Trk kroz šibe

Trk kroz šibe

Ephraim Kishon, Jednodnevne mušice žive dulje, prev. s njem. Zlatko Crnković, Hena com, Zagreb, 2003.

Nećemo pretjerati kažemo li da se u najveće svjetske prozne hitove zavukao veoma zarazan virus depresije. Posegnemo li samo za nekim naslovima koji su obilježili najnoviju prozu (primjerice, za knjigama Neznanje Milana Kundere, Korekcije Jonathana Franzena, Elementarne čestice Michela Houellbecqua itd.), uvidjet ćemo da ti neosporno literarno i intelektualno bogati svjetovi u sebi skrivaju, poput paučine razvučene, neke mračne fenomene — globalizaciju, alijenaciju, emigraciju...

Velika djela kao da moraju biti poput zastrašujućih zrcala u kojima se naziru mutne slike stoljeća. Rijetko će nam kada ruka u toj košari proznih hitova posegnuti za nekom humorističkom knjigom zbog koje ćemo poželjeti, umjesto misleće poze, dignuti, uz grickanje kokica, sve četiri uvis. E, sada bi slijedila ona fraza: na mračnom, neplodnom društvenom tlu, ne cvjeta ni humorizam. Koješta! Zar je od Aristofana naovamo drušveno tlo cvalo pod nekom prosvjetiteljskom maksimom napretka? Humorizam ne ovisi o duhu vremena, nego isključivo o duhu humorista.

Dvonožni detektori laži

Humorista uvijek ima, a pogotovo bi se trebali množiti danas, kada nema indeksa zabranjenih knjiga, pa bi i ti detektori laži na dvije noge trebali nicati svagdje poput ludih gljiva. No, nije problem u humoristima, nego u mračnim, neduhovitim medijima, koji prenose uglavnom mračne strane zbilje, dok humorističke protuhe ostavljaju na margini.

U nas, primjerice, već godinu za godinom prosvjeduje Hrvatsko društvo karikaturista jer njegove članove tjeraju iz novina, pa su se tako karikaturisti našli, kao probisvijeti, na dražbama duha, prepušteni milosti nekoga darežljivog kupca. Kada je o knjigama riječ, više se piše o buntovnoj prozi koja iznosi dijagnoze posttraumatskoga, postratnog i postkojekakvog stresa, a malo tko piše, na primjer, o izvrsnoj satiričnoj knjizi Zvonimira Baloga Predživot koja, baš kao i njegova knjiga aforizama Carski rez, itekako krasi opus hrvatske satirične proze.

Ako humora i ima u svijetu, ima ga obično u nekim bolesnim varijantama, a ne u onima zdravim, zaigranim, koji afirmira pravu umjetnost duha. Ima na tone sarkastičnog humora, osobito u našim medijima, koji često nije pravo, nego, naprotiv, iskrivljeno zrcalo zbilje; ima, potom, planetarno raširena montiranog smijeha kojim nas truju sladunjavi američki serijali, stvarajući od nas pasivne konzumente konfekcijskoga smijeha; ima, u posljednje vrijeme, sve više i nekog blefirajućeg humora koji ne puni, nego, naprotiv, samo prazni baterije duha. Jedan je nizozemski crtač, na primjer, pokrenuo časopis sa šesnaest praznih stranica, kako bi ljudima konačno omogućio kraljevsku tišinu.

Izvorna, stvaralačkog, teatralnog humora, onih humorista čije je vrsno pero ujedno i pravi ubod zbilji, teško je naći. Pa, kako onda slavni Kishon neće postati svjetskom institucijom humora? Nakon brojnih svjetskih knjiga i izdanja, izdavačka kuća Hena com, koja je do sada priredila niz knjiga toga izraelskog pisca, svjetskoga satiričara, predstavlja vam najnoviji izvanredni odušak koji će vam povratiti optimizam, poput vrsne terapije! Riječ je o knjizi Jednodnevne mušice žive dulje, u prijevodu Zlatka Crnkovića, koja će vas, nakon što je pročitate, natjerati da ljudski rod ne gledate kao grčko podzemlje sjena, nego kao košnicu iz koje bezglavo, bez cilja i bez reda, izlaze kojekakve muhe!

