Sočna regionalna poslastica

Sočna regionalna poslastica

Odluka da se glamur, rezerviran za prave, holivudske zvijezde, prikvači onima lokalnima uspjela je u potpunosti, a njezina svrha nije prostitucija umjetnosti, nego, dapače, podizanje dostojanstva regionalnoga filma i rast svijesti o njegovu postojanju i kvaliteti. Očito, ono što je nekad bila Pula, danas je odlučilo biti Sarajevo

Sarajevski filmski festival počeo je svoj život kao mjesto prezentacije suvremenoga svjetskog filma publici koja je bila sretna ako bi joj u obližnje kino došao bilo koji film iz bijelog svijeta. Danas, nakon što je SFF prerastao svoju priručnu namjenu, njegovi su tvorci odlučili naći nešto što će njegov program razlikovati od programa mnogih sličnih festivala. Zato su razvili Regionalni program, koji je deveto izdanje festivala pretvorilo u svoju najprestižniju poslasticu.

Trud oko organizacije isplatio se i autori šest regionalnih filmova odlučili su ih premijerno prikazati upravo na SFF-u. Za tu su priliku organizatori, na čelu s direktorom Mirsadom Purivatrom, postavili ispred Narodnog pozorišta crveni tepih, kojim su zvijezde slovenskih, hrvatskih, bosanskohercegovačkih i srpskih filmova defilirale ispod svjetala reflektora, praćeni blicanjem fotoaparata i pljeskom (čak i vriskom) okupljenih smrtnika. Dakle, odluka da se glamur, rezerviran za prave, holivudske zvijezde, prikvači onima lokalnima uspjela je u potpunosti, a njezina svrha nije prostitucija umjetnosti, nego, dapače, podizanje dostojanstva regionalnoga filma i rast svijesti o njegovu postojanju i kvaliteti. Očito, ono što je nekad bila Pula, danas je odlučilo biti Sarajevo.

Složena priča

Regionalni program dobio je i svoj hit, koji se pretvorio u hit festivala. To je bosanskohercegovački film Pjera Žalice Gori vatra, čijem je usponu do zvijezda na SFF-u idealno pomogla ugledna nagrada Srebrni leopard festivala u Locarnu, koju je film dobio drugoga dana SFF-a. Znana osnova fabule — uzbuna koju prouzroči najava dolaska američkoga predsjednika Billa Clintona u gradić Tešanj — povod je izrazito složenoj priči o bosanskom poraću s nizom usporednih radnji koje se vrlo uspješno uklapaju u cjelinu. Humor je izražen toliko da filmu priskrbljuje naziv komedije, ali i on je proizašao iz bosanske zbilje, odnosno njezine težnje da se smijehom suprotstavlja teškoćama. Komika i tegobna stvarnost vrlo su dobro uravnotežene u filmu. Za razliku od Ničije zemlje, završetak Žaličina filma nakon obvezne tragedije nudi nadu, kad se glavni lik, vatrogasac, zagrli sa svojim srpskim kolegama i odluči zaboraviti duhove prošlosti. Izvrsne glumačke izvedbe vrhunac su filma, koji bi hrvatsku premijeru trebao imati sredinom listopada.

Drugi je bosanskohercegovački film prikazan na SFF-u Ljeto u zlatnoj dolini Srđana Vuletića. Iako je Vuletić napravio zapaženije kratkometražne filmove (nagrađivani Troskok), njegov debitantski dugometražni rad daleko je inferiorniji Žaličinu. Priča o adolescentu koji se upleće u kriminalne poslove da bi otplatio dug pokojnog oca ostaje na razini ušminkanoga gega, iako i Vuletićev film pokazuje želju progovoriti o poratnom gubitku vrijednosti. Osim ta dva uratka, bosanskohercegovačka kinematografija ove je godine proizvela i solidni, ali pomalo patetičan i klišeiziran Remake, koji je vidjela i hrvatska publika. Zbog toga je u sklopu SFF-a održan prvi nacionalni BH filmski festival, čiji je pobjednik, pogađate, Gori vatra i na kojem su prikazana i dva kratkometražna filma.

