Uvijek drukčija – uvijek ista

Uvijek drukčija – uvijek ista

Premda i dalje ima ulogu jednog od ključnih poticaja za pretencioznost u okvirima (uvjetno rečeno) nekomercijalne produkcije, Venecija je pamtila i negledljivije, štreberskije dane. Prvih je pet dana, nakon prilično šepava početka, stvorilo dojam dobre gozbe, u kojoj možda nema nevjerojatnih delicija, ali nema ni nejestiva smeća

Šezdeseta obljetnica filmskog festivala zbilja je dostojno visok rođendan, pogotovo kad se u obzir uzme da je sama filmska umjetnost stara tek 108 godina, da nema starijega filmskog festivala na svijetu — i da je ovaj osnovan još davne 1932. godine. (Ratne godine ne računaju se u festivalski slijed.) Zbog svega toga, činilo bi se da će u Veneciji ova godina biti obilježena ili iznimnom raskoši ili pompoznošću i neumjerenim tapšanjem po ramenima zbog minulih rezultata. Na svu sreću, nije došlo ni do jednog ni do drugog — bez obzira na jubilej, ovo je samo još jedna pomalo zbunjena, još uvijek prilično opuštena, zvijezdama načičkana, dobra, stara Mostra.

Premda i dalje ima ulogu jednog od ključnih poticaja za pretencioznost u okvirima (uvjetno rečeno) nekomercijalne produkcije, Venecija je pamtila i negledljivije, štreberskije dane. Prvih je pet dana, nakon prilično šepava početka, stvorilo dojam dobre gozbe, u kojoj možda nema nevjerojatnih delicija, ali nema ni nejestiva smeća koje se prodaje pod specijalitete.

Anacionalni parametri

Direkcija se ove godine potrudila nigdje ne navoditi ’nacionalnost’ pojedinog filma — nego samo jezik na kojem je snimljen, što je simptomatično ne zbog nekakve političke korektnosti, nego zbog realne kompleksnosti današnje premrežene svjetske produkcije. S iznimkom jednog jezika (engleskog) i jednog izvora financiranja (Hollywood) ostatak naslova doista sve češće počinje pripadati nadnacionalnim, odnosno anacionalnim parametrima prije svega. Tako da ne mogu reći, kao prijašnjih godina, »Talijani su loši« ili »Arapi su sjajni«, nego zaista moram ići od autora do autora.

Film koji je otvorio 60. Mostru, Anything Else (Bilo što drugo) Woodyja Allena, jedan je od manje bitnih naslova kojima je tijekom povijesti pripadala ta čast. Dapače, isticao se jedino time što je Allen i sâm ove godine prvi put došao u Veneciju, gdje već dugi niz godina predstavlja svoje nove radove. (Iznimno ga prošle godine nije bilo u Veneciji, nego je otišao u Cannes — što je vjerojatno nagnalo Veneciju da ga domami natrag mašući mu mrkvom počasnog otvaranja.) Sam film jedna je od najbestidnijih derivacija s temom vlastita opusa u Allenovoj karijeri — gotovo ništa ovdje viđeno redatelj nije već napravio daleko bolje. I tako njegov scenarij ostavlja dojam nedozrele prve ruke, Jason Biggs i Christina Ricci djeluju gotovo jezivo u imitacijama samog Allena i neke od njegovih tradicionalnih partnerica, a jazz iz dvadesetih djeluje spektakularno nepotrebno kao i uvijek — ali barem fotografija Dariusa Khondjija čini film jednim od najljepših u Allenovu opusu.

Inteligentniji pogled na sličnu tematiku (odnose mladih muškaraca i žena, na koje jak utjecaj imaju starije autoritativne figure i Stockard Channing) pruža još jedan veteran, James Ivory, filmom Le divorce — prilično ozbiljnom komedijom o kulturnim razlikama između dviju obitelji više srednje klase, francuske i američke, vezanih brakorazvodnom parnicom i preljubom. Zasnovan na romanu Diane Johnson, Le divorce je jedan od uspjelijih filmova u Ivoryjevoj recentnoj karijeri, zasnovan na suverenoj dramaturškoj konstrukciji, sigurnu pripovijedanju i dvije čvrste protagonistice, Naomi Watson i Kate Hudson. Postoji mogućnost da se film iščita kao američki pamflet usmjeren protiv Francuske, pogotovo u svjetlu recentnih zbivanja, no čini mi se da se učitavanje takvih politički nekorektnih tendencija u Ivoryjev autorski svjetonazor protivi svemu što je on u svojem dosadašnjem radu postigao.

Očitija adaptacija

Pri takvim optužbama Ivory će vjerojatno biti nemoćan, ali ne onoliko kao Coleman Silk, lik Anthonyja Hopkinsa u najambicioznijem američkom naslovu s dosadašnjega repertoara (i prvom mamcu za dogodišnje Oscare) — filmu The Human Stain (Ljudska mrlja) Roberta Bentona. Zasnovan na romanu Philipa Rotha, ovaj je film daleko očitija adaptacija od prethodnoga, do te mjere da kao pripovjedača uključuje pisca (Gary Sinise) koji saznaje Silkovu šokantnu životnu priču i na koncu kaže »da će o njoj napisati knjigu«.

