Skromnije je bolje

Zagrebačke su ljetne večeri, s dosta nesretnim početkom, imale barem lijep završetak. No zagrebačka koncertna publika morat će nastavak ipak pričekati do početka nove sezone, odnosno do sredine rujna

U sklopu ovogodišnje ljetne glazbene koncertne ponude moguće je razlikovati dvije vrste programa: seriozne, vrlo kvalitetne i pretežito komornoga karaktera, te tzv. velike produkcije, uglavnom na našim priobalnim festivalima. Posljednje spomenute (poput Orffove kantate Carmina Burana, bez koje ovoga ljeta nisu uspjeli proći ni zagrebački ni dubrovački festival), ili nastupa Placida Dominga u Puli, s popratnim uračunatim financijskim skandalom, koji de facto za organizatore neće imati osobitih posljedica, a javnosti je serviran kao pokriće za vrlo netransparentne novčane transakcije, skrivene iza nazovimegaprojekta s Domingovim imenom), nemaju osobite kulturne važnosti.

Valja međutim izdvojiti neka skromnija glazbena događanja, koja možda nisu izazvala posebnih medijskih reakcija, ali su bila obogaćenje za sredinu u kojoj su održana. Najprije tu treba spomenuti završni koncert Zagrebačkih ljetnih večeri, održan 9. kolovoza u Sv. Katarini. Nastupili su članovi Hrvatskoga baroknog ansambla, pojačani s troje inozemnih glazbenika, violinisticom Mimi Mitchell, flautistom Pieterom van Houwelingenom i baritonom Mitchellom Sandlerom. U šaroliku programu glazbe poznatih baroknih majstora J. S. Bacha, G. F. Haendela, H. Purcella i A. Corellija, našle su se i skladbe manje znanih autora epohe: Jacoba Jana van Eycka, i Giovannija Paola Cime. Od stalnih članova Hrvatskoga baroknog ansambla nastupili su violinistica Laura Vadjon, violončelist Krešimir Lazar te orguljaš i čembalist Mario Penzar. U finu dosluhu muziciranja sa svojim inozemnim gostima, oni su zajedničkim snagama oblikovali svaku interpretaciju poput zaokružene, fino brušene cjeline, oduševljavajući publiku podjednako sviračkim majstorstvom kao i izvornim entuzijazmom koji su unosili u svaku izvedbu.

Umjetnik prepun entuzijazma

Posebno se svidjela polifona sonata G. P. Cime, kao i Chaconna za dvije violine i basso continuo A. Corellija, u izvedbama kojih su se vrlo profinjenim muziciranjem istaknule violinistice Mimi Mitchell i Laura Vadjon. Američki bariton Mitchell Sandler predstavio se također kao umjetnik prepun entuzijazma za glazbu barokne epohe, koju je nakon studija u Kaliforniji usavršavao u Europi, na Kraljevskoj akademiji u Den Haagu. Njegov tamno obojeni nosivi glas, dobro savladana tehnika i prirodna muzikalnost, učinile su ga cijenjenim tumačem barokne glazbe, što je na spomenutom koncertu suvereno demonstrirao kao interpret teških Haendelovih koloraturnih arija, ali i kao suptilni tumač duboko izražajne Bachove arije Meine Seufzer, meine Tränen. Pieter van Houwelingen nenametljivom je, decentnom izražajnošću dojmljivo odsvirao Pavane Lachrymae za flautu solo J. J. van Eycka, dok su Mario Penzar i Krešimir Lazar kao basso continuo bili sigurni i poticajni suradnici. Koncert je našao zahvalnu publiku ljubitelja barokne glazbe, koji su u Zagrebu brojniji no što se vjeruje. Tako su Zagrebačke ljetne večeri, s dosta nesretnim početkom, imale barem lijep završetak. No zagrebačka koncertna publika morat će nastavak ipak pričekati do početka nove sezone, odnosno do sredine rujna.

U skladu s imidžem regionalnoga, no umjetnički jasno profilirana festivala, Osorske glazbene večeri ove su godine ponudile nekoliko iznimno zanimljivih koncertnih sadržaja. Jedan od njih vezan je uz nastup Budimpeštanskog glasovirskog kvinteta (The Budapest Piano Quintette), koji je prvi put u Hrvatskoj nastupio upravo u Osoru. Riječ je o mladu ansamblu relativno kratkog staža, sastavljenu od tradicionalno dobrih mađarskih glazbenika, bivših studenata budimpeštanske glazbene akademije Liszt Ferenc, danas aktivnih u ponajboljim budimpeštanskim orkestrima. Članovi kvinteta (a njihova imena valja upamtiti!) violinsti su Violetta Eckhardt i Peter Cfirst, violist György Porzsolt, violončelist Janos Zsoldos i pijanistica Ana Granik (naše gore list!), koja se u Budimpešti školovala od dvanaeste godine te je također diplomirala na budimpeštanskoj glazbenoj akademiji, a danas u Budimpešti živi i umjetnički djeluje kao glazbenica i glasovirska pedagoginja. Svi članovi Budimpeštanskoga glasovirskog kvinteta oblikuju svoje muziciranje na delikatnoj ravnoteži fino dorađene zajedničke svirke, što rezultira dorečenim i logičnim izvođenjem.

