Kak bi se kmet zvlekel vun?

Tako je lako utopiti se u masi, u javnom mišljenju, što god to bilo. Ostanemo li, međutim, sami, već smo odmah napol bolesni, jadni, gotovo bespomoćni, imamo samo svoje konkretne, duševno i tjelesno teško rješive muke, nigdje smo, nikakvi smo i ne znamo što ćemo sa sobom uopće i zašto smo na svijetu

Uza svu stvarnost o kojoj bi bilo vrijedno i te kako progovoriti zbog knjige slučajno uzete u ruku, sve moje takve namjere otišle su k vragu. Preuzelo me opet premišljanje o pjesniku u svijetu.

Čitam Gadamera. To je onaj njemački filozof koji je nedavno umro stariji od sto godina, a časno i s pravom mogli bismo ga nazvati posljednjim od nama poznatih filozofa koji je još razmišljao u izvornoj, drevnoj grčkoj filozofskoj tradiciji. Ona se, ponešto, tiče i pjesnika, dakle i hrvatskog pjesnika. (»Doktora« in literaturibus koji sam, rekao bi Pomet.)

Čitam Gadamera. Cijelo trenutno američko ili anglosaksonsko umjeteonstvo o tome nema ni blijeda pojma. Hendikepirano je svojim »razumnim uspjehom«. Oni to sjajno raščlanjuju, ali nemaju više pojma otkuda to. Nedostaje im, očito, onaj faktor X, sami su ga tako odredili. Oni su tamo fantastično prakticistički, razumni, valjda jedini danas na svijetu oštroumni ljudi — ali što se filozofije/pjesništva tiče, posljednji koji su tamo postavljali prava pjesnička/filozofska pitanja bili su, žalibože, Eliot i Auden. S Amerikancima, uopće, ima jedan nezgodan problem: dok drugi ljudi hoće i nastoje nekako živjeti, Amerikanci to ozbiljno kane. Uopće, intelektualci: Susan Sontag (kao da kažem J. P. Sartre) pa onda i sve one naše hrvatske Suzane u kupelji. Vrlo etične i časne, njih zanimaju oblici brava na rašćelima venecijanskih palača ili Beckett u Sarajevu, njih unatoč svim mrtvacima i lešinama zanimaju samo još njihovi koncepti, vječni kao i mrtvi. Oni, ionako, poput svih naših progresivnih razumnika i kritičara, pjesništvo drže »cvrčanjem cvrčka na čvoru crne smrče«, jer ih zapravo nikada i nije bitno pogodilo: pjesništvo se, onako, mora nekako priznavati da bismo ostali humanisti. Ono nije njima na život i smrt: ono je njima primijenjena estetska ilustracija njihovih političkih nagnuća, a ne res esse. Za to nitko više nema vremena, a ostalo je u načelu Lorca: nađem svoju Andaluziju, svoju Veneciju ili svoj otok i pjevam mu pjesme i hvale me po novinama. Onda sam, odjednom, tvorac ljepote. Odbijam to.

Pisanje uz vjetar

Čitam Gadamera. I odjednom, taj čovjek, meni, teško i točno, posve jednostavnim riječima objašnjava zašto sam bio i jesam upravo takav kakav jesam, vrijedili moji stihovi ili ne. Taj čovjek meni točno kaže zašto me nije zadovoljila tzv. »estetska sreća« pisanja, zašto nagonski odbijam cvrčati »na čvoru crne smrče«, što moji Hrvati tako jako vole. Kaže mi zašto se svatko, nakon svojih primarnih životnih događaja, našao na tlu na kojem mu je stvarni motiv ostala samo »nezadovoljena potreba za ’metafizikom’, za odgovorom na pitanje o smislu cjeline«. Što je, dopustit ćete, legitiman zahtjev svakoga čovjeka kojemu je do toga stalo. I još kaže: »Nutarnja čovjekova potreba za smisaonom svezom cjeline, koja bi mogla utemeljiti i smisao vlastitog života i vlastitih težnji u suglasju s ’prirodom’, ne može se zadovoljiti samo sa znanošću i njezinim teorijskim opravdanjima.« Može li se to bolje i ljepše postaviti? Posve mi je jasno kako nakon toga ostaje samo pisanje uz vjetar.

