Štakorsko protucarstvo

Štakorsko protucarstvo

Novi kulturkampf u svijetu globalne ravnodušnosti poprima obilježja širenja područja borbe demokracije. Ako je kontroverzna postavka filozofa Singera o etičkome pravu životinja na dostojanstvo u svijetu više od bilo kakva kvazibudističkoga hira, onda se ne postavlja pitanje humaniziranja prirode nego dokidanja apstraktne čovječnosti novom bioetikom povjerenja. Nakon Orwellove Životinjske farme dolazi vrijeme malih ironijskih priča o politici identiteta čovjeka i životinja, kakvu je uvjerljivo podastrela francuska spisateljica Virginie Lou u Margareti i politici

Zašto svi preziremo politiku? TF nije li mržnja spram te stare grčke riječi koja nam određuje sudbinu povijesti ipak dokaz da odlikovano biće iz Aristotelove Politike kao srednji član između Boga i divljih zvijeri nije dostojan biti spram vlastita roda filantrop, nego svagda na sebe sama postavljeni — mizantrop!? Kriza političkoga u suvremenome svijetu uopće ne pogađa toliko pojam politike koliko same političare. Pokvarenost, pohlepa, samoljublje, laž, izopačenost, demagogija, licemjerje, kukavičluk, svođenje općih interesa zajednice na privatne poslove narcistički usmjerena društva bez odgovornosti — eto karakterološkoga opisa suvremenog političara. Ako je u osvit pada komunizma strukturu politike zapadnih demokracija Pascal Bruckner s razlogom imenovao demokratskom melankolijom zbog dosade jednog tehnokratski otuđenoga poziva uređenja života u državi i civilnome društvu, čini se da ta dijagnoza više ne odgovara stanju stvari. Globalna je politika umreženi imperij opće ravnodušnosti spram života svakodnevice. Borbe nisu iščezle. One su od ideoloških frontalnih sukoba postale možda još krvaviji kulturalni ratovi u ime identiteta (rase, nacije, civilizacije). Karizmatski lik političara-proroka, neovisno bio on totalitarni diktator tipa Castra, Maa ili Tita, ili pak demokratski autokrat poput Churchilla, De Gaullea ili Mitteranda, kao da je nepovratno iščezao u paučinu povijesti kao imaginarnoga muzeja.

Političar kao dvorišni pazikuća

Ovo je doba paranoje i populističkoga marketinga političara kao dvorišnoga pazikuće koji zahvaljujući sprezi polusvijeta, mafijaške ekonomije i medija postaje lik planetarnoga spektakla. Politika je odvratna zbog beščašća amoralnih političara. Sve drugo navodno je samorazumljivo dobro i plemenito. Takva slika očito je samozavaravajuća. Ona zamagljuje problem. Jer u trenutku estetizacije političkoga danas i samoprikazivosti u prostoru globalne slike pokazuje se da suvremeni političar nije ništa drugo negoli zbiljsko utjelovljenje svih naših privatnih bolesti, (po)javni lik društvene nelagode uzrokovane gubitkom republikanskih vrlina kao što su skupna odgovornost za zajednicu, građanska hrabrost, opiranje izopačenju demokracije u tiraniju izabrane manjine, koja više ne samo da ne služi narodu nego ne služi ničemu osim vlastitu probitku i blagostanju. Što je drugo Silvio Berlusconi ako ne idealni lik te soap-politike koja demokratski prezire bit demokracije, a namjesto mitskoga junaka žrtve za interes države-društva-nacije cinički prikazuje sebe kao novoga Mesiju s ekrana svoje javne televizije i s tribina svoga nogometnoga stadiona na kojem igraju njegovi skupocjeni nogometaši u čast ekstatične mase njegovih obožavatelja. Novi Kulturkampf u svijetu globalne ravnodušnosti stoga ne može biti ništa drugo nego pokušaj da se politiku totalno preobrati na njezinu izvornu svrhu — da služi općem dobru. To više ne može biti tek odveć-ljudska stvar, nego djelo svih bića na zemlji zbog epohalne ugroženosti prostora političkoga uopće.

