S inozemne festivalske trpeze

S inozemne festivalske trpeze

U našim se kinima godišnje prikaže — u najboljem slučaju — pet-šest art filmova, pa je MFF zasad jedini sustavni prozor u svijet koji se nudi hrvatskim filmoljupcima, kojim moramo biti zadovoljni čak i kad izabrani program i ne odiše svježinom

Svoj uglavnom pohvalan prikaz ovogodišnjeg Motovun Film Festivala (entuzijastična publika, obilje događanja) u američkom tjedniku Variety kritičarka Deborah Young, specijalizirana za istočna i jugoistočna europska filmska zbivanja, završila je riječima: Izbor filmova svodio se na festival festivala i izuzev dvije hrvatske premijere nije bio osobito svjež. Očito, prošla su vremena kad su selektori Motovuna u svoj program znali uvrstiti film kakav je Billy Elliot, razmjerno skromno primljen u sporednom programu Cannesa; dodijeliti mu najvišu nagradu — Zlatni propeler, i kasnije pratiti njegov uspješan međunarodni proboj. Ipak, za hrvatske gledatelje kvalifikacija festival festivala i nije tako negativna. U našim se kinima godišnje prikaže — u najboljem slučaju — pet-šest art filmova, pa je MFF zasad jedini sustavni prozor u svijet koji se nudi hrvatskim filmoljupcima, kojim moramo biti zadovoljni čak i kad izabrani program i ne odiše svježinom.

Zaobiđeni laureati

Izuzev dva pulska filma koja spominje Deborah Young (Svjedoci Vinka Brešana i Svjetsko čudovište Gorana Rušinovića), najfriškiji filmovi stigli su iz Cannesa. Neki laureati su zaobiđeni, jer je vjerojatno bilo problema s nabavkom kopija (Slon Gusa Van Santa, dobitnik Zlatne palme, te Invazija barbara Denysa Arcanda, nagrađena za najbolji scenarij i najbolju žensku ulogu), no zato su stigli Dalek, ovjenčan velikom specijalnom nagradom žirija i nagradama za najbolje muške uloge, te medijski eksponirani Dogville Larsa Von Triera.

Po sudu mnogih recenzenata, Dalek je najbolje filmsko ostvarenje prikazano u Cannesu. Konkurencija zapravo i nije bila osobita, jer je kanska selekcija proglašena najslabijom u zadnjih nekoliko desetljeća, a osobit animozitet izazvao je dobitnik Zlatne palme Slon. Dalek bi, međutim, dobro prošao i u jačim natjecanjima. Za razliku od većine ostvarenja turske kinematografije koja stižu do nas, socijalnih drama ili melodrama koje se odigravaju daleko od velegrada, film Nurija Bilgea Ceylana intimistički je kroki iz snijegom zavijenog Istanbula.

Fotograf Mahmut nevoljko ugošćava rođaka iz provincije Yusufa koji traži posao; s razlogom, jer se ispostavlja da je između dvojice muškaraca golemi jaz — kako glede obrazovanja, tako i svjetonazora. Mahmut je rafinirani estet koji se probio u Istanbulu vlastitim talentom, dok priprosti Yusuf neprestano bira laka rješenja i zadovoljava se time što ga fotograf privremeno angažira kao svog pomoćnika. Mahmut se pritom i ne trudi približiti Yusufu, koji mu je očito inferioran, ali ni svojoj otuđenoj supruzi, koja se sprema zauvijek otputovati u Kanadu. Ceylan strpljivo i hladno bilježi ponašanje svojih protagonista među kojima gotovo i nema komunikacije, a dug svom očitom uzoru Andreju Tarkovskom otplaćuje tako što Mahmut na televizoru gleda njegove filmove (paradoksalno, u pauzama između pornića).