Uopće, tzv. javni intelektualci. To je, čini se, naposljetku samo pitanje razdiobe i borbe svjetonazora u koje bi se moglo povjerovati, dakle politička praksa. A ona je, očito, lobotomija obavljena nad »smisaonom svezom cjeline« (zbog čega je Formanov Let iznad kukavičjeg gnijezda veliki film). Intelektualci po novinama stalno popravljaju svijet koji se razumom očito više ne da popraviti (videlicet cijelo strahotno 20. stoljeće, ljudi bi se već jednom trebali postidjeti). Odjednom, za običnog čovjeka, možda je bolje i ljepše franjevački hraniti nevoljne po pučkim kuhinjama i saditi stabla, umjesto izvoditi revolucije: ako već hoćete popravljati svijet, popravljajte ga konkretno. Dakle, Martin Luther. A pjesnika njegov usud upućuje na put od pjesme do pjesme; to je taj njegov, u zbilji komičan usud. Pjesništvo je... sadiš stabla, pa, neka se prime, neka ne. Sve sam, dakle, i sve mogu biti: intelektualan i političan, i primarno primitivan i otmjeno estetski profinjen, samo, molim vas, ne tjerajte me da budem isključivo bilo što od navedenog: to je lobotomija, a nju se može obaviti jedino nasiljem nad životom, za što smo i inače već odavno društveno specijalizirani.

U Retkovcu, u Zagrebu, jedna lokalna gospa je na uglu Ulice hrastova ili brijestova, ne znam ni sam, načinila svoj vrtić, cili mali vrtal: krajolik s mlinicom, pa vjetrenjačom, pa sve napučila vrtnim patuljcima u raznim pozama. To je dražesni kič-izlog kraj kojeg se svatko zaustavlja, koji se odjednom prelama u svoju protivštinu: ustrajnost postaje kulturom. (Pustite pjesniku da i svoju sljedeću zbrku/zbirku napravi tako, kao gomilicu vrtnih patuljaka, a ne kao kolekciju surovo aktualnih tema iz diskača.) Sav trud malograđanina sastoji se u tome ne bi li negdje stekao svoj stabilni zavičaj, Heimat, Paese mio, Country road take me home, Suza za zagorske brege ili Dalmacija u mom oku. To, naravno, ne postoji: to je iluzija: to je stostrukost ogledala: već po stoti put zna se kako je pjesnik samo Vječni Žid koji mora metafizički preživjeti, samo to, ili je tek dragovoljno loše plaćeni tehničar neke politizacije (vidi što je Josif Brodski mislio o Jevtušenku i sličnima, a i mnogi Židovi i Hrvati i razni drugi identiteti tu izdaju svoje prvobitno i pravo poslanje). Između svega toga trebalo bi proviriti negdje ono što je mjeri čovjeka jedino primjereno: ono od muza drevnih bogova, potom asketsko kršćansko načelo koje tu musicu jedino usredotočuje, disciplinira i još čuva. (Pa neće mi, valjda, biti identitet praviti besterne u SF-svemiru.) I to je ta čovjekova nezadovoljena potreba. I to je, po meni, Hipokrena, izvor pjesništva; to je i ono tjelesno, opipljivo: materinski jezik kao sve ono što mi je predao, potom svi jezici svijeta, signali svemira, sveopći žamor. Da njih i njega nema, pjesnik bi doista bio zreo za Stenjevac.

Na javnim usnama

Sve komunikacije koje do nas dopiru, sve što gledamo/slušamo, govori još samo o uznemirenom ludilu; sveopći ramazuri, kako se za kaos govorilo u naraštaju roditelja: svi se tuku, hrvaju i kurvaju za svoj glas, pa ako ga i nametnu — cui bono? Kak bi se kmet iz sega toga zvlekel vun? Živo je samo još ono paralelno što nije na javnim usnama. Ono što je potajno istinito. Neki usporedni život koji samim tim ima dubinu, iz toga i njegova ljepota. Pokušavam živjeti taj usporedni život, to sljepačko tapkanje u mraku, a kao što političari kažu, »alternative nema«.

