Glassovo nadmetanje sa slikom

Glazbena okomica barok-klasika-suvremenost daleko suptilnije nadilazi načelo vremenske razdvojenosti koje je redatelj nastojao nadići putem paralelnih montaža

Početak filma Sati gotovo odgovara opernoj uvertiri ili ekspoziciji sonatnog oblika. No, iako ti termini u klasičnom smislu podrazumijevaju linearno predstavljanje tema, u ovome su slučaju prikladni samo u smislu glazbenog uvođenja u film: naime, bilo kakav tematski rad u drugom je planu, jer partitura zahtijeva okomito, a ne vodoravno čitanje.

Ipak, terminološki opis nametnuo se sam po sebi, jer glazba dominira uvodnim dijelom filma Sati, izravno se suprotstavljajući starom pravilu o nečujnosti i nevidljivosti filmske glazbe. Tek ispod uočljive harmonijske progresije, čiji obrazac prolazi brojne jednostavne promjene (različiti tipovi rastavljanja akorda unutar različitih ritmičkih obrazaca te igranje melodijskom komponentom u smislu istraživanja linearnih mogućnosti iznad zadanoga harmonijskog predloška) izviru slika i sadržaj koji predstavljaju tri različita ženska lika: Virginiju Woolf (koja piše roman Gospođa Dalloway), Lauru Brown (koja čita roman) i Clarissu Vaughn (koju je prijatelj pisac prozvao gospođom Dalloway). Uska povezanost njihovih sudbina, premda u uvodnim sekvencama filma još posve nejasna, najavljena je i predstavljena glazbenim elementom filma.

Omiljeni minimalizam

Početak filma, pozitivna nametljivost glazbe te sugerirana ideja isprepletanja odaje ime skladatelja i onima koji ga nisu pročitali na filmskom plakatu (premda je to ime zajedno s naslovom filma izvikivano prilikom objave nominacija za nagrade Oscar i Zlatni globus, a dodijeljena mu je i nagrada Britanske filmske akademije, BAFTA). Riječ je, dakako, o Philipu Glassu. Djelujući kao nastavljač glazbene estetike La Montea Younga i Terryja Rileya, Philip Glass je kao i, ustalom, njegov europski kolega Michael Nyman, shvatio da njegov omiljeni glazbeni pravac, minimalizam, mora izaći iz konteksta klasične glazbe. I tako se našao u filmskome mediju, gdje će ideja stvaranja banalne, ne-umjetničke i izrazito repetitivne glazbe dobiti smisao, bilo da je riječ o filmovima iz žanra eksperimentalnoga dokumentarizma (trilogija Godfreyja Reggia Koyaanisqatsi, Powaqqatsi, Naqoyqatsi) bilo o igranim filmovima različitih sadržaja (Kundun, Dracula, Tanka plava linija, Truman Show).

Međutim, u svim je tim filmovima stvoren dojam gotovo apsolutne samostalnosti glazbe u odnosu na sliku. U Satima početak filma najavljuje početak glazbene simfonije i čovjek se počinje pitati kako ta dopadljiva glazba hipnotičkih svojstava može u filmu funkcionirati u smislu da doista pridonosi razvoju filmske priče. Činjenica je da se partitura Sati sama po sebi opire razvoju u klasičnom glazbenom smislu: ona je prema internim oznakama iznimno pokretljiva jer se zasniva na ritmičkim varijacijama, ali je njezin konačni dojam (koji je uvjetovan neprestanim ponavljanjem istoga harmonijskog predloška) statičan. Pa ipak, Glass na svoj način uspijeva pratiti unutarnji i vanjski smisao filmske adaptacije romana Michaela Cunninghama.

Mali ornamenti

Na primjer, u sceni gdje Virginia Woolf ostaje sama s mrtvom ptičicom, unutar zadane harmonijske progresije pojavljuju se, više u smislu malih ornamenata nego u melodijskom smislu, nježne silazne glasovirske pasaže. Pokreti glazbe podudaraju se s pokretima Nicole Kidman: svaka pasaža slijedi profinjene kretnje njezine ruke koja otkida glavice cvijeća i nježno ih stavlja uz mrtvu ptičicu.

