Važno je upaliti motor

Važno je upaliti motor

Šibenik je nažalost imao samo Međunarodni dječji festival, koji je svetinja grada Šibenika, ali on počinje početkom lipnja i završava u doba početka turističke sezone. Onda se pojavila šansona, koja je malo držala vodu, a sada s kulturnim ljetom držimo i led osim vode. Nije lako držati led na rukama jer vas hvataju trnci. Ovo je zahtjevan i težak posao

Premda se na nastanak novih festivala gleda sa skepsom, pokretanje Šibenskoga kulturnog ljeta pokazalo se punim pogotkom, potezom koji je u pravi trenutak vratio Šibenik na ljetnu kulturnu kartu Hrvatske. Vrhunac manifestacije, uz već tradicionalne, 6. večeri dalmatinske šansone, bila su tri koncerta na novouređenoj Tvrđavi sv. Nikole: Maksima Mrvice, Stefana Milenkovicha te Carmina Burana pod dirigentskom palicom Vjekoslava Šuteja. S Brankom Viljcem, organizatorom prvoga Šibenskog kulturnog ljeta, u godini u kojoj je Ministarstvo kulture proglasilo Šibenik gradom kulture, razgovarali smo o nastanku, koncepciji i budućnosti te manifestacije.

Jezgra kulturnoga ljeta festival je dalmatinske šansone...

— Tako je. Festival dalmatinske šansona jest nukleus, premda od prvoga dana to nije bio klasičan festival. Čak smo ga nazvali Večeri dalmatinske šansone, jer smo nastojali izbjeći termin festival i u nazivu, no na kraju su nas novinari svrstali u tu kategoriju. To je kao u boksu, gdje imate tešku, laku i perolaku kategoriju. Mi jednostavno pripadamo kategoriji festivala, ali kvalitetnijoj kategoriji festivala. Dalmatinska šansona nije elitni kulturni festival, ali u području zabavne glazbe šansona dio je vrhunske kvalitete i nema baš široku publiku, niti je osobito komercijalna. S godinama možda to ona u Hrvatskoj i postane. Mislim da su naše glazbene vode dosta i zatrovane nekim drugim ritmovima i primitivnim tekstovima, a šansona je prilika da se ti autori prezentiraju na različit, vrsniji način.

Tko su, po vama, očevi dalmatinske šansone?

— Začetnik hrvatske šansone, po meni je zasigurno, i to ne govorim zato što sam iz Šibenika, Arsen Dedić. On je začetnik toga vala i u glazbenom i u tekstualnom pogledu, i to na svoj poseban, pravi šansonijerski način. Arsen Dedić u svojoj je karijeri imao odmaka u dalmatinsku šansonu, pa čak i u zagrebačku šansonu. Istodobno s njim razvijao se i Duško Šarac, koji je radio dosta s dalmatinskim klapama, napravivši korak dalje od tipičnih a capella klapa, dok je Arsen razvijao autorsku šansonu, canzonu d’autore, kako sam voli naglasiti.

Na tom području bilo je i pojava poput Tome Bebića, kojeg nećemo zapostaviti, a znamo kakvu je sudbinu doživio. Sigurno ima još autora u Dalmaciji koji su bili plodni i kvalitetni, ali su s vremenom izgubili taj kredit. Neću ih imenovati. Sigurno su ih prilike navukle na promjenu glazbenoga stila, ali to je njihov izbor, njihov način života i razmišljanja. Neću se miješati u zagrebačku šansonu, jer je ne poznajem dovoljno.

A majke?

— Zanimljivo je da među pjevačicama ima pravih dalmatinskih šansonjerki, kantautorica, ali u manjem broju, pogotovo u smislu kantautora, što nije ni čudno jer mislim da ih i u svijetu ima malo. Za mene je, što se tiče područja usko vezana uz dalmatinsku šansonu, prva Meri Cetinić. Ona je bila jedna od prvih, a i dalje traje. Radojka Šverko više je vezana uz istarski štih, istarske šansone, ali u Dalmaciji možemo stati na jako malom broju.

Tko su uz vas bili inicijatori Festivala dalmatinske šansone?

