Šarolika nepretencioznost

Šarolika nepretencioznost

Mittelfest u svojem repertoaru ne slijedi ekskluzivne festivale poput kazališnoga bijenala u Veneciji, nego traži ravnotežu između istraživalačkih pothvata, visokih dometa i najšire recepcije

Jesu li Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže u nas vlasništvo čitateljske elite i znanosti koja ih nikad neće prestati istraživati ili — makar samo u dijelovima — ulaze i u najširu pučku predaju poput nekoć Razgovora ugodnih Andrije Kačića Miošića, koje su često znali naizust i nepismeni?

Ako su istodobno jedno i drugo, dio popularnosti zahvaljuju glumcima koji su ih izvodili u kazalištu i na radiju, bilo sami od Mladena Šermenta do Ivana Lovričeka, bilo u skupinama poput one s Ivom Serdarem, Zlatkom Crnkovićem i drugim glumcima HNK u Zagrebu u režiji Mladena Škiljana do tada još studenata Vere Zima, Mladena Vasarija, Darka Sriće i dr. u režiji Rade Šerbedžije, te Vitezovih Histriona, kao i ponekih slovenskih umjetnika, točnije umjetnica (Olga Kacjan i Krava na orehu), koji su izvodili Balade na izvorniku.

A sada je došao red i na prepjeve. Prije nego što je do nas došao glas o nekoj scenskoj izvedbi na temelju priznatoga mađarskoga prijevoda Zoltana Csuke dogodila se predstava na talijanskom prepjevu, koji još nije ni objavljen (bit će, kažu uskoro, kod Einaudija), a plod je dugogodišnjega rada što ga je Mittelfest pronašao kod prevoditelja Silvija Ferrarija.

Štedljivo kresanje

Mjesto susreta je Mittelfest, festival koji već dvanaesti put okuplja kazališne, glazbene, plesne, filmske i druge umjetnike iz zemalja Srednje Europe u gradiću Cividaleu del Friuli s legendarnim Vražjim mostom na rijeci Natisone i mnogim povijesnim znamenitostima. Ravnatelj kazališnoga programa ugledni je talijanski redatelj i književnik Giorgio Pressburger, koji u novije vrijeme vodi Talijanski kulturni centar u Budimpešti. Prema njegovu projektu Balade Petrice Kerempuha kao jednu od četiri dramske i operne festivalske produkcije, režirala je Sabrina Morena. Svaka predstava daje se samo jedanput, te je itekako važno što je nebo nad Cividaleom 23. srpnja bilo sklono Krleži, dok se primjerice sutradan Pressburgerova predstava opere Satyricon Bruna Maderne morala zbog ljetne oluje seliti u dvoranu za tjelovježbu. Unatoč vrlo opsežnu devetodnevnom programu festivalski katalog znatno je skromniji nego dosad, a štednja je osim filma, od kojega je ostao samo Dobri vojak Švejk Jirija Trnke, bit će zato što je s obzirom na temu ovogodišnjega Mittelfesta Osmijeh Europe — talijanska i srednjovjekovna komika bio nezaobilazan, štednja je prvo pogodila večeri poezije, koje su izostale.

Dnevna rasvjeta, poslijepodnevni početak pogodan za obiteljske izlaske, dinamična igra u jednom dahu s glazbom i mnogo biranih vizualnih atrakcija, dala je talijanskoj praizvedbi Krležinih Balada boju pučkoga teatra, od kojega se očekuje više slobode, mašte, lakoće i jednostavnosti nego strahopoštovanja prema književnosti i izvođačkog perfekcionizma. Slavlju se pridružila i Pivovara Udine okrepom uključenom u cijenu ulaznice, što je publiku zadržalo na trgu i nakon završetka predstave. To je jamačno potaknulo kritika novine »Il Gazzettino« na naslov Glad prestaje — srdžba ostaje, u kojem daje oduška neraspoloženju prema piščevu prošlostoljetnom ekspresionizmu i po njegovu sudu lažno naivnoj festivalskoj izvedbi. Drugi će kritik zapisati kako izvedba nije mogla izraziti sve vrijednosti teksta.

Na trgu je vladalo ugodno ljetno raspoloženje. Nevelika Piazza Dante stere se pred gradskim vratima Arsenale Veneto, kroz koja će u punom sjaju proći konjska zaprega tragikomične pogrebne parade Keglovichiane.

