Sila, roba i potreba

Sila, roba i potreba

David Hare, Dvije drame: Plava soba (prevela Maja Oršić Magdić); Amyno mišljenje (prevela Lara Hölbling Matković), Kazalište Mala scena, Zagreb, 2003.

Uvodnih riječi o Hareovoj Plavoj sobi i ne treba mnogo — malo je onih koje je medijska pompa oko te predstave zaobišla, pa u (pre)poznavatelje ovoga naslova ulaze i oni koje kazalište inače ne zanima. Iako je usredotočenje na sam dramski tekst možda i najmanje zanimljivo u slučaju drame koja u potpunosti odgovara određenju tzv. kazališnog hita, ono omogućuje da se, stavljanjem u zagrade svega vanjskog, razmotri vrijednost teksta neovisno o njegovoj kazališnoj interpretaciji.

Napisana o stotoj godišnjici Schnitzlerova Kola po narudžbi redatelja Sama Mendersa, ova verzija ispituje kako Schnitzlerove teme funkcioniraju nakon stoljeća koje obilježuju velike moralne i društvene promjene. Hareova pojašnjenja da je Plava soba tek slobodna adaptacija Kola upravo navode na usporedbu dvaju tekstova, no, ako bacimo pogled na izvornik, nužno će se nametnuti pitanje u čemu je uopće ova obrada tako uspješna. Slobodna adaptacija više je adaptacija nego slobodna, i zapravo ne seže mnogo dalje od nečega što bi se za uprizorenje moglo riješiti uobičajenim redateljskim intervencijama u dramskom tekstu. Hareova sloboda zapravo nije osobitih razmjera — riječ je tek o prilagodbi likova, pa će modernistički tip tzv. slatke djevojke ovdje zamijeniti suvremenijim tipom manekenke, umjesto vojnika naći ćemo taksista, lik supruga otežan je političkom funkcijom (što je možda i najzanimljivija promjena), sobarica suvremenijom au pair verzijom, a i ostale će izmjene u dijalozima ili mjestima radnje također više biti posljedicom osuvremenjivanja teksta nego neke slobodnije autorske reinterpretacije.

Krivi šok

To dovodi do pitanja o svrsi obrade, odnosno o tome što se njome željelo postići. Oko Schnitzlerovih namjera nema mnogo dvojbi — u doba kada je seksualnost još donekle zauzdana unutar privatne sfere, Kolo je upravo svojom šokantnošću izvršavalo glavnu zadaću raskrinkavanja društvenog licemjerja. Može li se Hareova drama danas prozvati šokantnom? Vrlo teško. Iako to ni izdaleka ne znači da je današnje društvo razriješilo probleme vezane uz seksualnost, ona je u javnosti prisutna svagdje i teško da bi kazalište, koje više i nije središte društvenoga života, bilo kakvom tehnikom šoka moglo postići jednak učinak. (Stoga se i reklamiranje nage Nicole Kidman — koja dolazi iz svijeta filma — kao najprovokativnijeg dijela američke predstave čak doima i smiješnim.)

Upravo iz tih razloga Hareova je obrada trebala otići dalje, odnosno dublje od puke konstatacije da je seks danas bez obzira na pripadnost društvenom sloju »pokretačka sila, roba i potreba«, da je tretiran na krivi način, kao sredstvo za postizanje lažne neovisnosti, i ne dovodi do onoga za čime svi likovi zapravo žude — do osobne sreće i uspostave istinske intimnosti s drugim ljudskim bićem. Hare to ovom dramom potvrđuje, ali nije ni prvi ni posljednji koji je na to ukazao, stoga Plavoj sobi zapravo nedostaje ono nešto što bi je izdiglo iz kvalitetne zabave i učinilo intrigantnom.