— Osnivači su tog festivala Duško Šarac kao skladatelj i ja kao menedžer, a poslije sam dobio i titulu menedžera u kulturi. Nas smo dvojica tu od prvog dana, čak smo bili i inspicijenti, nosači i tehničari prvih nekoliko godina, jer nismo imali novca. Teško je bilo naći sponzore za takav festival. Kad smo se javili sponzorima, kao mladi novi festival iz grada Šibenika, mislim da su naši sponzorski dopisi i zamolbe završavale u najbližem košu. No, situacija se malo popravlja. Ljudi nas prepoznaju, hvale festival šansone, pa čak mislim da je to i jedna od najsvjetlijih točaka Šibenika. Kada naši gospodarstvenici idu diljem Lijepe naše, kada trguju, svi im hvale taj festival. »Sve se svodi na razgovor o tebi, moj brate...« kaže Arsen Dedić, a u ovom je slučaju riječ o razgovoru o šansoni.

Kako je došlo do širenja festivala šansone na šibensko kulturno ljeto?

— Naš prijatelj i kritičar zabavne, jazz i rock glazbe, Zlatko Gall, rekao je da smo mi sa šansonom uboli prst u more pa su se počeli stvarati koncentrični krugovi. Od prvoga dana htjeli smo imati dodatnu kulturološku dimenziju, organizirali smo izložbe slika, ne slikara profesionalaca, nego slikara amatera koji su pjesnici, kao i glumaca koji se bave slikarstvom. Imali smo i večeri poezije. Znači, od prvoga dana htjeli smo širiti festival na nekoliko fronta, a onda, kad smo skupili dovoljno iskustva, sve je došlo samo od sebe. Došli smo do limita. Festival šansone dobio je status, kvalitetu i prepoznatljivost i onda smo se odlučili da idemo na kulturno ljeto. Ustanovili smo da postoji vakuum u Šibeniku, koji je grad kulture i ponosi se kulturnom baštinom i spomenicima, ali je imao veliku prazninu u ljetnim mjesecima, kad su čak i mala mjesta od sjevera pa do juga Jadrana imala organizarana kulturna ljeta, kao što su Paško ljeto, Hvarsko ljeto, Krčko ljeto, itd.

Šibenik je nažalost imao samo Međunarodni dječji festival, koji je svetinja grada Šibenika, ali on počinje početkom lipnja i završava u doba početka turističke sezone. Onda se pojavila šansona, koja je malo držala vodu, a sada držimo i led osim vode s kulturnim ljetom. Nije lako držati led na rukama jer vas hvataju trnci. Ovo je zahtjevan i težak posao.

Dobili ste glazbenike međunarodnog ugleda, kao što su Stefan Milenkovich, Vjekoslav Šutej, pa i mladi Šibenčanin Maksim Mrvica...

— Tu je i Branko Mihanović, jedan od najcjenjenijih mlađih oboista u Europi. Šibenčani imaju taj svoj dišpet, imaju tu crtu u sebi. S prvim kulturnim ljetom odmah smo izazvali veliku pozornost u medijima i među glazbenicima, malo smo čak i podigli buru u tim glazbenim vodama. Mnogi su se pitali tko je sad taj dvojac s tim kulturnim ljetom, čime se oni bave, kakva su njihova razmišljanja. Bili su i skeptični prema nama, pa su na kraju vidjeli da taj duo dobro radi i to nam je drago. Za sada dobivamo komplimente, ide nam, ali nam nije lako.

Kako se Ministarstvo kulture odnosi financijski prema vašim projektima?

— Ministarstvo kulture prepoznalo nas je već po prošlogodišnjem koncertu Trija Orlando. Bio je to ozbiljan projekt s kojim se pokušalo napraviti nešto što se činilo nemogućim, što se već desetljećima pokušavalo, a to je osposobiti Tvrđavu sv. Nikole za ljetnu pozornicu s dvama koncertnim prostorima. Ona ima otvorenu pozornicu na platou tvrđave, a ima i prekrasan prostor u samoj tvrđavi, za koji su Stefan Milenkovich i Tonko Ninić rekli da je jedan od najakustičnijih prostora u svijetu.

