Uska veza misli i osjećaja

Uska veza misli i osjećaja

Nije nevažno kako se njegova osjećajnost prenosi na nas promatrače, one kojima takve slike omogućuju aktivno i potpuno uključivanje u otkrivanje i shvaćanje vizualne poruke. Dok traje to suglasje trajat će i naša potreba za njegovom slikom, njegovom umjetnošću i posebnošću, potreba za ponovnim i uvijek novim obnavljanjem sada već prisna, godinama njegovana međusobnog odnosa

Bolto Ranilović rođen je 1939. u Novigradu Podravskom. Srednju školu završava u Koprivnici (1958), a na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu diplomira 1966. Nakon toga službovao je u Velikoj Gorici (1967-1971), zatim u Koprivnici (1971-1975), u Zagrebu 1975-1979), pa opet u Koprivnici do kraja radnog vijeka. Autor je više desetaka uspješno izvedenih građevina.

Fotografijom se počinje baviti sedamdesetih godina. Jedan je od osnivača, i njegov prvi predsjednik, Fotokluba Koprivnica (1979), koji se već 1980. preimenuje u Foto kino klub Podravka.

Sudjeluje na oko 160 izložba fotografije u zemlji i inozemstvu, osvojivši pedesetak različitih nagrada i priznanja.

Surađuje u nekoliko fotomonografija, a radovima oprema i nekoliko knjiga poezije.

Održao je dvadesetak samostalnih izložbi fotografije u zemlji i inozemstvu (Njemačka, Ukrajina).

Za njegovu izložbenu aktivnost, godine 1982, Fotosavez Jugoslavije dodjeljuje mu počasno zvanje kandidata majstora fotografije (KMF FSJ). Sljedeće 1983. godine Međunarodna federacija za fotografsku umjetnost (FIAP) dodjeljuje mu počasno zvanje AFIAP.

Godine 1998. dobitnik je nagrade Tošo Dabac Fotokluba Zagreb za životno djelo.

Godine 1999. u Koprivnici tiskana je njegova fotomonografija, formata 24 x 30 cm, s ukupno 69 reprodukcija fotografija.

Živi i radi u Koprivnici.

Vladko Lozić

Optimizam Bolte Ranilovića iskren je i duboko osoban, te ga trebamo smatrati neposrednim izrazom najintimnijeg osjećanja života, svjetonazorom zahvaljujući kojem se izdvaja iz općih oznaka sredine u kojoj stvara. Počevši, doduše, od zajedničkih premisa vlastite generacije, njegov ga je talent izdvojio i odveo u prostor drugačije duhovnosti.

Njegov se način može vrlo jednostavno definirati kao uska veza između misli i osjećaja, kao vizualni govor prividnoga reda, sličan onome što ga nalazimo u svakom od nas, ali autorovim pristupom oslobođen utjecaja već viđenog. Umjesto vještog zanatlije otkrivamo ga kao duboko mislena i stvaralački uzbuđena umjetnika, fotografa kojega kao da ne zanimaju stroga medijska pravila, nego on, svjesno ih ignorirajući, stvara slike vlastitih osjećaja. Nije nevažno kako se njegova osjećajnost prenosi na nas promatrače, one kojima takve slike omogućuju aktivno i potpuno uključivanje u otkrivanje i shvaćanje vizualne poruke. Dok traje to suglasje trajat će i naša potreba za njegovom slikom, njegovom umjetnošću i posebnošću, potreba za ponovnim i uvijek novim obnavljanjem sada već prisna, godinama njegovana međusobnog odnosa.

Susreli smo se sa još jednim autorom kroz čija djela i spoznajemo kako je fotografija jedan od ljepših načina komunikacije, u kojoj je estetski doživljaj onaj koji joj daje puni smisao i dokida mogućnost njezina iscrpljenja.

Zdenko Kuzmić