Na Osoru su se predstavili izborom nekih od najljepših stranica romantičarske komorne glazbe, prekrasnim, u nas rijetko izvođenim, glasovirskim kvintetom u f-molu Césara Francka te gotovo nepoznatim glasovirskim kvintetom op. 1, Ernöa Dohnanyja. Dohnanyjev kvintet, sa svojim čajkovskijevski sanjarskim, pomalo sentimentalnim izričajem, i mjestimice bramsovski pritajenom strastvenošću, bio je pravo otkriće. Riječ je o skladatelju (i velikom pijanistu), čija glazba, tek u današnje vrijeme, četrdesetak godina nakon njegove smrti, doživljava renesansu, kako u Mađarskoj, tako i u ostalim dijelovima Europe. Između Francka i Dohnanyja kao ostvarenje sasvim drugačije fakture, koje je linearnošću činilo čisti kontrast bogatom i bujnom slogu spomenutih romantičarskih partitura, Budimpeštanski glasovirski kvintet praizveo je skladbu Novi dan Sanje Drakulić, napisanu na narudžbu osorskog festivala. Suvišno je podcrtavati važnost stalne potpore koju Osorske glazbene večeri profiliranom programskom politikom već godinama pružaju hrvatskim glazbenicima, kako skladateljima, tako i interpretima.

Barokna spona

I na kraju ovoga sažeta prikaza nekih od umjetnički relevantnih događanja u protoku ovogodišnjega glazbenog ljeta u nas valja upozoriti na produkciju Međunarodne ljetne škole barokne glazbe i plesa, Aestas musica, održanu, u suradnji s varaždinskom glazbenom školom, 28. kolovoza u varaždinskom kazalištu. Prvi put u Hrvatskoj predstavljene su Burleska o Don Quijoteu G. Ph. Telemanna, opera Parisov sud Johna Ecclesa te oda Pođimo, sinovi umjetnosti H. Purcella. Škola Aestas musica djeluje u Hrvatskoj već osam godina, od toga pet u Varaždinu, i do sada ju je pohađalo više od šesto polaznika iz svih krajeva svijeta, povezanih međusobno čvrstom sponom entuzijazma za baroknu glazbu. Visoku razinu nastave jamči jaka međunarodna profesorska ekipa, na čelu s neumornom violinisticom Catherine Mackintosh, međunarodno priznatu specijalistu za glazbu barokne epohe, inače članicu čuvenog orkestra The Age of Enlightement, poznata i po čestim nastupima pod ravnanjem Simona Rattlea. Uz Catherine Mackintosh školu Aestas musica u Varaždinu vode i drugi, pretežito engleski stručnjaci za glazbeni barok. Ukratko, u desetak dana rada s polaznicima vrlo različite razine glazbenog znanja, talenta i školovanja, ovogodišnji sastav škole izašao je pred javnost spomenutom glazbenoplesnom produkcijom.

Dakako da se rezultat postignut u okvirima fleksibilnog rada s nužno neujednačenom razinom polaznika ne može suditi kao profesionalno postignuće. Ali cilj desetodnevnog okupljanja male glazbene kolonije nije u samoj perfekciji ostvarenoga projekta, nego u dosegnutim novim iskustvima, u njegovanju ljubavi prema baroknoj glazbenoj ostavštini te otkrivanju novih horizonata za malobrojne posebno darovite, koji će jednoga dana krenuti i u osvajanje profesionalnih vrhunaca. Najvažnije iskustvo koje ova škola pozitivne energije daje svojim polaznicima iskustvo je zajedništva kreacije i radosti u njezinu ostvarivanju. To je škola glazbe i škola prijateljstva. I velika škola entuzijazma, kojega će se većina sudionika sjećati još i onda kada već budu zaboravili sve što su naučili o baroknoj glazbi i njezinu izvođenju. Odgojna komponenta takvih okupljanja pokazuje se jednako važnom kao i obrazovna.

Oduševljena publika

S obzirom na polaznike različitih razina pripremljenosti i sposobnosti, spomenuta je produkcija, razumljivo, bila neujednačena, i to više na planu vokalnih izvedbi nego što se orkestra tiče. Od pjevača posebno su se istaknuli sopranistica Ingrid Jambriško i tenor Kevin Kyle, kao Palada Atena i Paris u Ecclesovoj operi Parisov sud. Plesne točke u Telemannovoj Burleski i Purcellovoj šestoj rođendanskoj Odi za kraljicu Mary bile su svježe i dopaljivo su dopunile (to se odnosi na Purcella!) dosta ravnomjerno izmjenjivanje solističkih i zborskih brojeva. Publika je bila oduševljena, a Catherine Mackintosh obećala je nastavak ljetnoga baroknog glazbenog druženja u Varaždinu i sljedeće godine.