Antropologija politike zato je danas jedino moguća kao post-humana zoologika, koja nadilazi svako puko veličanje neke apstraktne čovječnosti. Borba se vodi za naizgled male stvari u ime univerzalnih ideja pravednosti, slobode, ljudskih prava. Biti istinski suvremeni političar ne znači stoga biti ni Bog, ni čovjek, ni divlja zvijer, ni pitoma životinja, ni kiborg, ni klonirani mutant iz biotehničke epruvete, nego totalna životinja koja svekoliku prirodu nadomještava kulturalnom pozornicom spektakla. To je filozofski okvir priče francuske filozofkinje i pripovjedačice Virginie Lou, Margareta i politika iz serije Filozofske priče. Unatoč promašenome nazivu serije, jer filozofija kao logos nikad ne može pričati priče, inače bi iznova zapala u mythos, čini se da priča o Margareti-štakorici, zbog pripovjedačke jasnoće izvrsno ocrtane karakterologije likova (životinja i ljudi) kao predstavnika temeljnih ideoloških i političkih stavova danas u suvremenome zapadnjačkome društvu, odgovara jednom od temeljnih obrata paradigme filozofskoga govora, što ga je Jean-Francois Lyotard postavio u znamenitome eseju Postmoderno stanje, kad je navijestio kraj velikih priča modernoga doba i ulazak u neizvjesno polje malih borbi. Tako je i politika postala prostor-vrijeme lokalne borbe za globalna prava, a lik političara kao tašta razmetljivca obećanjima prihvaćena forma za porugu i, što je ovdje jedino važno, pokušaj povratka na ideal republikanske vrline. U Francuskoj nakon kraja Mitterandove vladavine to je uzaludan napor prosvjećivanja u okviru države i toliko patetično slavljena civilnoga društva. Priča Margareta i politika istodobno je uspjela kritika politike kao naizgled otuđene samodjelatnosti države i bezgranične vjere u moć civilnoga društva. Pravo je pitanje, međutim, formalnoga karaktera, a ne stvar sadržaja priče. Možemo ga formulirati ovako.

Svi marš na farmu!

Ako je Orwellova Životinjska farma bila alegorijsko-politički opis nastanka i strahovlašća totalitarne vladavine u 20. stoljeću, gdje svinje zauzimlju položaj moći u svijetu kao farmi, je li uopće moguć bilo kakav vjerodostojni prikaz post-totalitarne situacije u obliku suvremene basne-priče-mita? Pritom se ono formalno ovdje valja razumjeti kao transcendentalno polje iskustva realnosti, kako se od Kanta u filozofiji označava nadilazeće obzorje pojavljivanja stvari uopće. U priči Margareta i politika posrijedi je naigled ista pripovjedna strategija kao u Orwella, ali bitno različita. Dok Orwell totalitarni prevrat kao zauzimanje farme u vlast domaćih životinja prikazuje kao simbolički čin revolucionarnoga nasilja u kojem izvorni ideali jednakosti, slobode i bratstva postaju iznevjereni prvom političkom akcijom političara-svinja (»Sve su životinje jednake, ali postoje jednakije od jednakih«), Lou više nema pred sobom hladnoratovsku retoriku binarnih suprotnosti. Komunizam nije suprotstavljen liberalnoj demokraciji. Sve su političke ideologije u prostoru male povijesti načelno dopuštene pod uvjetom da ne ugrožavaju apstraktni okvir demokracije. Orwellovi političari-svinje nisu nadomješteni tek Louinim političkim štakorima kao novim tiranima, nego je posrijedi još jedan, možda i naizgled radikalniji obrat. Namjesto totalitarne farme, mjesto događanja priče Margareta i politika jest obično dvorište koje nije locirano kao seosko gazdinstvo u nekom utopijskome krajoliku izvan urbane civilizacije, nego je poput same naravi globalnoga prostora moguće posvuda i nigdje. Mjesto je događanja prepoznatljivo kao francusko, premda univerzalno, što je od prosvjetiteljstva temeljna dogma francuske slobodarske ideje. Svijet je univerzalno polje mogućnosti slobode čovjeka kao djela (francuske) revolucije.

