Talijanska paprika

Talijanska paprika

U velikoj mjeri primijenjena tradicionalna muzeografska pomagala, kao što su panoi, dijagrami, grafikoni, tekstualna obrazloženja, izmjenjuju se na izložbi s vrijednim primjercima knjiga i umjetničkih djela. Izložena je Tiepolova slika Rinaldo i Armida, portret Alessandra Manzonija od Francesca Hayeza, del Sartova Dama con il Petrarchino

»Le genti del bel paese la dove ’l si suona« (»U lijepoj zemlji gdje se r’ječ si zbori«) — te je riječi upotrijebio Dante da bi opisao Talijane i njihov jezik u svojoj Božanstvenoj komediji, a preuzimaju ih autori prve velike izložbe o povijesti talijanskog jezika, postavljene u prostorima Galerije Uffizi u Firenci, gradu u kojem je nastao književni talijanski jezik. Jezik je tako ovom izložbom prepoznat i kao kulturno dobro, koje u prostorima Galerije Uffizi nalazi svoje prirodno okruženje u slikarskim djelima Giotta, Masaccia, Piera della Francesca, Raffaella.

Tri su temeljne tematske, organizacijske i problemske okosnice izložbe čiji je glavni kustos Luca Serianni: talijanski jezik između pisanog i govornoga, talijanski jezik i norma, talijanski i drugi jezici. U svakoj od sekcija nalazi se izložen raznovrsni materijal, poštujući kronološki slijed. Iznimno zanimljiva i s muzeološkog aspekta, u smislu muzeografske prezentacije nematerijalne zbilje, izložba uspješno odolijeva svim pretpostavljenim poteškoćama.

Izložbom se rekonstruira biografija jednoga jezika: od prvog popisa riječi koje se razlikuju od službenog latinskog (3-4. stoljeće), preko dokumenta Placito di Capua koji se tumači kao čin rođenja talijanskog jezika (960. g.), do Dantea, Petrarke, Boccaccia. Uz brojne gramatike i rječnike iz raznih epoha izložen je primjerak Danteove Komedije koji je Boccaccio darovao Petrarki, Boccacciov rukopis Decamerona, Ariostov rukopis Bijesnog Orlanda te Tassov Oslobođenog Jeruzalema.

Evolucija jezika podrazumijeva mnogobrojne razlike u raznim razdobljima, geografskim područjima ili pak različitim komunikacijskim situacijama. Sve se to ilustrira u mnogobrojnim aspektima izložbe. S jedne strane istaknuta je povezanost jezika i nacionalne kulture, ali istodobno se ističe i golemo značenje lokalnih tradicija, koje se očituje u mnogobrojnim vrlo različitim dijalektima i živoj razmjeni s drugim jezicima.

Formiranje modernog jezika

Moderni talijanski jezik normirao se u 16. stoljeću, zasnivajući se na toskanskom dijalektu iz 14. stoljeća. Nacionalni je jezik dakle proizašao iz staroga dijalekta kojim se govorilo u specifičnom i ograničenom geografskom području, a koji se izdigao iznad ostalih dijalekata. Ostali veliki europski jezici — španjolski, francuski, engleski — bili su formirani prema dijalektu političkih i administrativnih središta, ili je u afirmaciji modernog jezika bio dominantan religijski aspekt, kao što je u slučaju njemačkog, koji se normirao po uzoru na Lutherov prijevod Biblije. Današnji talijanski nastao je na temelju starog, firentinskog dijalekta, iako Firenca nikada nije bila političko središte, a religija se sve do nedavno izražavala liturgijskim latinskim.