Kako su meni neki parametri pjesništva »jedino stvarni«, u nas je oko te usporednosti instinktivno, a mnogo svjesnije nego što se misli, od starih velikih uznastojao jedino Ujević: stoga se i neprestano bunim kad ga uzimaju samo estetski. To je iz korijena krivo: estetski se u nas jedino još iz 20. stoljeća može uzimati Krleža: to je paradoks; nakon što je Krležino spašavanje svijeta propalo, on ostaje estetskom činjenicom, ljepotom sugestivne glazbe svoje umjetničke rečenice. Valjda ne više svojim lenjinizmom. Ujević, pak, prestaje biti estetskom činjenicom, kako se u nas to sveopće uzima, nego novim naputkom iz one drevnije mudrosti: nečim posve otvorenim budućnosti metafizičkog, ona druga noga bez koje se ne može stajati, koliko se god i sam bio privremeno tješio whitmanovsko-vrehaerenskom zanosnošću masovnog čovječanstva, danas bismo rekli kulturnim optimizmom. Mi znamo kako to danas izgleda: Oh, Lord, won’t you buy me a Mercedes Benz..., a najslavniji rock-gitarist počiva već na Pere Lachais u Parizu, zajedno sa Chopinom i Traviatom. Divno masovno čovječanstvo prosvjetitelja svršilo je s jedne strane Hitlerovim i Staljinovim logorima, s druge, pak, McDonald’som i Coca-Colom, seksom, drogom i rock’n rollom, a svi se istodobno užasavaju nikotina i ispušnih plinova. Svršilo je tzv. »demokracijom« masovne proizvodnje/potrošnje, iz čega nema više van, barem dok ova civilizacija ne nestane, a mirno neće. Filozofija kulture danas se očituje u tom tko može svojom robom napuniti dvoranu/muzej/stadion. Camp meeting. Iz masovnosti se, kao ono demokratsko, uvijek rađa tihi novi fašizam, ono eo ipso u drugome ruhu fašistoidno, manipulativno i unaprijed određeno. Pljesak danas već automatski slijedi na samu sugestiju voditelja priredbe, zvao se on Hitler, Staljin, Billy Graham, Sveti Otac, Mick Jagger ili Mirko Fodor na zagrebačkoj televiziji. Nepristojno je izuzimati se, prosvjedovati je društveno kobno, jer mi smo demokracija. Nekadašnje Hitlerovo pseudosakralno ponašanje na sletovima NSDAP u Nürnbergu postalo je normalno dnevno ponašanje svih TV-propovjednika. Mi to uzimamo kao već probavljeno, kao bezbolno, pa tako sve do demokratskih izbora za Miss ili Mistera, za manje-više eugenički čisti kult tijela/spolnih organa, prodaju uz brisanje mozga i neke ljudske pristojnosti i stida... Ali, to je već znao i Diogen Kinik, pa je stao javno onanirati na Agori. Za nagradu, dobiva se poželjni predmet svemira: automobil, nakit, šljokice, dok za to vrijeme drugi obrađuju svijet. O tome što njegov i/ili njezin život doista znači, ne brine se ozbiljno više nitko. Gle: neka priča ili pjesma mogle bi, naposljetku ipak početi funkcionirati... danas, kad je život ozbiljan i uzvišen samo još u literaturi...

Tako je lako utopiti se u masi, u javnom mišljenju, što god to bilo. Ostanemo li, međutim, sami, već smo odmah napol bolesni, jadni, gotovo bespomoćni, imamo samo svoje konkretne, duševno i tjelesno teško rješive muke, nigdje smo, nikakvi smo i ne znamo što ćemo sa sobom uopće i zašto smo na svijetu, kad nas već neki heideggerovski Bog ne spašava, te upravo poput pjesnika putujemo od trenutka do trenutka koji nas zamantava, kako bismo podnijeli pritisak svega sljedećeg: nove tehnologije, novih politika, novih načina zarađivanja kruha, za koji Gospodina tako usrdno molimo. Čovjekova strast/muka/passio nije više bitna i ne određuje više ništa, a nekad su se zbog nje i nebesa obrtala...