Specijalna nagrada

Gori vatra pobjednik je i Regionalnog programa, a specijalnu nagradu žirija u toj kategoriji podijelili su srpski Mali svijet Miloša Radovića i slovenski Rezervni dijelovi Damjana Kozolea. Mali svijet pohvaljen je kao film koji se svojom strukturalnom inovativnošću razlikuje od tipične srpske produkcije, a ističe se, između ostalog, inteligentno suptilnim političkim aluzijama (u jednoj sceni po beogradskim ulicama stalno udaraju gromovi, što je aluzija na bombardiranje NATO-a). Rezervni dijelovi iznenađujuće je dobar i ozbiljan film redatelja Damjana Kozolea, čiji je prethodni slabašni uradak Porno film distribuiran i u Hrvatskoj. Tema ilegalnih migranata česta je u europskim filmovima, pa tako i u Sloveniji. Iako nevjerojatna brojka od četiristo ilegalnih migranata dnevno prije Slovenije prođe i Hrvatskom, u nas je taj problem prilično nezanimljiv, vjerojatno zato što je Hrvatska, za razliku od Slovenije, još daleko od ulaska u EU. Hrvatskom građaninu bilo bi dobro pogledati ovaj film, jer očito nema pojma što se događa na njegovim granicama. Kozole uspješno bježi od upadanja u sheme mučnoga naturalizma. Scene koje prikazuju patnje migranata prilikom prelazaka granice izrazito su potresne i sjajno napravljene, ali ne dominiraju filmom, jer su njegovi glavni likovi dva švercera spomenutih migranata. Nekad slavni vozač motocrossa i njegov kolega, nezaposleni mladić, dvije su propale individue, likovi s druge strane medalje zemlje, koja bi uskoro trebala ući u svijetlu europsku budućnost. Izrazito je uvjerljiv lik mladića, koji se ispočetka gnuša nad okrutnostima svoga posla, ali pritisnut egzistencijalnim potrebama uskoro se privikava i pridružuje moralnoj letargiji njegova starijeg kolege. Svijetla budućnost nigdje se ne nazire.

Debitantski uradak legendarnoga nadrealista Branka Đ urića u slovenskoj produkciji, Kajmak i marmelada, također se, dijelom, bavi problemom ilegalne migracije, ali nema društveno-političke ambicije Kozoleova filma. Riječ je o Bosancu (Branko Đ urić), koji živi u Sloveniji i pokušava imati pristojan građanski i poslovni život da bi umirio svoju nezadovoljnu ženu Slovenku (Đ urićeva supruga Tanja Ribič). Iako tom pričom Đ urić progovara o sudbini Bosanca u deželi te o razlikama zapadnog i istočnog mentaliteta, ipak je Kajmak i marmelada ponajprije vrsno napravljena, zabavna sentimentalna komedija. Treći prikazani slovenski film vrlo je slab uradak Mihe Hočevara Na planinama, koji bez pravog i uvjerljivog zapleta niže rijetko uspjele anegdote s ljetovanja dva mlada Bosanca kod ujaka (Mustafa Nadarević) u Ljubljani. Premijerno su prikazana i dva hrvatska filma, koja nisu imala veliki odjek — Tu Zrinka Ogreste i Onaj koji će ostati neprimijećen Zvonimira Jurića.

Egzistencijalna tjeskoba

Zanimljivo je da su najtmurniji festivalski filmovi dolazili iz sredina koje, za razliku od zemalja poput Bosne i Hercegovine, imaju mnogo veseliju društvenu situaciju. Razlika je najvjerojatnije u tome što su filmovi iz problematičnijih društvenih sredina najčešće prikazivali vanjske probleme, koji se mogu riješiti ljudskom srčanošću, ustrajnošću i pozitivnim životnim stavom, dok su mnogi filmovi, uglavnom iz bogatijih zemalja, prikazivali nesreću koja nije vanjska, nego dolazi iz naše nutrine i razjeda spomenute mehanizme ljudskosti.

To je ona čuvena egzistencijalna tjeskoba imućnoga urbanog čovjeka, koja u novom dobu poprima nove značajke. Dalek Nurija Bilge Ceylana, koji je nedavno dobio godišnju nagradu najvažnijeg svjetskog udruženja filmskih kritičara FIPRESCI, smješta radnju u modernu srednjostalešku četvrt Carigrada. Mahmut je razvedeni samac, razočaran u ljubavi i u profesionalnom životu (počeo je kao umjetnički fotograf, a sad slika keramičke pločice i pejzaže za reklamne potrebe). Utjehu nalazi u svom udobnom samačkom životu. Šansa za izvlačenje iz njegove egoistične ljušture dolazi u obliku rođaka sa sela Yusufa, koji dolazi tražiti posao na brodu, ali ne uspijeva ga naći, pa ostaje više dana kod Mahmuta. No, Mahmut propušta tu priliku. Prema neobrazovanom rođaku ponaša se kao prema strancu, ne pomaže mu pri nalaženju posla i inkomodira ga njegova prisutnost u stanu. Shvativši da je nepoželjan, Yusuf na kraju odlazi natrag na selo ne noseći nikakvu utjehu svojoj siromašnoj obitelji.