Poticaj stvaranju modernoga talijanskog jezika na temeljima upravo firentinskoga dijalekta dolazi iz književnosti. Izvrsnost književnih dostignuća u 14. stoljeću rezultirala je prevlašću firentinskoga dijalekta koji se proširio izvan lokalnih granica. Uz takvo značenje književnosti koje je istaknuto, na izložbi ujedno se valoriziraju i ostali čimbenici u složenu procesu unifikacije jezika. To su prije svega lingvistički čimbenici, koji se ogledaju u činjenici da je toskanski dijalekt bio bliži latinskom od ostalih tadašnjih talijanskih dijalekata. Ostali su jednako važni aspekti i oni nelingvistički: toskansko građanstvo koje je tada u velikom usponu, polaganje velike pozornosti obrazovanju, firentinske kolonije u mnogih drugim talijanskih gradovima.

Osuvremenjen muzeološki postav

U 16. i 17. stoljeću talijanski jezik širio se po aristokratskim salonima diljem Europe, posebice na Mediteranu, gdje postaje općeprihvaćeno sredstvo sporazumijevanja. Dijelom izložbe nastoji se pokazati kako je današnje prevladavajuće uvjerenje kako je talijanski jezik cijenjen poradi svoga plemenitog podrijetla, ali izoliran u odnosu na anglo-američku prevlast, zapravo statistički neutemeljeni stereotip. U tom smislu ističe se kako je talijanski četvrti ili peti jezik među onima koji se najviše uče kao strani jezici, ispred ruskog ili portugalskog, kojim govori daleko veći broj populacije. Ističe se i činjenica da se talijanski uči u zemljama koje tijekom povijesti bilježe razne oblike povezanosti s Italijom, ali da je jednako tako raširen i u zemljama koje s Italijom povijesno nisu nikada bile povezane. Dijagnosticiraju se i razlozi takva interesa za učenje talijanskoga: to je ponajprije kulturni poticaj, ali tu su i posve pragmatični razlozi, povezani uz mogućnosti koje Italija nudi u području industrije i turizma.

Predočen je još jedan u današnjem vremenu iznimno važan proces koji umnogome utječe na sudbinu suvremenog jezika. Nekada zemlja iz koje se masovno emigriralo u Ameriku ili Australiju, Italija je danas postala odredištom migranata, a jezik je preuzeo ulogu glavnoga sredstva u promoviranju kulturnih, političkih i općedruštvenih integrativnih procesa. Istodobno dolazi do pojačane osjetljivosti u primjeni jezika, što ponekad prelazi i u političko pitanje.

U velikoj mjeri primijenjena tradicionalna muzeografska pomagala, kao što su panoi, dijagrami, grafikoni, tekstualna obrazloženja, izmjenjuju se na izložbi s vrijednim primjercima knjiga i umjetničkih djela. Izložena je Tiepolova slika Rinaldo i Armida, portret Alessandra Manzonija od Francesca Hayeza, del Sartova Dama con il Petrarchino. Upravo je Del Sartova slika postala propagandni simbol izložbe: Andrea del Sarto prije pet stoljeća naslikao je nepoznatu damu u času odmora od čitanja, kako u rukama drži jednu antologiju ljubavnih pjesama Francesca Petrarke (il Petrarchino), knjigu koja je bila najpopularnija i najčitanija u Italiji u proteklim stoljećima. Simbolički se ističe kako je u toj knjizi sintetiziran sav budući razvoj talijanske sentimentalne lirike, do Puccinijeve glazbe i kancona San Rema, također predstavljenih izložbom.

Obilno su korišteni suvremeni elektronski mediji, koji su posjetiteljima približili i konkretizirali tako apstraktnu temu kao što je jezik. Brojni su kompjutorizirani prikazi raširenosti i razlikovanja pojedinih dijalekata, raširenosti utjecaja talijanskoga na druge jezike i obratno, raznih varijanata posuđenica, a praćeni su interaktivnim kviz-igrama i audiozapisima.

Spomenimo na kraju i ovo: jedina navedena posuđenica iz hrvatskog u talijanskom jeziku je riječ paprika(?!), dok je na informativnim panoima jednom bojom unificirana zona Hrvatske i nekoliko susjednih zemalja s napomenom lingua serbo-croata.

Ljerka Dulibić