoprivredom, teško dolazi do publike, u srpnju i kolovozu vladaju vrućine i godišnji su odmori, u rujnu su berbe, kosidbe. Znači, moglo se gostovati samo osam mjeseci godišnje, ali vrlo intenzivno, svaki dan, s velikom kilometražom. S druge strane to je bilo jako privlačno za glumce, koji su imali tri mjeseca godišnjeg, koji su mogli iskoristiti za igranje po ljetnim festivalima, snimanje filmova i televizijskih serija. Kazališni su zamor mogli kompenzirati drugom vrstom posla. To je splet okolnosti koje su mi išle na ruku. No, zamor dolazi, pa glumci nakon četiri, pet godina odu da bi se dvije, tri godine odmarali u nekoj »hladovini«.

No, mi smo izlazili glumcima ususret. Kad je Fabijan Šovagović snimao seriju u Gorskom kotaru, mi smo mjesec i pol nastupali na obližnjim lokacijama. To je uvijek bilo vrijeme sastavljanja putnih križaljki. Osnovna je namjera bila, osim međusobne solidarnosti prema ansamblu, da se iziđe ususret svakomu tko ima važan projekt, jer je integralni dio glumačkog života i televizija i film i to je nama bila i investicija u buduću publiku.

Zlatne dečke, svoju nesuđenu prvu predstavu, postavili ste sada kad su glavni glumci upravo u dobi idealnoj za uloge koje glume...

— Da. U predstavi je Vanja Drach s kojim dugo surađujem, ali i Pero Kvrgić, vjerojatno najveći radoholičar kojega sam u životu sreo, čovjek koji se potpuno posvetio kazalištu. Njegov televizijski i filmski opus je vrlo skroman. No, broj naslova, broj glavnih uloga i njegova potpuna posvećenost poslu čini ga jedinstvenim primjerom na teritoriju čitave bivše Jugoslavije. Novoga Pere Kvrgića nema i neće ga skoro biti, a trebalo bi ga izmisliti da nije postojao. Pero Kvrgić, osim što sada igra u Teatru u gostima, sprema i jednog Ionescoa u Kerempuhu i počinje sa svojom kćeri raditi u Žar ptici još jednu predstavu. On radi sve više uprkos godinama, vjerojatno uz veliku zabrinutost njegove supruge i nas kolega. Možda bi trebao ono što ne zna nitko od nas, a ja to naročito ne znam, u sportu se to zove stati na loptu. Stati na loptu prije nego što izgubiš tehniku igranja s loptom, gubiš loptu, poklizneš se na loptu...

Ipak, Kvrgić je nedavno na Sceni Strozzi odigrao monologe iz svojih najvećih uloga besprijekorno, bez najmanjeg zastoja ili nesigurnosti...

— On je senzacionalan, njegova je koncentracija apsolutna divna i čudesna, napose s obzirom na njegovu dob. Osim toga, on prati život oko sebe, čita, piše kolumne, ali je sebe darovao kazalištu s velikim slovom K, i kad god netko od nas u ansamblu osjeti tzv. malu snagu, pokušamo se sjetiti kako Pero Kvrgić svoje baterije brzo ponovno napuni. Konačno, on nikad nije bolestan. Svi mi povremeno imamo neke gripe i sl., a on sve to spremi u mali džep.

Vi ste u devedesetima malo glumili na filmu. Bile su tu samo manje uloge u filmovima Puška za uspavljivanje, Kontesa Dora i Transatlantic, a ove godine nastupili ste i u Kreljinu Ispod crte.