Nakon što mu i bivša žena odlazi živjeti u inozemstvo, a on ne iskorištava posljednju šansu da joj otvori dušu, Mahmut ostaje emocionalno posve sam. Iako i sam koristi duge kadrove s mizanscenom koja prikazuje ljudsku otuđenost, Ceylanov film razlikuje se od simboličnog egzistencijalizma Antonionija i sličnih mu prethodnika pažnjom prema sitnim životnim detaljima. Zbog njih je naša identifikacija s glavnim likom još veća i mi se sa zebnjom u srcu barem dijelom prepoznajemo u liku glavnoga junaka, koji radi samougađanja i brige o vlastitom egzistencijalnom stanju zaboravlja ili uopće ne zna da samo nesebičnom brigom za drugog i istinskim ljudskim kontaktom može povratiti osjećaj zadovoljstva življenja. Na kraju ostaje sjediti na klupi u parku i u tom trenutku vjerojatno shvati da su Yusuf i bivša mu žena već daleko i neće mu pružiti drugu priliku za iskupljenje. Moralna dimenzija filma i njegova sklonost realističnosti u sitnim životnim detaljima, često prožetim humorom (npr. sjajna scena u kojoj Mahmut ne može gledati porniće radi Yusufove prisutnosti u sobi), ono je što filmu daje originalnost i uzdiže ga iznad repetitivnosti egzistencijalnih sižea. Cjelokupni opus Nurija Bilge Ceylana bit će prikazan na One Take Film Festivalu ovoga studenog u Zagrebu.

Radnički film noir

Razorenost moralnih vrednota karakteristika je i glavnog lika vrlo dobroga prvenca britanskoga redatelja Davida McKenziea Mladi Adam, koji je na SFF-u imao gala-projekciju (jedno od prvih svjetskih prikazivanja filma). No, u tom filmu moralna se dimenzija ne naslanja na egzistencijalnu filozofiju, nego na žanrovski siže film noira smješten u radnički milje. Riječ je o ljubavnom trokutu na riječnom tegljaču. Tamo se zapošljava lutalica Joe (Ewan McGregor) i uskoro razara brak Lesa (Peter Mullan) i Elle (Tilda Swinton), ali monogamna ga veza ne zadovoljava. Nakon što radi neodgovorne promiskuitetnosti gubi šansu za ljubav, Joe se u potpunosti slama kad se ne usuđuje priznati odgovornost za nesretni slučaj koji je prouzročio, zbog čega na kraju nevina osoba biva osuđena na smrt zbog navodnog ubojstva. Mladi Adam je u tradiciji film noira izrazito stiliziran film, ponajviše koloritom i osvjetljenjem, ali poput Ceylanova filma ima oko za životne detalje i uspješno povezuje moralizam i psihologiju. Gala projekciju dobio je i najnoviji film Patricea Chereaua Njegov brat, u kojem se tjeskoba očituje u svemoćnoj prisutnosti neizlječive bolesti i otuđenosti između dva brata, koju ni blizina smrti ne može premostiti.

Američke društvene anomalije

Amerikanci su svoju tjeskobu prikazali anomalijama društva. Ken Park nova je suradnja scenarista Harmonyja Korinea i redatelja Larryja Clarka. To je film koji šokira prizorima nasilja, ubijanja i perverzija, ali se rijetko kad uspijeva izdići iznad njihova jeftinog efekta. Film Gusa Van Santa Slon, pobjednik Cannesa, prati aktivnosti nekoliko tinejdžera jutro prije stravičnog pokolja u srednjoj školi, čiji su počinitelji dva učenika. Film je, dakako, nadahnut stvarnim događajem. Mnogi su se raspričali o želji redatelja da prikaže ispraznu dosadu života američkih tinejdžera, ali ti komentari uglavnom pripadaju raširenoj skupini amerikanofoba koji a priori u američkoj mladeži vide karakteristike površnosti i bezličnosti te kroz tu vizuru interpretiraju i ovaj film. Mladi likovi Van Santova filma zapravo su poput svih drugih tinejdžera na svijetu, a jedina društvena kritika filma usmjerena je na lakoću kojom se u Americi može nabaviti oružje.

Drugim riječima, zaključak jest da bi se takav pokolj prije ili poslije dogodio u svakoj drugoj sredini koja bi imala toliko liberaliziranu prodaju oružja kao SAD. Slon u početku očarava dugim kadrovima u kojima kamera prati lutanja likova golemim, praznim školskim prostorima i okolišem škole, ali već u drugoj polovici filma taj postupak postaje monoton i repetitivan. Pokolj, najavljen već na početku, stalno se odgađa i gledatelja ostavlja da pri kraju filma ravnodušno promatra svakodnevne aktivnosti likova pitajući se kada će ih već jednom ta dva luđaka poubijati da možemo ići doma. Tko zna, možda je redatelj i htio da tako reagiramo.

