Jedan klišej previše

Jedan klišej previše

John Williams, Povratak u Cardiff, prev. Marijana Javornik Čubrić, Fraktura, Zagreb, 2003.

Neki engleski, odnosno britanski pisci danas bi se na ovim našim prostorima mogli osjećati gotovo kao doma. Naime, njihovi se naslovi u hrvatskim knjižarama pojavljuju u posve pristojnim vremenskim razmacima i uvijek uz dobru medijsku pokrivenost, redoviti su gosti fakovskih i sličnih manifestacija, a i domaća književna publika, ako već ne kupuje njihove knjige, onda ih svakako obvezno pročita. Dakle, iako oko dvije godine (u prosjeku) zaostajemo za anglo-saksonskim originalima, može se reći da je hrvatska kulturna javnost solidno upoznata sa suvremenom britanskom književnom produkcijom.

Dakako, s porastom kvantitete, sada su i čitateljski zahtjevi glede kvalitete sve veći te će se Garland, Kureishi, Barnes, Hornby, Gifford, Richards, Blincoe, Thorne, Elton i ostatak ekipe morati zbilja potruditi ako žele zadržati visoke domaće položaje. John Willams će, tako, reputaciju stečenu kod domaće publike s Pet pubova, dva bara i noćnim klubom ove godine pokušati zadržati Povratkom u Cardiff.

Prije i poslije

Dakle, donekle već poznato društvo (sada opasno duboko u tridesetima) u osvit se novog milenija našlo u kraju gdje su proveli najveći dio svoje mladosti. Kao neka vrsta povoda za ponovno okupljanje poslužila je smrt najstarijega među njima — Charlieja Ungera. Uz postupno zahuktavanje događaja vezanih uz sve sumnjiviju smrt boksačke legende i vještoga svirača udaraljki, Williams u isto vrijeme raspleće i niz događaja od prije gotovo dvadeset godina. I dok su u središtu suvremenog dijela (1999) pojedinci — Mazz, Tyra, Charlie, Bobby, Pukovnik, Jason Flaherty; priča povijesnoga dijela (1980/81) vrti se oko ska-benda Wurriyas, koji su sačinjavali Charlie (konge), Mazz (gitara), Emyr (bubnjevi), Tyra (bas), Col (klavijature) i Bobby (vokal).

Wurriyas su 1980. počeli kao lokalna atrakcija da bi uskoro završili na devetom mjestu ljestvice Top of the Pops. Vremenski bliža priča na početku prati gitarista Mazza koji se upravo vratio u stari kraj nakon dugogodišnjeg potucanja po svijetu s različitim bendovima. S druge je strane, pak, Tyra — ona se, za razliku od Mazza, nije previše udaljavala od Cardiffa. Njih su dvoje prije dvadeset godina bili ljubavni par, no stvar je pukla nakon što je Tyra ostala trudna. Dakako, i u sadašnjosti njihovi se životni putovi na više mjesta spajaju — prvi put na pogrebu Tyrina oca, Charliejaa, a onda i sve češće što se više bližimo kraju romana. Osim što, dakle, pratimo dramatične promjene koje su neki od likova doživjeli u dvadesetak godina, istodobno svjedočimo i drastičnu mijenjanju samog Cardiffa koje, na kraju, postaje i vrlo bitan element radnje.

Brz i kratak glazbeni uspjeh u osamdesetima Williamsovim junacima nije donio previše sreće u privatnom životu. Danas oni, tako, na prvi pogled djeluju uglavnom kao polupropalice koje se s nostalgijom prisjećaju prošlosti. No, ispod površine ipak nešto zreliji i pametniji (»Nitko od nas ne postaje ništa mlađi.«), Williamsovi se protagonisti naposljetku mire sa svojom prošlošću, prihvaćaju sadašnjost te se nadaju boljoj budućnosti, koja se za njihov grad, Cardiff, djelomično već ostvarila.

Ubacivanje prošlosti

Povratak u Cardiff, sve, čitavo vrijeme nosi i jednu optimističnu notu. Ona se ponajprije ostvaruje u liku Tyre, koja je, među prvima, uspjela nadvladati razočaranja te se okrenula konkretnoj i stabilnoj budućnosti. Doduše, Williams je na kraju romana, u građenju tog optimizma, možda ipak upotrijebio jedan klišej previše, no zato su njegovi opisi mračnije/tužnije strane života u Cardiffu definitivno vrlo uvjerljivi i životni. Što se tiče same radnje — s obzirom da već odmah na početku zapravo pratimo dvije linije zbivanja (Mazz/Tyra), Williamsovo naknadno ubacivanje prošlosti koje na neki način povezuje, ali i razdvaja sada već i dvije vremenske razine, njegovu štivu definitivno daje još i jednu dodatnu težinu. No, činjenica da čitatelj mora sam povezati stvari u konačnici ipak pridonosi ukupnoj dinamici i intrigantnosti romana budući da Williams kockice zbivanja na samom završetku poslaguje na pomalo razočaravajući i predvidljiv način.

Slično potezu iz prvog romana, Williams je ovdje sva svoja poglavlja naslovio prema pabovima/barovima/klubovima koji se u njima spominju ili, pak, prema nekima od ulica, kvartova, odnosno specifičnih mjesta iz bliže ili dalje okolice Cardiffa. Njegov je roman, tako, i jedinstvena posveta jednom mjestu koje se, kao i brojna druga mjesta u svijetu (pa i u nas), ruše i iznova grade. Zbog tih promjena ljudi često gube dio prošlosti, ali ih one istodobno prisiljavaju i da se okrenu budućnosti. I to je glavna misao Williamsova romana koja možda zvuči pomalo patetično, da ne kažemo ljigavo, no živopisni i nimalo ljigavi likovi koji se čitavom knjigom smucaju po Williamsovim pabovima i ostalim sumnjivim mjestima, vješto zapažene sitnice i ubačene teme (surfanje, glazbeni pokreti osamdesetih), kao i očito izvrsno poznavanje samog terena (Williams je rođen u Cardiffu) — gotovo posve nadoknađuju taj mali patetični nedostatak.

Nostalgija za svakoga

Koliko god neki, pa i sam autor, tvrdili da Povratak u Cardiff nije nostalgičan roman, upravo ga se tako može najbolje (naravno ne i jedino) opisati. I to uopće nije loša stvar. Zapravo, najveća je odlika Williamsova romana to što posjeduje univerzalnu kvalitetu koju malim dijelom narušava tek, doduše s određenom svrhom, ubačena politička epizoda s IRA-om koja se sve vrijeme provlači negdje u pozadini knjige.

U njemu se, tako, mogu prepoznati sve one uobičajene životne situacije: pogreške iz mladosti, prevelika očekivanja, loše posljedice slave, nemoguće ljubavi, kriza srednjih godina, nostalgija prema nekim mjestima iz prošlosti; sve one nesigurnosti, strahovi i razočaranja koja su svi jednom u svom životu zasigurno osjetili.

Jelena Gluhak