Zahvaljujući tolikoj vjernosti knjiškim narativnim postupcima (adaptaciju potpisuje Nicholas Meyer, poznat kao redatelj Zvjezdanih staza), film nema onoliko vremena koliko bi zapravo trebao za razradu Silkova lika u sadašnjosti i prošlosti — dviju situacija u kojima se prelamaju dva skupa američkih licemjerja i predrasuda — te njegova transformativnog odnosa s likom Nicole Kidman. Od količine tema dotaknutih u dva sata mogla bi se napraviti barem tri fascinantna filma: vjerujem da ima onih koji će vjerovati da su ovime dobili tri u jednom, napokon. Hopkins i Kidman ovdje su na vrhuncu forme, dok Benton već godinama nije bio suvisliji, tako da je usprkos tematskoj prenapučenosti teško ne zapaziti da je ovdje riječ o jednoj od najboljih američkih drama godine. (Usput, radnja je toliko ovisna o informacijama koje se saznaju tijekom filma da je bolje ne znati ništa unaprijed.)

Među filmovima sličnog (američkog) kalibra vjerojatno je najbolje reakcije polučio Lost in Translation (Izgubljeno u prijevodu), drugi dugometražni film Sofije Coppole. U ovoj drami o dvoje Amerikanaca koji se pronalaze u Tokiju, omamljeni promjenom vremenske zone, glume Bill Murray i mlada Scarlett Johansson — iako zvuče nespojivo kao par, rezultat je navodno urnebesan. Kako je raspored prikazivanja filmova prezasićen i pruža vrlo malo alternativnih termina za pojedini naslov, moram priznati da ga zasad nisam vidio. Jedan razvikaniji američki proizvod, Once upon a Time in Mexico (Bilo jednom u Meksiku) Roberta Rodrigueza, jesam vidio, i to na samu početku, ali bilo bi mi draže da nisam. Toliko o atraktivnim Amerikancima, zasad.

Dva su kanadska filma zasad bila na repertoaru, izvan konkurencije, i oba su bila sjajna. Twist je slobodna adaptacija Dickensova Olivera Twista, smještena u urbani polusvijet mladih muških prostitutki: ne samo da takva (na prvi pogled šokantna) interpolacija veoma dobro pristaje predlošku, nego i ukupnost redateljskih i scenarističkih rješenja mladoga Jacoba Tierneyja (ima samo 24 godine!) ne ostavlja prostora ozbiljnijim zamjerkama. Film je težak, inteligentan, suptilno stiliziran i prilično dirljiv te pruža dobar uvid u mogućnosti Nicka Stahla onima koji ga poznaju samo iz Terminatora 3.

Najtužnija glazba

Drugi kanadski naslov, The Saddest Music in the World (Najtužnija glazba na svijetu), potpuno je u vlastitu registru. Snimljen u režiji eksperimentalista Guya Maddina tako da potpuno podsjeća na filmove s početka 20. stoljeća, bizaran i prenapučen ekstravagantnim vizualnim i narativnim rješenjima, on priča o natjecaju za najtužniju glazbu na svijetu, koji u vrijeme američke prohibicije organizira jedna kanadska pivovara — a zasnovan je na originalnom scenariju Kazua Ishigura, napisanu još prije petnaestak godina. Čitao sam posljednje dvije Ishigurove knjige, ali ovaj mi se film svidio više od njih — dok Ishiguro, tradicionalno samozatajan, tvrdi da je za bogatstvo konačnog filma najzaslužniji Maddin.

Među filmovima s ostalih krajeva svijeta zasad nema velikih izvora jednoglasna oduševljenja — lokalnim je kritičarima od viđenih naslova u konkurenciji najdraži tajvanski film Bu San (Zbogom, Zmajevo svratište), koji također nisam gledao, ali koji je po svim reakcijama velika stilska vježba iz dosade, ispričana rafiniranim stilom Minga-Lianga Tsaija, u Veneciji već nagrađivana. Čini mi se da će se situacija promijeniti nakon skore projekcije prvoga kostimiranog filma Takeshija Kitana, Zatoichi, koji se barem na papiru doimlje kao glavni favorit.

Unutar konkurencije, usput, zatječu se zasad najmanje inventivni filmovi, tako da mi je tek jedan ostao u dobru pamćenju — talijanski Il miracolo (Čudo), koji jest zasnovan na odnosu uske skupine likova prema navodnom čudu koje je učinio neki dječak, ali se umjesto u isprazno filozofiranje ili poetiziranje usmjerava ka dramskoj razradi njihovih odnosa nakon toga čuda, ne bi li ih na kraju doveo do situacije u kojoj jedno posve ljudsko i nimalo mistično čudo postaje moguće. Izvanredno pitak i komunikativan s publikom, film je smješten u ambijent južne Italije, koji mi nikada na velikom ekranu nije izgledao toliko dojmljivo.

Na kraju dana

Uobičajeni festivalski redatelji ovdje su u uobičajenom broju — Raul Ruiz, Margarethe von Trotta, Manoel de Oliveira — ali, takoder uobičajeno, ne s ostvarenjima vrijednim posebna spomena. Slično vrijedi i za arapsku kinematografiju, u čijoj je recepcije izrazito vidljiv tek fetišistički odnos prema nasljeđu Iranca Mohsena Makhmalbafa — njegova je petnaestogodišnja kći dospjela na program s dokumentarcem o snimanju filma koji je snimila njezina starija sestra. Iako su i Tierney i Sofia Coppola i još mnogi autori s festivala podrijetlom iz filmskih obitelji, Hana Makhmalbaf jedina je prema kojoj se nepotistički postavio sam venecijanski establishment.

Festival se pomalo zahuktava kako se primiče sredini. Očekuje se, dok ovo pišem, da se svaki čas pojavi Emma Thompson, nositeljica glavne uloge u filmu Imagining Argentina Christophera Hamptona. A tad će, posve slučajno, na istom mjestu biti i autor i redatelj i dvoje glavnih glumaca iz filma Na kraju dana, deset godina nakon što je snimljen.

Vladimir C. Sever