4 kustosa, 4 studije

4 kustosa, 4 studije

Četiri studije Muzeja Mimara (od br. 14. do br. 17) recenzirane u 2000. godini, a objavljene tijekom 2001. i 2002. godine, izvorni su znanstveni radovi četvorice kustosa. Seriju dvojezičnih studija kojima je oblikovanjem u uspravnom »džepnom« sikstonu prepoznatljiv izgled dao, kao i svim izdanjima Muzeja još 1988. godine, Ranko Novak, s obiljem ilustracija uredničkom disciplinom vodi Tugomir Lukšić

Izložbu Četiri teme iz fundusa Muzeja Mimara (možda i odveć samozatajna u publiciteta), možemo istaknuti kao probrani ovoljetni izložbeni događaj. Naslov i sadržaj izložbe krije temeljiti pristup obradi dosada neobjavljenih predmeta iz zbirke Mimara, znanstven i stručan u objavljenim Studijama, zoran i sažet u izložbenoj prezentaciji. Riječ je o već ustaljenoj praksi muzeja Mimara da objavljivanje zasebnih studija, o pojedinim ili tematskim i problemskim skupinama predmeta iz zbirke, prate izložbe koje sažecima i likovnim materijalom vizualno izlistavaju i komplementarno nadopunjuju njihovu stručnu i znanstvenu obradu. Za svakog povjesničara umjetnosti europska i izvaneuropska narav građe u dvanaest Mimarinih zbirki jedan je od najintrigantnijih istraživačkih izazova. S rasponom umjetnina i predmeta koji su nerijetko, ne samo teško nego i posve nesvodljivi pod zajedničke kronološke, stilske, kulturne pa i civilizacijske nazivnike, moramo pretpostaviti svako istraživanje kao svojevrsnu znanstvenu i stručnu avanturu.

Jedinstveni pristup građi

Time ova izložbena tetrada (četiri izložbe u jednoj) i već niz objavljenih studija Muzeja Mimara izaziva osobitu pozornost. Naime, u vremenu uskih i još užih specijalizacija nad segmentima umjetničkog stvaralaštva starih majstora, srednjovjekovlja, antičke i prapovijesne arheologije, dalekoistočnih kultura te primijenjenih umjetnosti kustosi koji skrbe za nju — uz skromnu naslijeđenu dokumentaciju o podrijetlu — svakim slučajem iznova otvaraju novu korijensku, stilsku, atributivnu i kronološku anamnezu nad predmetom. Mreža proučavanja i znanja rastire se u najrazličitijim kulturnim, vremenskim, zemljopisnim pa čak i civilizacijskim arealima. To istraživanje započinje od općih odrednica prepoznatljivih educiranom laiku i kreće dalje podjednako iznimnim znanjem i sretnim slučajem, dubokim svrdlanjem po bibliografijama, bibliografskim bilješkama i svjetskim zbirkama, ali i odnjegovanom intuicijom prema samoj auri predmeta.

Svaka zbirka svoju priču priča...

U temi o staklarstvu starovjekovnog Sredozemlja Lada Bukovčan-Ratković glatko, opisnim pismom, rastvara razvoj, tehnologiju, vještinu, urese, mijenu oblika i namjenu četrnaest veličinom sićušnih staklenih predmeta zbirke. U komprimiranoj povijesti »uzavrelog svijeta antičkog staklarstva« oinohoe, balzamarij, albastroni, amforiskosi i jedna perla prenose nam kartografiju transfera umijeća od Egipta do Sicilije i Galije. Od mutne i neprozirne staklene paste iz prirode rastaljene sode, vapna i kremenog pijeska do najfinijih tehnika staklenih inkrustacija, odabranih četrnaest između šesto predmeta iz zbirke predočavaju produkciju stakla kao dragocjenosti u materiji i obliku od 15. stoljeća prije Krista do aleksandrijskih radionica slavnih po složenoj i zadivljujućoj tehnici tisuću cvjetova (mille fiori).

Istražujući orijentalnu zbirku Milica Japundžić u kipu do sada poznatu kao lik Buddhe (indijski rad iz 3. stoljeća) otkriva Bodhisattvu »olikovljenje mudraca čije je biće (sattva) prosvijetljeno (bodhi)« a niz je ikonografskih detalja navodi na zaključak da je riječ o liku Maitreye, onomu koji će se pojaviti kao posljednji Buddha izvodeći bića iz patnje na put vrline i prosvjetljenja. Identificira podrijetlo nastanka kipa u planinskom području Gandhara omeđeno planinama Hindu Kusha, središnjim Himalajima i rijekom Ind, u prostoru i na putu osvajanja Aleksandra Makedonskog. Složena povijesna, kulturna i religijska stratigrafija Gandhare idealno je analitičko polazište kojim autorica dekodira oblikovanje i ikonografiju pretvarajući je u argumentaciju za vremenske i stilske odrednice Mimarine Bodhisattve Maitreje. Ne ostajući naravno samo na kipu iz zbirke kroz srodnu komparativnu građu iz svjetskih muzeja, autorica predočava prepletanja i stapanja umjetničkih i kulturno religijskih obilježja — od grčko-rimskih i helenističkih do kršćanstva istočnorimske provenijencije i budizma — koja u prvim stoljećima naše ere u umjetničkim djelima objedinjuju dinamičnu migraciju oblika i duhovnih supstrata.

