Duboki plićak

Duboki plićak

Zoran Lazić, Miss Krampus, AGM, Zagreb 2003.

Zbirka priča Miss Krampus Zorana Lazića vrlo je intrigantna i, rekao bih, posve solidna. Također, nosi neke nedoumice ukoliko joj se priđe iz čisto kritičarskoga gledišta. Prvo, pitanje: koliko je dugo pisana, odnosno koliko je autor u nju uložio? Pitanje proizlazi iz sama tipa i karaktera pisma i dalje upućuje da je riječ o autoru koji je na neki način autsajder za užu spisateljsku sredinu, te je više (profesionalno ili ne) bio okrenut glazbi i glazbenoj kritici. Imam osjećaj da je pisac u zbirku uložio mnogo, upravo zbog toga jer su priče uglađene, pitke i lagane — mogu se pročitati za jedno poslijepodne. Svaka bolja zbirka priča traži po pet, šest godina pisanja pa mi se čini da joj nedostaje — umjesto nategnuta okvira i treći dio, treći blok priča (premda, dakako, tko bi ga dočekao). Dakle, okvir je nepotreban i zbunjujući, a unutrašnjost je dobra. Također, tu je i vrlo dobra likovna oprema teksta (male sličice prije svake priče).

Ispod poruka

U nas se prošlih godina sasvim prosječna proza uzdizala u nebesa. Plitke se autore sasvim ozbiljno proglašavalo novim zvijezdama, a kritičari su po banalno plitkoj vodi njihovih tekstova, tapkajući i koprcajući se u plićaku, tražili lažnu dubinu i njezine izgubljene bisere. U slučaju Lazića, ipak, mogao bih prigovoriti određeni nedostatak dubine u pojedinim pričama. Ali to je samo prividan efekt. Ne znam kako bih se drukčije izrazio: infantilno stajalište Zorana Lazića nipošto nije slabost, njegova zaigranost i jednostavnost također ništa ne smeta tekstu. Nedostaje mu, usudio bih se reći, još malo analize. Dublja analiza, linčeovskog tipa, recimo kao podloga.

Jer film Mullholland Drive primjerice ima pozadinu, psihoanalitičku, ili samo psihološku, za svoje fantazije i snove. Sve se vrijeme čini da ispod teče jedna još dublja priča. Lazić je vrlo blizu tome, odlazak u svijet dječjega plakata nije nimalo bezazlen, ili drugih desetak stvari, koje naizgled naivno tematiziraju dubinsku psihologiju. Dalje, nipošto nije nezanimljiv umjetničko-analitički pokušaj da se uđe ispod poruka masovnih medija i masovne potrošačke ideologije otkrivajući njihove tamne imperative: Oliver Mlakar proglasio je sretnog dobitnika, ali nije pročitao odgovor, a tamo je, umjesto pediker pisalo pedofil. Ili, kad odjednom usred priče pisac počne reklamirati svoj proizvod, misleći samo na financijsku konstrukciju i kredit banke. Ali još malo, još treba produbiti i proširiti temu. Tražiti dubinu koja nipošto neće pojasniti stvari. Na kraju staze, koje se Lazić uvijek bojao, a ipak joj se često vraćao, mora stajati još nekakva poruka. Jer njegova želja da se vrati u taj mrak pored grobova nije bila bez razloga. Nije nam rekao što je bilo dalje. A to dalje sadržano je u otpacima, u slučajnim nagovještajima, u ponekom kriku iz tame.

Kaos bez kriterija

Tu će netko još možda nanjušiti Harmsa, zbog kratkoće i apsurda, ali Lazić je ipak drukčiji. Jer Harms je (kao i Barthelme) na podlozi moderne, a Lazić je osamljen, izgubljen u suvremenom kaosu bez kriterija. On je upućen na psihološku (ili umjetničku) analizu sebe i svijeta, dok Harms eksperimentira s takozvanim velikim pričama čiji je dio. Mnogo je bliži Laziću Monty Python i već spomenuti Lynch (po meni najbliži), a tu je i Lyncheva sjena, Gifford. Te, samo iz daljine, Cvitan (je li Lazić čitao Cvitanovu kratku pričicu kad baba pretvara pohotnoga putnika u svinju, ili priče o Đ avlu?). Zatim ima sličnosti i s jednom ili dvije Bernhardove knjige (Imitator glasova). Sjajni mračni humor priziva, prema svojim vibracijama i akordima, kultnu knjigu devedesetih Palahniukov Klub boraca: a jesu li vam ikada svi, ali baš svi iz razreda, iz čista mira, kad ste skupljali stari papir, nabili kartonsku kutiju na glavu i šutali vas po livadi pred školom? — kaže jedan lik u klubu onih koje su maltretirali u školi. Atmosfera je palanjukovska (tu je klub, ista naizgled infantilna atmosfera, itd.).

Moram pohvaliti ovu knjigu, tim više što se Lazić u jednom intervjuu izjasnio protiv suhoga realizma, iznoseći stajalište koja i sam dijelim. Nedostatak je knjige stanovita autsajderska impostacija, nedostatak odnosa unutar same književnosti, interaktivnosti, referencija — jer je ovo tip proze koji to traži, barem u maloj mjeri. Primjerice, Harms je bio relativno čist i ogoljen, upravo zato jer je baštinio vrijednosti avangarde.

Lazićeve su priče, kao što sam već rekao, ipak različite od Harmsovih, one imaju ambiciju postati suvremena književnost, odnose se na neku književnost, na stanovitu vrstu književnog jezika, samo kojeg? Po mom mišljenju nedostatak interaktivnih veza i neumreženost u svijet književnosti Lazić bi vrlo lako nadoknadio kvantitetom, dodatnim brojem priča. Da knjiga ima još deset dobrih priča, količinski bi postala svijet za sebe i ostvarila interaktivne veze i različite simboličke preplete unutar sebe same.

Rade Jarak