Jednostavno smo ponudili program Ministarstvu kulture i bili smo ugodno iznenađeni kad se njima taj program svidio. Ne znam još hoće li ta sredstva uspjeti zatvoriti financijsku konstrukciju jer imamo jako malo sponzora, jer se istim sponzorima za šansonu sada javljamo i za kulturno ljeto. Možete dobiti samo pola, nikad nećete dobiti cijeli kolač. Nove je sponzore teško dobiti jer smo opet novi, kao i kad smo se prvi put javili s festivalom dalmatinske šansone. Možda će već iduće godine biti lakše, kad dođemo do nekih većih poduzeća. Nismo ni htjeli ići u masu sitnih sponzora, jer bi onda izgledalo kao da ih imamo jako mnogo, a to zapravo u financijskom smislu jako malo znači. Na Tvrđavi sv. Nikole nema struje i mi smo iz istih tih sredstava morali nabaviti skupi bešumni agregat, stolce i dosta pratećeg inventara da bismo tu mogli održavati kulturne manifestacije. Nadamo se da ćemo od ulaznica i novca Ministarstva kulture pokriti sve troškove, autorske i izvođačke.

Iako je iz Šibenika porijeklom nekoliko velikih skladatelja, posljednjih se godina izgubila navika, ali i mogućnost odlaženja na koncerte klasične glazbe u gradu. Iznenađuje golemo zanimanje publike za ove koncerte. Kako tumačite činjenicu da su se Šibenčani toliko zagrijali za to?

— Prošle godine bio je pokušaj da se u Šibeniku organizira i postane tradicionalan internacionalni klasični festival, koji je završio totalnim debaklom i fijaskom, iako je imao jačih imena nego mi ove godine. Organizatori nisu uspjeli u svojoj nakani i, nažalost, Šibenik je dobio šamar kao grad nekulture, ali Šibenčani tu uopće nisu krivi, jer su dovedeni pred gotov čin. Reklama je bila loša i s njom se krenulo u posljednji čas, a nisu se znali prostori održavanja. Žalosno je kad organizator koji živi izvan Šibenika organizira festival u Šibeniku.

U čemu je tajna vašeg uspjeha?

— Mi nastojimo da sve odradimo kvalitetno. Ljeti ljudi ne vole ići u kazalište, u zatvoreni prostor, ne vole ići ni u vijećnicu bez rashladnog uređaja. Ljudima se mora dati poseban ambijent, vrhunski program i izvođači. Mora tu postojati i dobra organizacija, dobar marketing. Konačno, organizatori moraju imati i neku karizmu i ugled u Gradu da bi uspjeli u svemu tome.

Jeste li razmišljali o obogaćivanju dramskog programa?

— Već smo ove godinu mislili ići s dvjema dramskim predstavama, od kojih je jedna bila složena, zahtjevna i skupa, Idemo na more, koja nije izvedena i Poletija grdelin iz žuja, koju smo realizali. To je fenomenalna pučka predstava, osobito zanimljiva jer smo je izveli na Tvrđavi sv. Mihovila. Nakon stotina godina mi smo je stavili u funkciju kulturnih potreba, a ta tvrđava trebala bi za koju godinu biti kao ljetni teatar grada Šibenika možda jedna od najljepših pozornica, uz pulsku Arenu i Lovrjenac. Tu smo napravili alternativno gledalište i alternativnu pozornicu i bilo je simpatično i dobro je što smo išli s malim predstavama. Idemo na more jednostavno nismo imali gdje smjestiti, oni imaju golemu scenografiju i sama po sebi ta je predstava skupa, a i završila je kao gladijatori u areni. Iduće godine nastojat ćemo obogatiti dramski program.

Planirate li vlastite dramske produkcije?

— Agencija Šibenik koncert mala je privatna tvrtka, agencija koja na području kazališta može samo uzeti ono što vrijedi na tržištu. Mi nismo kompetentni za dramske produkcije niti imamo takve ambicije. Za to postoji šibensko kazalište, koje ima svoju produkciju. Nekada je šibenski teatar imao svoj profesionalni dramski ansambl, pa čak i profesionalni orkestar i zbor, ali je nakon Drugog svjetskog rata ukinut. Šibenik je nekad bio jak u kulturnom pogledu, ali tu je došla politika, državna centralizacija. Počela su ulaganja u neke gradove, u neke veće teatre, i svjesno su se manja kazališta zatvarala i ukidali profesionalni ansambli. To su bila takva vremena, poslije su došla tranzicijska vremena, sada su došla neka nova vremena, a onda ćemo čekati neka nova vremena, koja će sama nešto novo donijeti. U Splitu imate HNK, u Dubrovniku Kazalište Marina Držića i oni kad prave Splitsko ljeto i Dubrovačke ljetne igre imaju veća uporišta, koja mi ovdje nemamo. Možda i kulturno ljeto iznjedri nešto novo, možda se i pokrene nešto u Šibeniku jer se javljaju nova razmišljanja, nove ideje, otvaraju se horizonti, a potaknut će to i mlade generacije da ostanu u Šibeniku, da se poslije školovanja vrate u Šibenik. Neke se stvari mogu same od sebe dogoditi, ali važno je upaliti motor.