Egzistencijalnu tjeskobu prikazuje i iranski film Grimizno slovo sjajnoga redatelja Jafara Panahija, koji je slavu stekao hrabrim filmom Krug o nezavidnu položaju žena u Iranu. Ni Iran nije lišen bolesti modernoga društva, jer posjeduje obimnu urbanu bogatašku elitu i razvijene urbane centre. Sjetimo se tjeskobe pripadnika urbanoga srednjeg staleža, koji se pokušava ubiti u Kiarostamijevu filmu Okus trešnje. Ovdje je žrtva tjeskobe pripadnik nižega staleža, siromašni ratni veteran i sitni džepar Hussein, koji radi kao dostavljač hrane bogatim sugrađanima. Revoltiran ponižavajućim gledanjem svisoka kojim ga časti neki zlatar, Hussein odluči uz pomoć prijatelja opljačkati njegovu zlatarnicu. Ljudsko propadanje, koje može dovesti do izvršenja tako očajna, besmislena čina, uvjerljivo je prikazano glavnim likom Husseina, koji šutljivo trpi sva razmetanja svojih brbljavih sugovornika dok na kraju ne poludi. Nagli preobražaj Husseina u krupnoga kriminalca i ubojicu redatelj nije prisiljen objasniti eksplicitno, jer gledatelj već na početku u sjajnom dugom kadru vidi neuspio pokušaj pljačke zlatarnice, koji završava ubojstvom i Husseinovim samoubojstvom, pa mu je zbog toga jasno da se u šutljivom Husseinu kuha nešto devijantno. Zapaženi su bili i film Iranke Samire Makhmalbaf U pet poslijepodne te Afganistanca Siddiqa Barmaka Osama, koji na potresan način prikazuju stvarnost posttalibanske situacije u Afganistanu.

Ovo izdanje SFF-a bilo je posvećeno škotskom glumcu i redatelju Peteru Mullanu, koji je bio i gost festivala. Između ostalih prikazan je njegaov drugi i posljednji dugometražni film Sestre Magdalene, pobjednik prošlogodišnjeg venecijanskog festivala, čija je radnja nadahnuta istinitim pričama o patnjama djevojaka koje su bile zatočene u brojnim samostanima sestara Magdalena radi grijeha bluda i raspuštenosti. Film je razočaranje, jer ne nadilazi ambicije standardne TV-produkcije, kojoj je jedino bitno putem konvencionalne radnje dovoljno uvjerljivo prikazati dramatične događaje. Kao i Van Santov Slon, Sestre Magdalene najvjerojatnije su dobile tako vrijednu nagradu zbog kritičke tendencioznosti svoje teme (pogotovo u doba kad su iznimno popularna razotkrivanja svećenika pedofila). Znano je da su veliki festivali oduvijek voljeli slijediti revolucionarne političke i društvene tokove te ih i sami utirati. Što se Mullana tiče, njegovu drugom filmu izrazito je superioran njegov sjajni prvenac Siročad.

Optimizam za kraj

U programu glomaznoga ljetnog kina Metalac uglavnom su se vrtjeli komercijalniji filmovi, među kojima se najviše istaknulo vrlo dobro posljednje ostvarenje Stephena Frearsa Gadne male stvari. Radnja, ispričana brzim, virtuoznim ritmom, govori o položaju imigranata (opet!) u Londonu, a završava obratom u kojem se glavni likovi, Nigerijac Okwe i Arapkinja Senay (sjajni Chiwetel Ejiofor i Audrey Tautou) snalažljivošću izvlače iz neprilika i na kraju otputuju kamo žele (za razliku od likova Kozoleova filma). Okwe je izrazito dobrodušna i nepokvarena osoba, koja se svim silama bori protiv pokvarenosti svijeta i na kraju uspijeva u svojoj borbi. Vidjevši nakon hrpe depresivnih festivalskih filmova Frearsove Gadne male stvari možemo samo zaključiti kako eskapizam i optimizam holivudske kinematografije danas ne moraju biti prezreni proizvod tvornice lažnih snova, nego zdrava opreka raširenom defetizmu, koji je zarazio svjetski film. Dakako, samo ako je taj eskapizam kvalitetan poput Frearsovog.

Što se tiče sljedećeg izdanja festivala, jedino što znamo jest da će crveni tepih biti zamijenjen bosanskim ćilimom, a da li će defetistički filmovi biti zamijenjeni optimističkijim, to nitko ne zna osim njihovih autora. Živi bili pa vidjeli.

Juraj Kukoč