Sugestivno oduševljenje

Od nekoliko drvenih pozornica najveća je pripala glazbenicima sa starinskim instrumentima, dok su preko trga prelazile šarolike povorke barem tridesetak plesača i figuranata u slikovitim povijesnim kostimima. Kolo djevojaka koje su dijelile poljsko cvijeće ilustriralo je jednu od u nas najpoznatijih Balada. U ime pjesnika i njegova Petrice Kerempuha s drvene propovjedaonice u kutu oglasio se glumac Bebo Storti, koji je kazivao Balade s toliko raznolikosti i žara da je svoje oduševljenje sugestivno prenosio na slušateljstvo. Imbro Skunkač u njegovu glasu kao da je stigao iz Napulja, a jedan od najistančanijih naglasaka postigao je s pjesmom neprevodiva naslova Stric — vujc, koji je ovdje zvučio kao onomatopeja smrzavanja, dok su papirnate pahuljice snijega« lepršale trgom.

Ako je omjer ilustrativnih prizora i pjesničke riječi za nepripremljeni auditorij bio odveć na strani riječi, teško je da bi se glumac lako odrekao ijednog od izabranih fragmenata. Da ni na tren ne sustane pozornost, dok se stojećke na trgu pomno slušalo glumca, nad prostorom za igru povremeno se protezao konopac na kojemu su se njihali karikaturalno oslikani ukrasi. Silvio Ferrari, kojega se zbog njegova visoka stasa moglo iz daljine razaznati u mnoštvu, doimao se vidno zadovoljno, a na prigodnoj kazališnoj cedulji moglo se prvi put čitati njegovu talijansku inačicu Ni med cvetjem ni pravice, koja je uspjela na književnom talijanskom osjetno sačuvati ritam izvornika.

U festivalsku temu smijeha izvrsno se uklopio dobri stari Goldoni s predstavom Ribarske svađe Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke, ostvarenom u suradnji s Artisti Associati i Atlantide iz Verone u režiji Pierluce Donina, koja je doživjela ovacije u Teatro Ristori i pohvalne kritike bez imalo žaljenja za novim čitanjima i sl. »Primorski dnevnik« na slovenskom je u hvalospjevu, doduše, među sudionicima zaboravio spomenuti one iz Rijeke, odnosno Hrvatske.

Uz »otvorenost prema svijetu« prema riječima regionalnog povjerenika za kulturu Roberta Antonaza jedna je od zadaća Mittelfesta »obrana identiteta furlanske i slovenske kulture«. U to je ime, a sasvim izvan ovogodišnjeg teme smijeha, stigao Teatro Club iz Udina s predstavom Cervicento, koja se na traženje publike morala ponoviti.

Neprolazne ratne traume

»Preživjeti ne znači samo ostati živ« — kaže posljednja rečenica te drame Carla Tolazzija u izvedbi dvojice mladih glumaca, koji okruženi pogrebnim svijećama i predmetima iz obiteljskih uspomena svjedoče posljednju noć dvojice talijanskih vojnika alpinaca za Prvoga svjetskoga rata u seoskoj crkvici u Cervicentu, iz koje će u zoru biti izvedeni pred streljački vod, a taj će, prema predaji, morati dva puta redom pucati.

Od Sartreovih Nesahranjenih mrtvaca do Gavranove Noći urotnika srodnih smo dramskih situacija vidjeli na suvremenoj sceni, no ova iz Udina posebno se usijeca u pamćenje zbog svoje uraslosti u samo srce publike, odnosno naroda s granice koji zauvijek pamti ratne strahote i nepravde, te smionosti mladih kazalištaraca da na svoj način daju prilog dosad nezavršenu postupku oko rehabilitacije nevinih vojnika. Domaći mladići, odrasli u planinama, ti su se vojnici usudili oduprijeti nerazumnoj zapovijedi, koja je vodila u kolektivno samoubojstvo i predložiti drugi put prema neosvojenom planinskom vrhuncu, što je dovelo do presude za izdaju. Jedan uplašen i očajan, drugi gnjevan i buntovan, glumci Massimo Samaglina i Riccardo Maranzana, potresnim dijalogom i ponekim gorkim osmjehom uz prepričavanje sna o tome kako s Fritzom i Hansom s druge strane igraju nogomet, dočaravaju noć prijateljstva i rastanka koja autentičnim krikom protiv rata trajno uznemiruje.