Jeste li možda u kontaktu s nekim glumcima koji su podrijetlom iz Šibenika, kao što je npr. Goran Višnjić...

— Šibenik je dao niz vrsnih glumaca tijekom generacija, a sada je naš najjači i najpopularniji glumac koji ima svjetsku slavu Goran Višnjić. S njim smo pregovarali već godinu dana i imali smo u planu dovesti ga u Šibenik, no dobio je ulogu Spartaka u istoimenoj američkoj televizijskoj seriji, koja se snima ovoga ljeta tako da nije mogao doći.

Spomenuo bi i da će Ecija Ojdanić biti druga šibenska nevista poslije Gabi Novak. Neće živjeti u Šibeniku, ali će sigurno više posjećivati grad pa će to olakšati kontakte.

Kako ste zadovoljni posjećenošću i medijskom popraćenošću kulturnog ljeta?

— Posjet je vrlo dobar, a i medijski je Šibensko kulturno ljeto dobro popraćeno. Drago mi je što je Mrvica imao veliki koncert pred auditorijem od gotovo tisuću ljudi, a isto toliko ljudi bilo je na Carmina Burana. Svi su znali da je Mrvica izvanredan talent, odličan pijanist, a nakon predstavljanja u Londonu njegova je popularnost porasla. Na njegovim je koncertima prijašnjih godina bilo stotinjak ljudi, sada ih je bilo deset puta više.

Razmišljate li o idućoj godini?

— Još ne razmišljamo, ali upijamo i, dok odrađujemo ovaj posao, događaju se novi susreti i kontakti, šire se horizonti. Sigurno će se desiti da padne neka nova klica, da proklija, da naraste i da se izrodi nešto dobro. Već nam kažu da smo uspjeli, da smo na vrhu, ali je teško opstati. Dogodine se moramo potvrditi s kvalitetnim programom.

Jesu li neki od izvođača izrazili želju da dođu opet?

— Svi su voljni doći dogodine. Nastojimo biti profesionalni prema njima, tako da su oni profesionalni i prema nama i razvio se korektan odnos. Osim u organizacijskom pogledu cijene nas i u ljudskom. Rado smo se družili prije i poslije koncerta, posvećujemo im pažnju, nismo samo menedžeri pa da im nakon odrađenog posla kažemo; vidimo se, hvala lijepa, izvolite svoj honorar.

Koliko je koncept Šibenika kao grada kulture povezan s tim projektom?

— To su ti koncentrični krugovi. Festival dalmatinske šansone stvorio je šibensko kulturno ljeto, a kulturno ljeto stvorilo je grad kulture. Nešto se počelo događati, nastala je dobra vibra i postojale su ideje. Zagreb je vidio da u Šibeniku postoji skupina ljudi koja nešto hoće pokrenuti i mislim da je postojala dobra volja da se pomogne Šibeniku. Nažalost, Šibenik je na svim drugim poljima pokleknuo, nalazi se na koljenima, no još nije posve pao.

Možda je ovo prilika da se u kulturnom pogledu dokaže, jer i kultura može činiti neku sredinu prepoznatljivom i vrijednom. Ne kažem da je kultura dohodovna, ali može koristiti kulturnom turizmu. Možemo privlačiti turiste koji ljetuju u okolici Šibenika, u obližnjim hotelima, koji će, kad saznaju da u Šibeniku postoji kulturno ljeto s dobrim programom, doći u turističku zajednicu i uzeti bilten, doći u Šibenik, prespavati u Šibeniku i onda će se neke stvari početi same od sebe događati. Sada je u samom Šibeniku samo jedan hotel, no možda se ukaže potreba da se drugi hotel, koji je trenutno zatvoren, otvori, jer već nema mjesta u postojećem s obzirom da dolaze brojni novinari, gosti iz inozemstva i izvođači. A sve su to uzrokovala upravo kulturna zbivanja koja smo mi pokrenuli i organizirali.

Razgovarao Goran Ivaniš