Nešto kasnije u filmu Laura Brown odlučuje počiniti samoubojstvo. Gledatelj ne zna što je naumila, ali mu je sasvim jasno da će se nešto zbiti, ako ništa drugo onda zbog očajničkih vapaja njezina sina Richarda, koji predosjeća za njega najveću katastrofu. Osim Richardova uporna odbijanja da ostane kod susjede, na Laurin strašan naum izrazito upućuje i glazba — ne mijenjajući se, doduše, u svojoj glazbenoj biti, ali povećavajući stupanj glasnoće koji, usporedno s progresijom filmskih slika (što je Laura bliže hotelu u kojemu je naumila počiniti samoubojstvo), raste do dimenzija nasilna nadmetanja sa slikom.

Dva paralelna rastanka Virginije i njezine sestre-ljubavnice, te Clarisse i ljubavnika njezina bivšeg dečka, pratimo iz perspektive glavnih junakinja (Virginije i Clarisse) koje s ulaznih vrata, odnosno s prozora, promatraju odlazak. Glazbeno kretanje temelji se na jednostavnoj liniji (nikloj, naravno, iz harmonijske progresije). Linija postupno, nižući tonove molske ljestvice, uporno silazi od tonike do tonike. Čim se dodirne donja tonika, ona postaje gornjim početnim tonom sljedećega niza. Tim postupkom linija prolazi nekoliko oktava, sugerirajući da njezin put od vrlo visokog do vrlo dubokog registra može trajati u nedogled —zapravo satima o kojima govori pisac Cunningham.

Način na koji skladatelj prati unutarnji smisao priče proizlazi, najprije, iz mreže sličnosti koja povezuje tri vremenski udaljena, ali ne i različita ženska lika. Osim povezanosti jednim romanom, tu je i povezanost netipičnim seksualnim sklonostima, depresijom, samoubojstvom, pa čak i rodbinskim vezama. Niz tih isprepletnosti navješten je od sama početka glazbom: vlastitim, uvijek istim osnovnim osobinama (harmonija!) koje su jedino sklone vanjskim promjenama (ritam, glasnoća, povremeno dodavanje ili oduzimanje melodije), ali u biti uvijek ostaju iste, pokazuju da je zapravo riječ o tri jednaka, ili barem vrlo slična lika.

Načelo istodobnosti

Jedino što doista razdvaja Virginiju, Lauru i Clarissu jest vrijeme. Virginija Woolf piše svoj roman 1923. godine, Laura Brown živi svoj život i čita njezin roman 1951, a Clarissa Vaughn je zapravo sâma gospođa Dalloway, koja živi u današnje vrijeme u New Yorku. Vremenska udaljenost i istodobna sličnost itekako se čuju u Glassovoj partituri. Naime, upornim ponavljanjem istih ritmičkih obrazaca Glass dolazi do rješenja koja podsjećaju na baroknu motoriku. Tu su i asocijacije na baroknu monodiju (povremeno pojavljivanje melodije iznad čvrste i jasne harmonijske progresije), kao i povremene asocijacije na concerto grosso koje se javljaju zbog koncepcije dijaloga između veće (gudački orkestar) i manje skupine (glasovir) instrumenata.

No zvučanje odabranih (za Glassa inače vrlo tipičnih) instrumenata podsjeća na još jedno glazbeno razdoblje: klasiku. Naime, u nekim ulomcima, glasovir praćen gudačkim orkestrom kreće se poput glasovira u Mozartovim klavirskim koncertima, otvarajući mogućnost još jednoga načina čitanja skladateljeve glazbe. I, naposljetku, minimalizam kao proizvod 20. stoljeća, sugerira suvremenost, svijet Clarisse Vaughn u kojemu se susreću raniji svjetovi: barokni Virginije Woolf i klasični Laure Brown. Tako glazbena okomica barok-klasika-suvremenost daleko suptilnije nadilazi načelo vremenske razdvojenosti koje je redatelj nastojao nadići putem paralelnih montaža. Dapače, u skladateljevim rukama on postaje načelom istodobnosti stapajući se s očekivanom gledateljevom percepcijom prostorno-vremenskog kontinuuma, filmskih likova i filmske priče.

Irena Paulus