Srce stare Slavonije

Victor von Reisner, Sjećanje na Slavoniju, Matica hrvatska Osijek, 2002.

U namjeri da približi pisanu ostavštinu Victora von Reisnera (Osijek, 1860 — Augsburg, 1919) današnjem hrvatskom čitatelju Vlado Obad odabrao je i s njemačkog preveo devet pripovijetki koje su objavljene u zbirkama ili na stranicama nekoliko časopisa te kratki ulomak iz romana Mama Leichtsinn (Lakomislena mati, 1904). U predgovoru naslovljenu Tko je bio Victor von Reisner? Vlado Obad na zanimljiv način izlaže rezultate višegodišnje potrage za biografskim podacima iz piščeva života te nastoji kritički vrednovati značenje njegova djela unutar onodobne hrvatske književnosti (posebice one posvećene Slavoniji).

Izdavač grafički lijepo opremljene knjige (ilustracija na naslovnici preuzeta je naslovnica zbirke Mein Herrenrecht (Gospodarevo pravo prvenstva, Berlin, 1897)) Matica je hrvatska, a suizdavači su Grafika iz Osijeka, Njemačka narodnosna zajednica i Zemaljska udruga podunavskih Švaba u Hrvatskoj.

Victor von Reisner osoba je burne životne biografije. Rođen u uglednoj njemačkoj, barunskoj, veleposjedničkoj obitelji, koja je u Osijek doselila potkraj 18. stoljeća, Reisner je, nakon kratkotrajne vojničke karijere, postao pripadnik osječke zlatne mladeži te stekao bećarski nadimak Vici. Oduševljeni sljedbenik biskupa Strossmayera i hrvatski domoljub Reisner nije dugo ostao u Hrvatskoj koju napušta 1884. Proputovao je Europu da bi se, nakon ženidbe, 1890. nastanio u Berlinu. Nemiran duhom Victor von Reisner provodio je nestalan život novinara i slobodnog književnika i prijateljevao s poznatim članovima berlinskoga boemskog kruga svoga vremena.

Unatoč tomu što je iza sebe ostavio popriličan i raznolik književni opus (uz ostalo osam romana, po dvije zbirke pripovijedaka i humoreski te pet drama) pisan njemačkim jezikom, no tematski nedjeljivo vezan uz slavonsku ravnicu njegove mladosti, Victor von Reisner ostao je do danas nepoznat kako u okvirima njemačke tako i u okvirima hrvatske književnosti, a neka njegova djela (tri romana i tri drame) tijekom vremena zauvijek su izgubljena.

Kako to u predgovoru iznosi Obad, književni izričaj Victora von Reisnera nije realističan (u smislu prikaza neposredno doživljene zbilje) ni kritički agilan (za promjenu aktualnog stanja). Reisner piše iz perspektive prisjećanja koristeći se pritom i brojnim hrvatskim riječima i čitavim frazama. Iz Reisnerovovih pripovijedaka pred očima današnjega čitatelja iz tame zaborava iskrsavaju dijelovi prošlosti — guste slavonske šume u kojima se kriju razbojničke družine; zaprege koje se teško probijaju kroz glib i saonice koje jure zaleđenim krajolikom; živopisni običaji prosidbe, zaruka i vjenčanja; te mnoštvo drugih motiva.

Premda će čitatelj Sjećanja na Slavoniju uočiti i poneku slabost zajedničku svim pričama (likovi su tek ugrubo opisani, u potpunosti je izostao opis krajolika) to ne umanjuje vrijednost ovog izbora, dijela zaboravljene slavonske kulturne baštine. Rad Vlade Obada na prijevodu i obradi Reisnerovih priča (korištenje tradicionalnih narodnih stihova zapisanih u novije vrijeme umjesto ponovnog prevođenja na hrvatski Reisnerovih na njemački prevedenih bećaraca) zaslužuje svaku pohvalu jer nam, prvim prijevodom izabranih pripovijedaka na hrvatski jezik omogućuje upoznavanje književnog opusa Victora von Reisnera, gotovo zaboravljena pjesnika Slavonije.

Sandra Cekol