Osveta štakora

Priča o pobuni životinja protiv ljudi u Orwella je izvedena kao moderna antropološka basna. U njoj su životinje projekcije ljudskih, dakle ideoloških i političkih, vrlina/mana. One nisu subjekti nekog drukčijeg iskustva života, nego ljudi u funkciji neke čudovišne ideje koja ljudsku zajednicu u ime utopijskih ciljeva pretvara u strahotnu životinjsku farmu. Usuprot tomu, Lou u Margareti i politici čini korak dalje. Nije više posrijedi antropološka basna koja opetuje isti formalni i sadržajni okvir zato što ne počiva na ideji da je politika tek briga za izričito ljudsku zajednicu. Životinje koje govore ljudskim jezikom postkolonijalni su subjekti preobrazbe duhovne okoline svijeta. Takva vrsta post-humanizma na kojem počiva ideja priče Virginie Lou nema za potku ni utopiju biotehnološkoga stvora kao druge prirode, u smislu usavršavanja čovječnosti kao nove duhovno-povijesne kvalitete, kakvu je izveo Peter Sloterdijk u Pravilima za ljudski vrt. Pobuna Margarete-štakorice nema pretenzije zauzimanja ljudskoga mjesta u hijerarhiji društvene prirode. U demokratskome društvu riječ je o nastojanju da se vlastitom kulturalnom borbom izbori pravo na vlastiti identitet kao mogućnost druge promjene — samog karaktera društva uopće. Zato štakori, za razliku od Orwellovih svinja, ne uzurpiraju vlast njezinom preobrazbom u totalitarnu moć politokratske elite, nego su tek predvodnici univerzalne borbe u okružju novoga pokreta različitih interesa i identiteta. Osveta štakora ne prelazi u militantnu odmazdu ljudi. Njihov sveti gnjev drukčije je naravi. Margareta nije slučajno ženska figura u priči. Poput kakve revolucionarne heroine New Age-duhovnosti ona sanja o suživotu s ljudima na novoj osnovi kozmičkoga bratstva iz osjećaja ugroženosti vrste. Samosvijest štakora, za razliku od svih domaćih, pripitomljenih životinja u dvorištu jest u tome što je štakor divlji čovjek, neukrotiv, poput ljudske podsvijesti, nešto dubinsko u prirodi i kulturi što preživljava sve katastrofe unatoč ljudskoj želji za deratizacijom, konačnim ukidanjem jedne pretpovijesne vrste. Štakor je dionizijska narav čovjeka, ako bi se htjelo govoriti prispodobama ranoga Nietzschea. On posjeduje metafizičku dimenziju zato jer svjedoči o povijesti kao neprestano odgađanoj apokalipsi. Zlatno doba ili rajska slika svake utopije nastoji povezati zvijeri i domaće životinje u skladu s prirodom i čovjekom kao pastirom bitka, kako je Heidegger promišljao prebolijevanje zapadnoga humanizma. U toj pastorali štakor je isključen. Njegovu apokaliptičku pojavu naziru svi filmovi tehnološke katastrofe čovječanstva, a u jednoj je priči Drage Jančara on jedino biće na zemlji koje se može natjecati s idejom božanskoga zato što je u svim prilagodbama novim uvjetima uvijek isti, mračan i zagonetno neiskorjenjiv.