Naizgled nespojivo

Dogville je u Cannesu ostao bez nagrade, čini se, zbog nerazumne nenaklonosti žirija. Kao i u filmovima Lomeći valove i Ples u tami, Von Trier je opet ukrstio staromodnu melodramu s modernom filmu naizgled nespojivim sastojkom. U Plesu u tami nadodani sloj bio je socijalno realistični mjuzikl, dok je u Dogvilleu to brechtijanski teatar: scenu predstavljaju nacrtani tlocrti kuća, u kojima obitavaju protagonisti, simulirajući otvaranja i zatvaranja vrata. Kamera prati zbivanja kao da je u pitanju televizijski prijenos, neprestano je u pokretu i dinamično zumira na lica i tijela glumaca.

Usporedba s američkim tv-dramama uživo iz pedesetih godina (na kojima su svoje umijeće kalili Sidney Lumet, John Frankenheimer i mnogi drugi) nije bez osnova, no Dogville je sadržajem daleko od takvih predložaka: mlada Grace, koja potraži sklonište u gradiću znakovita imena i prepusti se milosti mještana, ubrzo shvati da je američki tradicionalizam najgori zatvor koji se može zamisliti. Kad je iz naizgled plemenitih pobuda pretvore u robinju, zavežu joj kotač oko noge i objese zvono oko vrata, njezino je poniženje definitivno, ali je osveta koju ona poduzima još okrutnija. Unatoč trosatnom trajanju, film se prati sa iznimnim zanimanjem — ponajprije zahvaljujući intrigantnoj, ideološki nabrijanoj priči (koja započinje kao sentimentalna replika Našega grada Thorntona Wildera, a završava kao najrazorniji Brechtovi komadi) i odličnim glumcima. U izboru filmova s berlinskog festivala simboličan par predstavljali su Rezervni dijelovi Damjana Kozolea i dobitnik Zlatnog medvjeda U ovom svijetu Michaela Winterbottoma. Oba se bave krijumčarenjem ljudi sa Istoka na Zapad, no dok prvi film u prvi plan postavlja krijumčare, drugi se bavi onima koje se krijumčari. Kozoleovi junaci žive u pograničnom Krškom (gradiću koji obilježavaju nuklearna elektrana i speedway), gdje zaprimaju robu iz Hrvatske i odvoze je do Trsta. Rezervni djelovi zanimljivi su stoga što Kozole nedaće izbjeglica drži na margini, a bavi se društvenim autsajderima koji od tog posla žive. Film ima i osobnu notu jer je redatelj podrijetlom iz Krškog, pa je taj neobičan spoj autobiografskog i socijalnog još dojmljiviji.

Nasuprot Kozoleu, Winterbottov alibi za bavljenje temom izbjeglica jest činjenica što je njihovo odredište London, grad u kojem on prebiva. Njegovi junaci su Afganistanci iz Pakistana koji kreću na put preko Irana i Turske do Italije i Francuske kako bi stigli u Veliku Britaniju. Napravljen u dokumentarnom maniru (glavni glumci igraju sami sebe), film impresionira vješto ostvarenim dojmom autentičnosti, a jednostavnom dramskom potkom putovanja postiže se puno bolji efekt nego strukturom mozaika u prethodnom politiziranom Winterbottovom radu Dobrodošli u Sarajevo.

Naposljetku, treći najvažniji svjetski festival, venecijanski, predstavljen je samo jednim filmom — Ljilja 4-ever Lukasa Moodyssona, koji tamo uopće nije bio u službenoj konkurenciji, nego u popratnom programu Protiv struje. Zašto nije doveden dobitnik Zlatnog lava Sestre Magdalene Petera Mullana, koji je u susjednoj Sloveniji prošle zime zabilježio rekordnu gledanost, može se samo nagađati. Možda je problem u tome što je Sarajevski filmski festival, s kojim je MFF u neprestanom nadmetanju, upriličio Mullanovu retrospektivu? Ljilja 4-ever je malo razočaranje za poklonike prethodnog Moodissonova ostvarenja Zajedno, ironične i delikatne priče o traumama zabludjelih šezdesetosmaša. Junakinja filma 16-godišnja je Ruskinja koja postaje žrtvom trgovaca bijelim robljem i završava kao prostitutka u Švedskoj. Predvidljiva socijalna melodrama začinjena je predvidljivom poetičnošću, a film zanimljivim čini jedino fascinantno lice mlade Oksane Akinšine i Moodyssonova vizualna nadarenost. Ipak, mora se priznati da je u pitanju neosporni crowd-pleaser, koji će po svoj prilici osvojiti publiku i u hrvatskim kinima.