— Vrlo malo sam snimao jer je otišla generacija redatelja s kojima sam mnogo radio. Krešo Golik je nažalost umro, dok Zvonimir Berković danas vrlo malo radi, a i ne snima. Pojavio se slično kao i u kazalištu, generacijski pristup. Mladi redatelji najčešće rade s ljudima iz svoje generacije. Osim toga snima se strahovito malen broj filmova urbanih tema, a uglavnom ih snimaju režiseri koji su u urbanu atmosferu došli vrlo kasno. Naša kinematografija, koja je svedena na ovo malo kinematografa, ne može se samofinancirati, zaraditi i isplatiti. Ono što je bila najveća punionica para za snimanje filmova bile su vrlo uspješne međunarodne koprodukcije koje su se snimale putem Dubrava filma ili Jadran filma, gdje je stasala sjajna generacija tehničkih vanjskih suradnika koji su bili domaći, a danas mahom rade po svijetu. No, tehnička je osnova zaostala i stručnjaci su otišli, a onda su se pojavile zemlje koje su nam preotele te usluge, a koje su bitno jeftinije i bitno kvalitetnije, Češka, Slovačka i Mađarska, koje su investirale u tehničku opremu. Te zemlje su preuzele sve ono što je nama donosilo velik novac koji smo mogli trošiti na domaći film.

Kažite nam nešto o svojoj novoj predstavi u Teatru u gostima

— Premijera Dame u nevolji Alana Ayckbournea trebala bi biti prije polovice listopada u Zagrebu, s time da bismo odigrali šest, sedam predstava izvan Zagreba prije premijere, po običaju, da predstavu dotjeram do kraja. No, to je velika zadataća za mene, počevši od banalne činjenice da imam sedam glumaca i vozilo sa šest mjesta.

Faza u kojoj se nalazim jest brušenje. Brušenje je dugotrajan posao koji ovisi o spletu svakodnevnog psihofizičkog stanja pojedinog glumca, a među nama je troje mladih glumaca i četvero vrlo iskusnih. U ovoj fazi kreativnog rada svi su maksimalno napeti jer se bore s rješavanjem osobnih glumačkih problema. Tekst je odličan, a Ayckbourne je danas jedan od najvećih komediografa, čovjek kojeg se igra svagdje po svijetu, a u Teatru u gostima se prvi puta igra. To je jesenji ulazak u novu jubilarnu tridesetu sezonu.

A što se Teatra u gostima tiče, ja bih najradije predao ključeve, maksimalno osmišljene spremne kazališne institucije, nekom od mladih darovitih ljudi, ali za sada nitko se nije pokazao spremnim za takvo žrtvovanje.

Ipak, vi ste već nakon osam godina rada najavljivali da će vaša kazališna kuća tužno zatvoriti vrata, ali ste ipak ustrajali do tridesete sezone...

— Jesam. No, morate znati da je danas sve teže s novim organizatorima. Stranačkim promjenama na mjesta lokalnih šefova kulture dolaze novi ljudi, koji su sada svjesni kratkotrajnosti svoje funkcije i svoga vijeka i ne vole se upuštati u rizike, osobito u segmentu društvenoga života kao što je kultura. Stari su znali, ako danas imaju Mišu Kovača, sutra si mogu priuštiti rizik da pozovu nekakvu kazališnu skupinu.

Spremate i neku memoarsku predstavu...

— Nadam se još dogodine izvesti jedno djelo koje je još u obrisima, u fazi razrađenag sinopsisa, a to je autoironična, multimedijalna predstava koja bi se zvala Kako se kalio gospon Fulir. To bi bila retrospektiva mojih uloga uz sudjelovanje velikog broja glumaca od kojih je veći broj snimljen unaprijed. Glavni lik tj. ja razgovaram s unaprijed snimljenim glumcima na jednom ekranu, a na drugome ekranu se vrte razni inserti iz mojih filmova, domaćih i stranih, vrlo često nasinkroniziranih, s obzirom na to da sam ja radio na pet stranih jezika. Bit će tu niz mojih filmskih kolega, uključujući one iz inozemstva, poput Mire Stupice, Ljube Tadića, Seke Sablić, Milene Dravić, Nede Arnerić... Njihovi su nastupi već osmišljeni, ali bi se u svakoj predstavi, nakon razgovora, uživo u predstavi pojavilo troje ili četvero glumaca, koji ne bi bili unaprijed najavljivani, nego bi bili iznenađenje.

Nakon toga morao bih stati na loptu, staviti ključ u bravu, jer faktor zamora materijala prejak je. Potom bih se u miru posvetio pisanju knjige o svom radu, za koju imam mnoštvo bilješki i fotografija, a kojom bi bilo predstavljeno svih mojih pedeset godina glumačkoga rada.

Razgovarao Zlatko Vidačković