Glas hrvatske raznolikosti

Glas hrvatske raznolikosti

Umjetnički sazrijevajući veoma brzo, u mučnoj spoznaji o prošlosti i u zrenju neke sretnije budućnosti put ga je vodio od pjesme Oči Stjepana Radića do poeme Jame, najvećeg i najboljeg djela iz hrvatske antifašističke borbe za slobodu i samostalnost Hrvatske

Za razliku od brojnih europskih naroda koji su imali svoje kraljeve i vojskovođe, političare i osvajače, kojima se diče i o kojima djeca uče u školi, narodi koji su živjeli u velikim državnim zajednicama, a nisu imali vlastite suverene države, imaju ponajprije pjesnike i mislioce, koji su svoje narode podupirali u jeziku i duhovnoj samosvijesti, kojoj je izvor u nadi u bolja, slobodna vremena u budućnosti. Takvu je sudbinu imao i hrvatski narod, u kojemu su imena pisaca poznatija od imena banova, vojskovođa i političara.

Ivan Goran Kovačić (1913-1943) pjesnik, pripovjedač, esejist, kritičar i prevodilac, u svojem je kratkom životu, nasilno prekinutu, nosio svu tragiku hrvatskih pisaca, razapetih između potrebnoga služenja narodu i visokih zahtjeva umjetnosti riječi. Podjele među književnicima i umjetnicima na toj razdjelnici i njega su opterećivale i označile njegovo književno djelo, doduše nešto manje nego njegove suvremenike. Prvu knjigu pjesama, Lirika 1932, podijelio je s Josipom Hitrecom i Vladimirom Jurčićem. Njegovih je devetnaest pjesama. Josip Hitrec poslije je emigrirao u Indiju i zatim se nastanio u Sjedinjenim Državama, gdje je stekao znatno književničko ime u novoj sredini. Vladimir Jurčić postigao je popularnost knjigom Kako su umirali hrvatski književnici i umjetnici. Nakon rata pogubljen je kao i brojni hrvatski književnici, novinari i umjetnici.

Jezik zavičaja

Kao što je najveći broj književnih stvaralaca u 19. stoljeću pripadao pravaškoj orijentaciji Ante Starčevića, tako je u 20. stoljeću, do 1945, najveći broj književnika bio blizak socijalnoj ljevici i Hrvatskoj seljačkoj stranci braće Radić. U ideji pomirljivosti, ali i moralnoj odlučnosti Stjepana Radića, i Ivan Goran Kovačić našao je prostor za svoje umjetničke iskaze, posebice i stoga jer je njegova vezanost za zavičaj, seljački svijet, ali i jezik zavičaja, bila ona jedinstvena harfa umjetničkog iskaza na kojoj je svaki njegov osjećaj davao puninu značenja i zvuka. Na poseban je način osjećao ljepotu i snagu hrvatskoga jezika, jednako onoga koji je učio u školi i u kojem je u 19. stoljeću ujedinjen hrvatski narod — štokavskoijekavski književni jezik, na kojem je pisao svoje pripovijesti, feljtone i kritike, osluškujući ga da bi ga novim riječima obogatio i još više posvojio. Zbirka pripovijedaka Dani gnjeva, koju mu je Matica hrvatska izdala 1936, uzdigla ga je u red onih književnika koji imaju širok krug čitatelja, i od kojih se svaka nova knjiga očekuje kao autorski dar.

Kad se okrenuo jeziku zavičaja, kajkavštini Gorskoga kotara, upravo svoga rodnog Lukovdola, još je jedan glas hrvatske raznolikosti zazvučao u hrvatskoj književnosti. Iako je njegova zbirka Ognji i rože izašla tek nakon njegove tragične smrti, svi koji su pratili njegov rad uvažavali su njegovo dijalektalno pjesništvo kao bistro i bogato vrelo hrvatskoga pjesničkoga govora. O tome svjedoče njegove objavljene pjesme uoči odlaska među partizane: u poznatoj HIBZ-ovoj antologiji 42 njegova je kajkavska pjesma Konj, a u zborniku Između dva rata, Novija hrvatska lirika, knjiga koju je uredio Vinko Nikolić (napomena na kraju životopisa Ivana Gorana Kovačića: »Autor zabranjuje pretiskavanje svojih pjesama iz ove knjige«), od deset pjesama koje je sam izabrao pet ih je na književnom jeziku, među njima i znakovita i proročka pjesma Moj grob, a pet ih je na dijalektu: Vesela cerkva, Petr breški harmonikaš, Prijatelj smrti (posvećeno Franu Galoviću), Mali pot i Beli most.

Ivan Goran Kovačić svojem i tuđem književnom poslu pristupao je veoma ozbiljno, upravo strogo, i uvijek sustavno. Tako posebice i svojem najsloženijem književnom djelu, poemi Jami. Sa smrću, zločinom, nepravdom, susretao se od djetinjstva, a među grobovima u Lukovdolu i Mirogoju šetao je rado i često. Družio se s mrtvima kao i sa živima te mu ni druženje sa smrću nije bilo strano. Umjetnički sazrijevajući veoma brzo, u mučnoj spoznaji o prošlosti i u zrenju neke sretnije budućnosti put ga je vodio od pjesme Oči Stjepana Radića do poeme Jame, najvećeg i najboljeg djela iz hrvatske antifašističke borbe za slobodu i samostalnost Hrvatske, s onim jedinstvenim stihovima o svjetlu i o očima s početka prvoga pjevanja.

Korak prije Jame

Krv je moje svjetlo i moja tama.

Blaženu noć su meni iskopali

Sa sretnim vidom iz očinjih jama...

Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Upravo je u Jami, u vapaju protiv smrti i protiv tame, usuprot zlu i nečovještvu uporabio strog govor kompleksne pjesničke forme poeme. Kao nekad Dante u Božanskoj komediji. U deset pjevanja, među kojima je uspostavljena sustavna simetrija, strofom od šest jampskih jedanaesteraca ispričan je stravičan zločin, koji žrtva, oslijepljena, precizno, naturalističkim iskazom opisuje.

Svi koji su djelo čitali, znali su tko su ti zločinci, ali ih Goran nije imenovao ni narodnim imenom, ni političkom etiketom. Oni su samo zločinci. Zločin je bez osobnog obilježja, odčovječen; zločinci nisu dostojni nositi ni jedno narodno ni ljudsko ime, ni jednu ljudsku oznaku, ni jedan znak, osim znaka — pečata bratoubojice, Kajina. A svjetlo, i svjetlaci krvi, znak su i slijepom da se ništa ne završava u bespomoći zločinstva.

Kao što je opisao zločin, tako se zločin srušio na njegovu glavu. Kao što je prorokovao sebi grobni hum »u planini mrkoj«, i nad njim »crnih grana šum«, tako je nakon njegove smrti njegova poezija, i posebice Jama, označila i potvrdila da je svako zlo za vremena, za zla vremena, i da je ljepota, sloboda i dobrota trajnija od prolazna zla i neizbježne smrti. Što je slutio i što je napisao traje kao znak da, osim ljepote i dobrote, sve prolazi.

Josip Bratulić