Bajkovita avantura

Bajkovita avantura

Osim vrlo elitna internacionalnog programa festivala koji u ljetnim mjesecima ugošćuje plesne umjetnike iz cijelog svijeta, Jacob’s Pillow bavi se produkcijom plesnoga stvaralaštva, a u svojoj plesnoj školi obrazuje mlade plesne umjetnike

Jacob’s Pillow stijena je u obliku velikog jastuka na kojoj se kako to legenda govori, odmorio div Jakov za svoga putovanja današnjom državom Massachusetts.

Na tom legendarnom mjestu (udaljenom dva sata vožnje autom od Bostona ili tri od New Yorka) godine 1933, u gustoj šumi još i danas punoj medvjeda i lisica, na staroj preuređenoj farmi tipično američke drvene arhitekture, rodio se Jacob’s Pillow Dance Festival, najvažniji plesni festival američkog kontinenta.

To je mjesto na kojem se pisala svjetska povijest plesa. Ted Shawn, Ruth St. Denis, Jose Limon, Martha Graham, Merce Cunningham, Alvin Aley, Mat Matox, Paul Taylor, Trisha Brown, Mihail Barišnjikov, Mark Morris, Bill T. Jones i Akram Khan samo su neka od poznatih svjetskih imena koja su se ovdje pojavljivala.

Svakodnevnih pedeset tisuća

Tijekom 71 godine postojanja Jacob’s Pillow postao je snažna plesna institucija. Osim vrlo elitna internacionalnog programa festivala koji tokom ljetnih mjeseci ugošćuje plesne umjetnike iz cijelog svijeta, Jacob’s Pillow bavi se produkcijom plesnoga stvaralaštva, a u svojoj plesnoj školi bavi se obrazovanjem mladih plesnih umjetnika. Vrijedan prinos povijesti plesa ta ustanova daje arhiviranjem dokumenata, zapisa, fotografija, filmova, videa, glazbe, kostima i svega drugog što svjedoči o postojanju plesne umjetnosti još od početka 20. stoljeća do danas. (Više o festivalu možete saznati na www.jacobspillow.org.)

Publika (otprilike pedeset tisuća posjetitelja tijekom festivala) svakodnevno dolazi autima i provodi tu ponekad i cijelo poslijepodne, jer joj je osim predstava ponuđeno sudjelovati na predavanjima, raspravama, izložbama, projekcijama te kraćim plesnim programima izvođenim na otvorenoj sceni, što daje posebnu živahnost unutar tog drvenog naselja, u kojem je ples uvijek na prvom mjestu.

Zvuči bajkovito, kao i činjenica da je jedan takav festival odlučio ugostiti kompaniju Marmot iz Zagreba s plesnom predstavom Mi-Nous, čija sam autorica. Bilo je smiješno kada su me ljudi iz organizacije festivala pitali komu da se obrate po pitanju ugovaranja predstave, brige za kostime, predstavljanja u medijima, pedagoškog programa, organizacije puta, transporta dekora itd itd, a ja sam uporno odgovarala da sam ja ta i jedina osoba koja sve to nastoji raditi.

Čini mi se da su nas svrstali u kategoriju prilične egzotike spoznavši način na koji funkcioniramo kao plesna kompanija, kojoj sam umjetnička direktorica — opet ja.

Plesači Nikolina Pristaš i Pravdan Devlahović, majstor svjetla Miljenko Bengez i ja u funkciji svega i svačega ne samo da smo bili prvi Hrvati na festivalu uopće nego smo ove godine bili i jedini s područja istočne Europe, čime nam je ukazana velika čast i povjerenje.

I tako smo s etiketom ambasadora hrvatske plesne scene odigrali pet izvedbi predstave Mi-Nous, koja je pobudila veliko zanimanje mnogobrojne publike i medija. Nakon jedne izvedbe održan je razgovor članova kompanije Marmot s publikom, pri čemu je osim simpatija pokazan i veliki interes za naš rad, kao i za hrvatsku plesnu scenu uopće.

Teški odgovori

Sljedeći dan održala sam javno predavanje o vlastitom autorskom radu te razvoju hrvatske plesne scene unutar europskih razmjera. Nakon toga uslijedio je iznenađujuće velik broj pitanja o produkcijskim uvjetima, umjetničkim smjernicama, sve do pitanja o egzistencijalnim uvjetima plesnih umjetnika u Hrvatskoj. Hmm, nije bilo lako naći odgovore koji su iskreni, njima razumljivi i ne posve poražavajući za sliku zemlje iz koje dolazimo. Mnogo lakše bilo mi je održati muster klas, tj. sat plesa za četrdesetak plesača koji su polaznici Škole Jacob’s Pillow ili već profesionalni plesači koji su se zatekli na festivalu. U ovom slučaju nema jezičnih ni kulturnih barijera ili nesporazuma, jer tijelo prenosi svoje plesno znanje izravnim fizičkim iskustvom na drugo tijelo plesača, pa je bio pravi užitak gledati svoje plesne sekvence kako ih plešu ljudi koje sam upoznala prije sat vremena.

Želim istaknuti da cijela američka pustolovina nije samo veliki uspjeh neke hrvatske predstave nego i cijele plesne scene, koja se unatoč svemu uspjela plasirati na svjetsku razinu. Naravno da ništa od toga ne bi bilo moguće bez pomoći, novca za put Ministarstava kulture, koje je uspjelo prepoznati i poduprijeti projekt ovakva gostovanja.

S obzirom na podcjenjivačko stajalište većega dijela domaće kulturne javnosti prema plesnoj umjetnosti, lijepo je kada se uloženi trud stvaranja te održavanja na životu, odnosno igranja jedne plesne predstave, ipak pokaže vrijedan ustrajnosti. A još bi ljepše bilo kada bi takvo iskustvo postalo pravilo, a ne iznimka u našoj plesnoj stvarnosti.

Irma Omerzo