Furor linguisticus

Ne bivajući nikakav vates, borim se u sebi već od početka protiv pjesništva koje je samo moj ljepotni impresionistički trenutak, koji bi, eto, jako dobro legao na raspoloženje neke publike. Jer forma tog mog impresionističkog trenutka može biti bilo kakva: jako napredna, jako konzervativna; sve je to glupost. Bez pojavnosti pjesnik, doduše, ne može, ali je smjesta mora baciti u vražju mater: zato se više i ne divim kad netko postavi kao cilj svoj furor linguisticus, neko obilje tzv. novog jezika ili neku njegovu novu zgusnutost. Što se mene tiče, postoji samo uvijek drugi pristup starom, konvencionalnom jeziku, i to bi se moglo nazvati mojom poetikom. Pisati tako konvencionalno i otrcano da to propjeva. To je, dakako, Aronov štap, ali što drugo? Imate li što drugo osim štapa s kojim hodate i pijeska u pustinji? Ako imate, vi se više ne bavite riječima, nego SF-om.

Već od Baudelairea i Rimbauda (a to je već pretprošlo stoljeće), u društvu kako je otišlo, pjesništvo nema nikakve funkcije. Kad nešto više nema nikakve jebene društvene funkcije, to je prava prilika za autentično. Već mi je davno, u Glihinu atelijeru, Jure Kaštelan bio govorio kako je jedina snaga pjesme njezina društvena nemoć. To je bio njegov (i ne samo njegov) klasičan način otpora svakom jednoumlju ili društveno prevladavajućem mišljenju, svakom društvenom, gospodarskom ili klanskom kriminalu: uza sve što jest po funkcijama na koje ga je život bio nanio, najsvetije se držao svoga prvobitnog identiteta: pjesnika. Ostalo je pitanje izbora. Nitko više ne citira kao opće dobro ni jedan, recimo, pokojni Brechtov programatski stih: taj je vrijedio samo u svom vremenu, a Krležini stihovi danas dave đake: ona ista bludnica od povijesti ostavila ih je bez konteksta (a ima nas još).

Preostaje, pak, ono što nas uozbiljuje. Kad između naše volje za događajem i igrom otkrivamo posvemašnji nesklad sa stvarnošću svijeta, iz nas naglo izbija Gadamerova žudnja za smisaonom snagom cjeline. U toj čistoj žudnji, po meni, javljaju se danas još možda mogući izvori pjesništva. Ono drugo je ili samo igra, ili samo nesklad sa zbiljom. Čitam u časopisima »divne« pjesničke tekstove muškaraca/žena starih, novih ili posve mladih, koji se, eto, ili igraju na nov način ili nekim potresenim riječima iskazuju taj nesklad. Za pravu, ozbiljnu žudnju, bila bi im potrebna već posve nestvarna svijest o smislenoj svezi cjeline. Ovako sve ostaje ili uspjelom igrom koja ne pogađa, ili nesklad kao dokument vremena, samo prosvjedna dijagnoza. U sebi, svi znamo kako to nije ono pravo i da su to intelektualizacije.

Neizbježna praksa

Otvoreni prostor lonca bez dna: privremen i vječno pust: jedina opcija: tu se počinju pomaljati istinite stvari. Ali kako te stvari nisu dokraja ni igra, niti se mogu zadovoljiti samo svojim neskladom s objektivnom stvarnošću, one su jedva zamjetljive i, hvala Bogu, to je njihov stvarni, duboko uozbiljujući udio. Ostati bez štaka: jedini mogući izvor nekakve ljudske slobode. Jedino se tako i tu, kakti u religiji, može opet uvući Riječ. Pjesnik za to vrijeme nužno propušta ono društveno kao praksu, premda je to neizbježno i njegova praksa, te je ne može ni izbjeći ni odbaciti.