Skriveni svijet taština

Kishon ne peca ovaj put klasične lovine svakoga humorista — podmukle bogataše, pokvarene političare, lažne vjernike, pokondirene snobove, čiji su karakteri postali već i sterotipi humorizma. Ovaj put bacio je mrežu na jedan posebni, podvodni, skriveni svijet taština — na pisce, izdavače i kritičare, demistificirajući dokraja uzvišenost umjetničkog posla. Sličnu je temu obradio i Josef Škvorecki u djelu Lavica.

Kishon kao da je izrugao onu Hipokratovu poslovicu koja se obično prevodi: »Umjetnost je duga, život je kratak!« Umjetnost je, kako razotkriva ova knjiga, nažalost kratka i prolazna, katkada kao moda i kraća od života, ovisna često o mnogočemu, a najmanje o umjetnosti. Umjetnost je samo jedan štand na sveopćem sajmu želja i proizvoda, a uspjeh ne ovisi toliko o sočnu proizvodu koliko o pokvarenu trgovcu.

Kada bismo protresli ovu lucidnu, dionizijski raspojasanu knjigu, iz nje bi ispali, razgolićeni, kojekakvi likovi — umišljeni pisci koji se sami upisuju u vječnost, autori ispraznih divot-izdanja, autori reklamnih recenzija koje govore o sjajnom umijeću psihološkog portretiranja, lažljivi nakladnici, dobitnici državnih nagrada za prozu (ministri obrane i prometa i veza), mistificirani kritičari..., a ispao bi iz knjige i klaun Kishon, koji se u knjizi poigrava sam sa sobom i s vlastitim umijećem.

Iza kulisa umjetnosti događa se obično natezanje i naganjanje, igre mačke i miša koje Kishon opisuje ovako: »Put svakog pisca počinje doduše za pisaćim stolom, ali se u jednom trenutku pretvara u trk kroz šibe, pri čemu sudjeluje sva sila ljubaznih vampira — nakladnici sa svojim tajnicama koje nose naočale, zagrižljivi korektori, prezaposleni šefovi proizvodnje, lektorice predane literaturi, besposleni opremači knjiga... mafija za odnose s javnošću...« Kishon, kao svaki intelektualac, otpuhuje iluzije u prozaičnom, relativnom životu.

U ovoj razigranoj knjizi, prepunoj pratagonista i antagonista, pokazao i svoje teatralne vještine, režirajući izvrsnu komediju karaktera čija živost traži utjelovljenje, nižući duhovite dijaloge, koji traže usmenu izvedbu, gestu i grimasu. Kao što je knjiga zbroj luckastih ispovijednih priča, tako bi se i komedija mogla režirati kao niz zasebnih živahnih prizora, a zahtijevala bi, u skladu s Kishonovim duhom, najveće glumačke humorističke zvijezde!

Marketinški labirinti

Umjetničke je ideje tako Kishon ostavio za Parnas, a putovi realizacije vrlo su ovozemaljski, prepleteni u marketinškim labirintima, iz kojih ne izlaze najdarovitiji, nego najvještiji! Knjige su, uostalom, kao i ljudi — budalasti mogu uspjeti, pametni nestati, pa ova knjiga potiče i buduće pisce da se u svijetu bez priznatih vrijednosti rasterete sebe. Valja utišati svoje iluzije, jer u umjetnosti vladaju pravi iluzionisti — oni koji od govana rade pite, servirajući ih neukim kušačima kao specijalitete. Top-liste, s kojima se i sami svakodnevno susrećemo, doista često plasiraju vrijednosti kao iz topa — ispali se nešto, bučna intenziteta, a kratka dometa.

Kishon je najviša razina ljudske inteligencije. Postoje, naime, oni koji shvate bit nelogičnog svijeta, ali ono što shvate i ne prihvate. Taj rascjep stvara depresivca, a on bježi u buntovnu prozu ili dekadentno pjesništvo. Postoje oni koji svijet shvate i prihvate! Iz tog sklada iskače humorist! Oni ne iskaču kao konfekcijski proizvod iz topa na top listu. Oni u miru, potajice, gađaju prave mete vlastitom praćkom. Najbolju praćku koja ispaljuje strelice najdužeg dometa, danas, dakako, ima Ephraim Kishon!

Lada Žigo