Nenadani ružičasti humor

Uspjesi mladih posebna su odlika ovogodišnjega festivala. Mislim i na predstavu Teatra Ludovy iz Krakowa Zima pod stolom Rolanda Topora u režiji Krzystofa Rekowskoga, kojemu je to ispitna predstava s glumcima iz krakovske kazališne akademije. Onaj tko je možda prije imao u rukama časopis »L Avant Scene« s autorovim crtežima i tekstom prigovorit će samomu sebi što pri čitanju nije znao naslutiti bogatstvo nježnosti i duha što ga na pozornici otkriva mladi poljski redatelj. Autor je u djetinjstvu emigrirao iz Poljske u Pariz (kao Goirgio Pressburger iz Mađarske u Italiju), a posljednje svoje djelo posvetio je temi izbjeglištva. Predstava je upravo zračila svježinom i iskrenošću. Iz crnoga humora Topor je u toj komediji iskoračio u ružičasti koji u naše vrijeme djeluje posve iznimno.

»Topor je bio najbolji prijatelj mnogima od nas« — rekao je 19. travnja 1997. na groblju Montparnasse Fernando Arrabal. Mi koji smo stranci s njim smo gubili svoje korijene, ali smo osvajali svoje noge, smijeh, okus. Toporu, kojega smo toliko voljeli i s njim se tako dobro zabavljali, pokret Kazališta panike može zahvaliti što je bio stalna svečanost. Sudbina nam je dala nezasluženu sreću poznavati Andrea Bretona, Picassa, Becketta, Dalija, Ionesca, Ciorana i mnogo iznimnih bića, ali nitko od njih nije pokazao toliko pronicljive inteligencije, plemenitog veselja, blistave kreativnosti na svim poljima. Koji će svemir sada uživati u njegovu humoru? U njegovu geniju? Kako ćemo mi bez njega? Siguran sam da bi mu bilo drago kada bismo rekli: »Vidimo se u bistrou! Šampanjac za sve!«

Da Italo Svevo (Ettore Schmitz) nije samo veliki prozni nego i važan dramski pisac podsjetilo je na Mittelfestu Kazalište Contrada iz Trsta premijerom Marijine avanture, u kojoj autor dramom mlade guslačice ironijski ispovijeda odnos umjetnosti i života. Pred noćnom fasadom Crkve sv. Petra posebno se doimala vizualna i glazbena komponenta predstave.

Velesajam komediole

Za konac koji to nije, jer nije izostala ni sv. misa zahvalnica u katedrali s nastupom zbora Harmonia koji je pjevao i ruski Očenaš — Mittelfest je u režiji Giuseppea Rocce na izvanredno zanimljiv način na otvorenom pokraj Crkve sv. Franje okupio šesnaest Mikrokomedija iz pera Tadeusza Rozewicza iz Poljske, Arnošta Goldflama iz Češke, Mateiea Visnieca iz Rumunjske, Olge Demianove iz Bjelorusije, Nenada Veličkovića iz Bosne i Hercegovine, Žanine Mirčevske iz Makedonije, Vincenza Ceramija iz Italije, Petera Turrinija iz Austrije, Elia Bartolinija na furlanskome, Gabora Gorgeya iz Italije, Viliama Klimačeka iz Slovačke, Dumitrua Crudua iz Moldavije, Marka Sosiča iz Slovenije, Kamena Doneva iz Bugarske, Gjergia Vlashija iz Albanije i završio parabolom o trgovcima oružja Vampiri Darka Lukića iz Hrvatske. U jednoj od uloga u Turrinijevom mikrokomediji među mlade glumce uskočio je Giorgio Pressburger na zadovoljstvo publike, koja je unatoč duljini predstave i padu njezina početnoga intenziteta gotovo u punom sastavu ostala pljeskom pozdraviti komediografe.

Narodi se ne vole jer se ne poznaju — glasio je naslov jednoga od malobrojnih Krležinih intervjua. Slično je na završnoj konferenciji za novinare rekao i Giorgio Pressburger, napominjući kako je velik dio djelovanja posvetio približavanju kultura. Krleža je ovdje već bio na repertoaru, prvo s predstavom Zastave u izvedbi ZeKaeMa, a zatim i kao lik u uličnoj predstavi Dunav Claudija Magrisa, kada se kao glumac u ulozi Krleže s jednoga prozora na Piazzi Dante publici obratio — Georgij Paro.

Sve to pokazuje kako u svojem repertoaru Mittelfest ne slijedi ekskluzivne festivale poput kazališnoga bijenala u Veneciji, gdje se primjerice moglo čuti i kako nije važno ako nema publike, jer festivalska su publika zapravo čitatelji naših tekstova u novinama i sl. nego naprotiv traži ravnotežu između istraživalačkih pothvata, visokih dometa i najšire recepcije, što, dakako, nije lako postići, no gledališta su prepuna.

Marija Grgičević