Snaga zlokobnoga bubnja

Snaga zlokobnoga bubnja

Otplesati ulogu Jekylla i Hydea vjerojatno je jedan od najvećih mogućih izazova za plesača, a prvak baleta, Konstantin Kostjukov, očito ga je s velikim zadovoljstvom, energijom i maštom prihvatio. Njegova transformacija, podržana zloslutnim, moćnim tam-tamom sigurno je i najjači dio predstave u plesnokoreografskom smislu

Ples je oduvijek imao moć povezivanja ljudi, svjetonazora, kultura i nacija. Iskonski, svima razumljiv ili barem prepoznatljiv govor tijela lakše prelazi barijere postavljene krivo izgovorenim riječima i loše zamišljenim idejama. Ne čudi stoga da su nacionalna kazališta Zagreba i Beograda baš baletnim programom probila led i organizirala uzvratna gostovanja.

Narodno pozorište iz Beograda izvelo je 9. srpnja 2003. u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu suvremenu baletnu predstavu Doktor Jekyll i gospodin Hyde, u koreografiji i režiji Vladimira Logunova.

Logunov je za libreto iskoristio filmsku inačicu poznatoga romana Roberta Louisa Stevensona: ispijeni napitak i neuspjeli eksperiment pretvaraju pametnog, uglađenog doktora Jekylla u zlog i opsjednutog gospodina Hydea. I dok je đekilovska strana zaručena otmjenom, nježnom Viktorijom, ona hajdovska hrli u gradsko podzemlje mučiti kabaretsku plesačicu Dolly. Jednom probuđena mračna strana ličnosti sve više uzima maha i izmiče kontroli. Ono što Logunovljevu plesnu dramu čini iznimno atraktivnom i dramatičnom neobično je i hrabro rješenje muzičkog predloška. Snimljena klasična glazba Edvarda Elgara savršeno se logično isprepleće, izmjenjuje i nadopunjuje sa živim žestokim ritmovima Dragoljuba Đ uričića (autor ih izvodi uz još dvojicu perkusionista Gorana Miloševića i Akaša Bhatta). Elgarova glazba dobro funkcionira u otmjenom salonu i nježnom pas de deuxu, možda je tek mjestimice preduga pa usporava radnju, no upravo smeta u tamnoj strani priče, kabaretu, a pogotovo kao podloga can-canu!

Fine duge linije

Otplesati ulogu Jekylla i Hydea vjerojatno je jedan od najvećih mogućih izazova za plesača, a prvak baleta, Konstantin Kostjukov, očito ga je s velikim zadovoljstvom, energijom i maštom prihvatio. Njegova transformacija, podržana zloslutnim, moćnim tam-tamom sigurno je i najjači dio predstave u plesnokoreografskom smislu. Kostjukov je kao Jekyll klasičan, mekan, finih dugih linija, ali kao Hyde je eksplozija energije i primitivnoga ritma, na trenutke, poput zloćudna gorile.

Unutarnje suprotnosti glavnog lika ogledaju se i produljuju karakterima partnerica. Viktorija Mile Dragičević ljupka je i nježna, proživljena i sigurno otplesana, čista lirska rola, dok je mala, tragična koketa Dolly Dalije Imanić zahtjevna u brzim psihološki motiviranim izmjenama profesionalna nuđenja tijela i prestrašena uzmicanja, u nizu grčem prekinutih, slomljenih gestova. Tu su još Michael Svetozara Adamovića, Stella Ivane Komarić, džeparoši Stanković, Pavlovski i Mihailović, uličarka Mary Maje Varičak i čitav ansambl, koji je korektno podržao i odigrao cijelu predstavu.

Scenografija Borisa Maksimovića brzo i spretno mijenja atmosferu i prostor, otvarajući planove i mogućnost paralelne radnje, a kostim Božane Jovanović vezan je uz povijesno mjesto i vrijeme radnje.

Jekyllovo je mračno ja nadvladalo, nakon počinjena zločina policija ga opkoljava i on pogiba, no bubnjevi, koji ipak imaju posljednju riječ, na kraju predstave kao da pitaju: je li s Jekyllom uništeno i zlo koje je on tako neoprezno i radoznalo pustio?

Maja Đurinović