Otkriće podrijetla i namjene zlatnog štapića (nalik ukrasnoj igli) urešena dvjema muškim glavama pod maskom bio je poticaj Ivani Čukman Nikolić da posegne za znanjem o pretkolumbovskim kulturama u tropskim šumama Kolumbije. Prepoznajući obilježja kulture Calima razdoblja Yotocco (od 1. do 8. stoljeća prije Krista) i namjenu štapića rabljena pri obrednom uživanju koke za Ivanu Čukman Nikolić stvorena je platforma za diskurs o dramatičnom sučeljavanju poimanja vrijednosti plemenitih metala koji je doveo do pohlepna zatiranja srednjoameričkih kultura od europskih konkvistadora. Sučeljene su materijalna naspram simboličke i duhovne vrijednosti koja govori o zlatu kao »znoju Sunca i suzama Mjeseca«, ali i o kulturi duhovne hrane i halucinogenih biljaka prethispanskog svijeta koja je štapićem za ubiranje praha (sunčevom strijelom, falusom, osovinom svijeta) iz tikvice (kozmičkog uterusa) uspostavljala kozmogonijski mit obnavljanja.

Četvrtu temu objavljuje Slaven Perović krećući se u jednom od najosjetljivijih atributivnih područja povijesti umjetnosti, crtežima starih majstora, među stranputicama naslijeđenih i neargumentiranih atribucija. On u crtežu idealizirane ženske glave prema antičkoj skulpturi otkriva ruku velikoga toskanskog manirista Agnola Bronzina. Na polju onoga dijela povijesti umjetnosti koji se može činiti zamornim (tehnika, opis, analiza, komparacija) Perović metodom iz koraka u korak održava forenzičku napetost da bi argumentima i usporedbama u crnom kredom nacrtanoj neogrčkoj glavi otkrio fino tkivo obrisa, šrafaže i pentimenata Bronzinova crtaštva. Analizu nije limitirao samo na crtež iz zbirke, nego mu je točno odredio i uzore i funkciju. U Mimarinu crtežu Perović naime otkriva modello za sliku sv. Mateja iz crkve Santa Felicita u Firenci, koja je nastala potkraj trećeg desetljeća 16. stoljeća. Istaknimo još da je ova studija temeljito provedene metodologije istraživanja dragocjeno otkriće za nevelik sačuvani crtački opus majstora Bronzina, ali i prilog literaturi o manirističkom crtežu u širem smislu.

Solidan postav

Nastojeći didaktičkom asistencijom ništa ne uskratiti recepciji i razumijevanju promatrača postav u Muzeju Mimara ne ometa doživljajnu razinu, komplementarno je nadopunjuje odgonetavajući značenje predmeta, vremenske i prostorne strukture bez kojih je ponekad, iz egotropije europocentričnih i naučenih povijesno umjetničkih shema gledanja, ponekad vrlo teško prići ovakvim iznimnim artefaktima.

Četiri studije Muzeja Mimara (od br. 14. do br. 17) recenzirane u 2000. godini, a objavljene tijekom 2001. i 2002. godine, izvorni su znanstveni radovi četvorice kustosa. Seriju dvojezičnih studija kojima je oblikovanjem u uspravnom »džepnom« sikstonu prepoznatljiv izgled dao, kao i svim izdanjima Muzeja još 1988. godine, Ranko Novak, s obiljem ilustracija uredničkom disciplinom vodi Tugomir Lukšić. Čitavom serijom (već je otisnuta i osamnaesta Studija) odnjegovao je poseban model publikacije koji je, oslobođen rigidne stručne akribije, postao istodobno nezaobilazna referencija za stručnjaka, iznimno zanimljiv za poznavaoca, prohodan i za laika. I premda svaki predmet ili tema zahtijevaju poseban pristup autorima studija, izložbi je pošlo za rukom da u svakoj uspostavi uzorak jednoga višedimenzionalnog ne samo likovnog nego i kulturološkog rakursa.

Margarita Sveštarov Šimat