Jedna u jedanaest

Jedna u jedanaest

Mladena Gavran igra tako glumački inteligentno da neprekidno gledateljima uspijeva ponuditi i njihovu zbilju i svoj podsmijeh prema njoj

Razdraganost publike koju je na svojoj ljetnoj turneji po dalmatinskim mjestima i gradovima, pa i na samom Splitskom ljetu, izazivala predstava a, zaslužuje da se o toj u produkciji Teatra Gavran promisli iz više kutova gledanja.

Prije svega valja kazati da neinstitucionalno kazalište kakvo je Teatar Gavran opstanak, pa čak i nužni postotak isplativosti, što bi mu trebalo omogućiti i posezanje za financijski zahtjevnijim projektima, mora zasnivati na takvim predstavama koje je moguće izvoditi i u minimalnim kazališnim uvjetima, i to bez straha da će one izgubiti nešto od one svoje kvalitete koja je evidentna u optimalnim uvjetima izvedbe. A upravo je to jedna od vrlina i korisnosti predstave Hotel Babilon. Zašto? U predstavi nastupa tek jedna jedina glumica, Mladena Gavran. Ako uz nju pretpostavimo samo još kojeg člana tehničkog osoblja, došli smo do vrlo važna zaključka: Teatar Gavran ovakvim produkcijama može donositi vrijednosti i ljepotu kazališta i do one publike koju institucionalna kazališta zbog financijskih razloga i tehničkih zahtjevnosti moraju zaobilaziti.

Nadomjestak ili ne

I sada se, s pozicija zastupanja interesa publike za što potpunijom kazališnom čarolijom, možda može javiti i ovakva sumnja: Nije li predstava tek s jednom glumicom ipak neka vrsta pukog nadomjeska za ansambl predstavu, za sve one rado gledane sukobe različitih karaktera na pozornici u njihovim dramskim, odnosno komedijskim, situacijama koje rezultiraju punoćom kazališnoga doživljaja?

Dakako, takva sumnja može se javiti samo u onoga tko tu predstavu nije gledao. Jer u toj predstavi tek jedna glumica, Mladena Gavran, igra jedanaest različitih muških i ženskih likova. I igra ih tako glumački inteligentno da neprekidno gledateljima uspijeva ponuditi i njihovu zbilju i svoj podsmijeh prema njoj. Ona, naime, uz redateljsku pripomoć Aide Bukvić, do te mjere nadahnuto dočarava Gavranovu zafrkanciju s ljudskim naravima i spremnosti naših tiskovina da ideologiziraju i ono što nema nikakve veze s onim što bi oni htjeli, a sve to u priči o ljubomornom ispadu ljubavi željne Slovakinje prema praznoglavom dalmatinskom galebu, da uz ostvarenje visokog stupnja komunikacije s gledalištem uspijeva udovoljiti i svim mogućim gledateljevim željama za predstavom s mnogo likova. I u suočenju s takvim dometom Glumice sâm se tekstovni predložak, očigledno promišljan za siromašni teatar, očituje na razini efekta izvedbe kao bogati teatar.

Književno svojstvo

No od svih pohvalnih osobina djela možda bismo mogli, jer toliko prostora još imamo, ipak razlučiti jedno književno svojstvo autora teksta. Miro Gavran, naš najizvođeniji pisac u zemlji i inozemstvu, nesumnjivo je ovladao visokom artističkom razinom modeliranja dramskih situacija i dramskih/komedijskih karaktera. Osim toga, sve ono što Gavran napiše za gledatelja/čitatelja pojmljivo je kao nešto moguće, kao ono u što se zaista može povjerovati da se događa ljudima. A to je svakako osobita i ne baš tako česta vrlina u doba sve očitije konvencije pisanja nekakvih neživotnih tekstova čija bi apstraktnost i šifriranost dijaloških partija valjda trebala biti prepoznata kao dubokoumna filozofija.

Pa ipak, možda bi na ovoj razini svoje spisateljske zrelosti bilo pravo vrijeme da Gavran dosegnutu artističku lakoću pisanja pokuša zamijeniti težinom dubljih zarona u materiju. A to je, dakako, živa muka, koju nitko više ne može svladati rutinom, nego samo suočenjem sa Sobom-umjetnikom.

Vlatko Perković