Osim promjene naslova te ideje da dramu interpretiraju dva umjesto deset glumaca, Hare nije učinio veći pomak ni u ostalim postupcima — ponavljanje obrasca prikazivanja likova prije/poslije spolnog čina ili dijalozi u kojima se očituje namjerna površnost u prikazivanju ljudskih odnosa (koja u Schnitzlera postaje stilski postupak s vrlo jakim razlogom, dok u Harea upravo taj dio traži jače zaleđe) odlike su obje drame, pa bi svaka dalja analiza Plave sobe na ovom mjestu zapravo bila analiza Schnitzlerova Kola. Sve ovdje rečeno daleko je od tvrdnje da je Plava soba loša drama. Naprotiv, ova drama nema nijednoga propusta i posve je korektno i precizno napisana. Pitanje kvalitete Plave sobe nije upitno — Hare je vrstan dramatičar, ali upravo to navodi da se od njega očekuje više. Na kraju svega postavlja se još jedno pitanje, a to je ono o potrebi za obradom pored postojećeg originala — zašto ne izvoditi samog Schnitzlera, kad postoji opće mišljenje da su njegovi tekstovi i danas jednako snažni i intrigantni te bi lako našli put do suvremene publike?

Dvije razine

Ako je sa pomalo štreberski odrađenom Plavom sobom Hare podbacio, drugom dramom ovoga izdanja potvrđuje svoj status. Okosnica drame Amyno mišljenje odnos je između majke i kćeri, čiji razvoj pratimo tijekom šesnaest godina i kojim Hare uspjelo otvara brojne podslojeve ove drame, gradeći ih na oprečnim stajalištima, karakterima i interesima likova. Amyno mišljenje da ljubav sve pobjeđuje ironična je podloga središnjem dramskom sukobu između njezine majke Esme, poznate glumice s West Enda, i budućeg Amyna supruga Dominica, ambicioznog mladića u usponu karijere.

Njihova borba za prevlast i ljubav nad Amy u ovoj će drami dobiti puno šire značenje — u njihovu odnosu Hare prikazuje sukob dvaju posve oprečnih svjetonazora, temeljenih na generacijskom jazu, ali i na različitim poimanjima umjetnosti. Esmi, koja živi potpuno posvećena teatru i njegovim vrijednostima, negirajući praktičnu stranu života i dopuštajući da se ideali iz svijeta umjetnosti prelijevaju u onaj svakodnevni, što će je na kraju dovesti i do financijske propasti, suprotstavljen je lik Dominica kao predstavnika nove i ambiciozne generacije, čija su stajališta o kazalištu posve oprečni. Proklamirajući smrt teatra, on ga smatra posve irelevantnim ostatkom prošlosti i nepoželjnim umjetničkim elitizmom kojeg treba zamijeniti širem sloju prihvatljivijom formom masmedija.

Kontrastirane karijere dvaju likova simboliziraju mijene u vremenu i statusu umjetnosti — dok Esme od poznate kazališne glumice postaje sporedna glumica u sapunicama pristajući na sve ono od čega je prije zazirala, Dominic od anonimna mladića postaje medijska ličnost i novi tip kulturnog arbitra, čime Hare problematizira stanje u umjetnosti i društvu u rasponu od osamdesetih godina do današnjih dana.

Drama tako funkcionira na dvije razine — s jedne strane to je intimna drama o obiteljskim odnosima, o osobnim idealima i tragici odustajanja od njih, što je izvrsno prikazano u središnjem liku Esme, snažnu i kvalitetno kreiranu ženskom dramskom liku (kojim Hare također daje negativan odgovor na pitanje o smrti kazališta), dok će s druge strane progovarati o suprotnostima između masovnosti i kvalitete, o strahu od tzv. elitne umjetnosti koji je temeljen na nerazumijevanju i jazu između trivijalnog i elitnog, te postaviti pitanje o mogućnosti njihove pomirbe, na koje autor sam u posljednjem činu odgovara pozitivno. Pomirba se događa i dva svijeta, Esme i Dominic, nakon Amyne smrti ipak nalaze zajednički jezik. Amyno mišljenje, ma koliko djelovalo idealistički, pobjeđuje. Nažalost, taj posljednji čin pomirenja u stilu očekivanog happyenda možda je i najslabija točka ove zanimljive i kompleksne drame.

Ljubica Anđelković