Moji ljudi, koji su iz svojih pseudoideoloških, a bit će prije materijalnih razloga, po svojim časovitim čvrstim uvjerenjima, u stanju ubiti svog apstraktnog drugog čovjeka, strašno su suosjećajni kad nekoga njima trenutačno simpatična znanca zaboli zub: to ih uopće ne priječi ubiti drugoga, kojega isto tako može zaboljeti zub. Da bi se, pak, smilili nad sudbinom nekog štakora iz drugog klana, koji ima onaj sudbonosni drugi vonj, o tome nema ni zbora. Tu odmah nastupa nesmiljeni zakon apstrakcije, tu prestaje svaka naša judeokršćanska, ili racionalistička zapadna uljudba: pojavi li se samo tračak toga drugog parfema, svi smjesta znaju što im je činiti i evo ih odmah u borbenom postroju. Na užas pjesnika — još i pjevaju. To je u svijetu tako, a poet će, naravno, nastaviti svoj zadani put: od svoje jedne do druge osrednje opjesmine, jer mu kao svakom obrtniku pred stečajem i ne ostaje drugo.

Prateći naš dnevni život u medijima, oprostite mi, nikad nisam shvatio kako to intelektualci ne shvaćaju da cijeli svoj pametni život stavljaju na kocku, a za neki tuđi šićar, a za neku tuđu lovu, te sve misle kako će im biti kad-tad isplaćena. Stalno nekog vraga ideiraju, stalno hoće biti savjetnici tiraninu, opravdavajući time one koji nemilosrdno kradu, pljačkaju i zgrću — pa i ubijaju ako im treba, a sve pod prividom zakona. To se, onda, pak, zove povijest, na kojoj i intelektualci, dakako, uvijek nešto zarađuju.

Privatno lud

Jednom davno, u mladosti, pokojni Vlado Gotovac napisao je u svojoj poemi Jeka kako bi trebalo »pokušati živjeti sabrano«. To, činjenično govoreći, u Hrvatskoj nije uspjelo nikomu nikada. (Usporedimo, samo, životopise svojih najvećih ljudi.) U svemu tome ja doista ne želim preuzimati njegovu »odgovornost intelektualca«, čega se mnogi tako zdušno prihvaćaju, ponašajući se kao karitativna ustanova kojoj bi trebalo biti još i zahvalan. Pitao sam ga i za života, a pitanje i danas stoji: po čemu bih ja to, kao tzv. intelektualac, bio odgovorniji od tebe, od svakog prvog čovjeka koji sjedi do mene u tramvaju ili u kafiću? Samo zato što znam tri latinske poslovice ili neki strani jezik, a on ne zna? Ni po čemu. Sva je moja intelektualnost zabadava, ako taj prvi čovjek do mene nema nagonski osjećaj te iste kolektivne odgovornosti; sve što možda slučajno bolje vidim od njega pada na jalovo tlo. Svi moji bivši intelektualno-umjetnički prijatelji i znanci, koji su se danas tako zdušno prihvatili hrvatske politike, a koji isto tako bolje vide, prave se kako to ne znaju, te hoće odigrati svoju ulogu pred tim ljudima, za koje iskreno misle kako ne posjeduju tu odgovornost. Ah, valjda i to ide u nekakvo pjesništvo! Ali kako moje pjesme u tom smislu ionako nikomu ne pjevaju, a kako meni ipak nešto pjevaju, kao i svaki luđak držim se svoje pjesme. Nisam baš puno pametan.

Ti, pak, moja Hrvatska, živi. Živi svoje lijepe pjevačice i manekenke i političare s ljetnim slamnatim šeširima, živi svoje nogometaše i navijače, svoje biskupe i mudrace, živi svoje tučnjave i svoj kurvinjak, za koji naši dnevničari misle da bi bio tvoj istinski život. To su sve stvari unaprijed zadane: povratka na nešto jasno iz naše prethodne biografije nema. Kako bih se ja, privatno lud, uopće usudio usporediti svoje privatno ludilo s tvojim javnim, koje nas sada sve već nadaleko prelazi? Ne pada mi ni na pamet. Kulturni optimizam, pak, prepuštam ljudima s nedovoljnom količinom informacija. »Kad poskupi govedina, pojeftine Hrvati«, pisao je AGM, stari kulturpesimist, a u međuvremenu nitko nema tri čiste da to, barem donekle, i činom opovrgne.