Vegetarijanstvo — realna utopija

Galerija likova u priči Virginie Lou od štakorskoga svijeta do domaćih životinja koje služe za ljudski užitak, pa ih se zato tovi i kolje poput peradi i svinja, jest zapravo prikaz široka spektra ideologija i kulturalnih stavova. Štakori se, dakako, služe interzoolom, pišu knjige, opetuju sve ljudske tehnološke kvalitete, ali su radikalno drukčiji samo po tomu što su očovječene životinje koje žele da ih se prizna u vlastitom identitetu. Bratić Gaston je, primjerice, ravnodušni apolitički tip cyber-kulture, a ujak Antoine konzervativni liberal s fašistoidnim idejama progona manjina, nekovrsni kulturalni rasist, kako bi rekao francuski neomarksistički teoretik Etiénne Balibar. Sve su životinje ekonomski isplative i biološki korisne za ljude osim štakora. Zato je on po definiciji aristotelovski ravan čovjeku kao zoón politikoónu. Margaretin san ili borba da se ljudi kao vlasnici dvorišta razvlaste, a kao svjesna bića prosvijetle tako da mogu živjeti sa životinjama, a da ih ne podjarmljuju, drže poput ropskih bića za svoj vlastiti užitak, prikazana je kao ironična borba antiglobalizacijskoga pokreta protiv Imperija. Iako se na kraju priče pojavljuje slogan studentske pobune 68.’ (»Budimo realni, tražimo nemoguće!«), kad Margareta na čelu svih dvorišnih životinja uspijeva pregovorima preobratiti ljude na vegetarijanstvo kao novi oblik realne utopije suživota bića zajednice, nema dvojbe da je to rezultat nove povijesne svijesti u kojoj se radikalni fanatizam ideologije kontrakulture sada politički uobličuje na praktičnoj razini. Prosvjećivanje ljudi, ali i životinja, kao čin samokritike putem obrazovanja za toleranciju Drugoga, pretpostavlja uvažavanje različitih interesa. Margareta i politika u didaktičkome smislu nije priča o besmislu politike, nego priča o nužnosti politiziranja suvremenoga društva na načelima trajne borbe za opća prava, koja nisu više tek ljudska prava. Poput NGO-sektora, borba s ljudima promijenjena je strategija postmoderne politike. Pregovori, štrajkovi, demonstracije, uporna medijska borba za protucarstvo životinja i njihovih prava — eto one prikazive neprikazivosti u kojoj se miješa estetizacija politike s revolucionarnim idealima francuske revolucije. No, borba za drukčiji svijet nije lišena međusobnih životinjskih prepirki i ratova. Kao što je to slučaj u postkolonijalnim zemljama, gdje je zanos Fanonove ideje o prezrenima na svijetu koji će dekolonizirati kolonizatore sa Zapada splasnula u Trećem svijetu usponom fundamentalističkih pokreta i rađanjem dikatorskih režima koji se međusobno mrze i ratuju, tako se i u ovoj priči izvodi ideja da je globalizacija tehnički dobra, ali etički loša, čak i strašna slika svijeta.

Političari — štakori

Margaretin je pokret kao antiglobalizacijski pokret vođen anarhističkim idejama slobode pojedinca. Što politika otuda još uopće može biti ako ne politika novoga poretka? Ali taj pojam nije istoznačan ni s liberalno-demokratskim novim svjetskim poretkom u kojem Djed Mraz kao simbol Amerike imperijalno poput Deus ex machinae razrješava sve svjetske sukobe, kao što nema veze s konzervativnom revolucijom. Lou u priči Margareta i politika navješćuje da antropološko obzorje politike više nije moguće. Prevladavanje ljudskoga samoljublja i neljudske podjarmljivačke politike svijeta života vodi preko političara-štakora. Apokaliptički stvor na kraju postaje tek sredstvom one više, duhovne revolucije, koju na simpatičan, pripovjedački vješt i filozofski uvjerljiv način priča autorica za koju životinjska farma, bila ona Orwellova ili bilo koja druga totalitarna forma/farma moderne priče, više nije pravi problem. On je posve druge naravi, izvan našeg maloga, smrdljiva dvorišta, u svijetu kao tehnološkoj pra-šumi bez utočišta za prve ljude i posljednje životinje. To je ono apokaliptičko mjesto velikoga praska, entropije i kaosa, bez slike i bez iskonske povjerljivosti svih bića — Pynchonov Gravity’s Rainbow kao posthumana farma ništavila. Ali to nadilazi političko obzorje priče o Margareti-štakorici. Izbavitelj, uostalom, može biti netko posve Drugi, bez životinjsko-ljudskoga lika — novi stvor/Alien kakva se može zamisliti tek uz pomoć genske tehnologije užasa.

Žarko Paić