Odrađeni i zaostaci

Uz nekolicinu novijih filmova s manje prestižnih festivala (npr. srpska ljubavna komedija Sasvim obična priča, odlično primljena od motovunskih gledatelja, predstavila je već zaboravljenu tendenciju te kinematografije — bajkovite moderne sižeje i glamurozni vizualni prosede — s razlogom potisnute tijekom devedesetih), bilo je i poprilično zaostataka. Recimo, srčani dokumentarac Michaela Moorea Ludi za oružjem, ovog proljeća nagrađen Oscarom, mogao se naći i na prošlom Motovunu, jer je prikazan lani u Cannesu (SFF ga je, na primjer, odmah uvrstio u program). Slično je i s odličnom palestinskom tragikomedijom Božanska intervencija Elie Suleimana, kao i zanimljivom feminističkom dramom Morvern Callar škotske redateljice Lynne Ramsay.

Među zaostacima je i pobjednik ovogodišnjeg Motovuna, dobitnik Zlatnog propelera Pijani od ljubavi, koji je prošle godine u Cannesu izborio nagradu za najbolju režiju. Koliko je to priznanje apsurdno, apsurdan je i njegov Zlatni propeler. Naime, Pijani od ljubavi prvo je ostvarenje kultnog filmaša Paula Thomasa Andersona (Kralj pornića, Magnolija) realizirano za veliku holivudsku kompaniju (Revolution Studios, tj. Sony Entertainment): u vrhunskim profesionalnim uvjetima mladi se filmaš ponašao poput djeteta koje se obijesno razbacuje igračkama. Neke su scene fascinantno režirane (osobito impresionira bombastično poigravanje slikom i zvukom), međutim, priča o romansi dva ekscentrična junaka zamrla je već i stoga što je samo jedan od njih (glumi ga mega zvijezda Adam Sandler) kako tako profiliran. Sve drugo je u filmu nedorađeno i proizvoljno, pa ne čudi debakl u kinima.

Da Anderson nije bio gost Motovuna, teško da bi film bio uvršten na festival, a kamoli na njemu nagrađen. Slično se može reći i o filmovima Julie ide kući (inače izvrsna redateljica Agnieszka Holland došla je u Motovun sa svojim najslabijim ostvarenjem) i Deathwatch (njegov producent Mike Downey predsjednik je Savjetodavnog odbora festivala). U promašaje treba uvrstiti i izbor novog ruskog filma. Najzanimljiviji od njih prikazan je u konkurenciji za nagrade — ratna drama Kukavica Aleksandra Rogožkina, koji u jednom prostoru povezuje tri lika koji se uopće ne razumiju — Finca, Rusa i Laponku. Isprva se njihovo uzajamno nesnalaženje doima zgodnom dosjetkom (gledatelj je u superiornoj poziciji, budući da zahvaljujući podnaslovima razumije svaku riječ), no to postupno prelazi u monotoniju.

Vitlanje kamerom

Najrazvikaniji film iz posebne ruske retrospektive — Ruska arka Aleksandra Sokurova, koja je prošle godine u Cannesu izazvala golemo zanimanje jer je snimljena u samo jednom kadru, ponekad s tisućama statista, samodopadni je egzercir koji je povremeno teško otrpjeti, a uostalom za najkompliciraniji mise-en-scene redatelj je ionako potražio pomoć svog iskusnijeg kazališnog kolege Valerija Gergijeva. Slabašan je i inače hvaljeni film Zmaj Alekseja Muradova, vizualno monokromna priča o zatvorskom čuvaru koji se specijalizirao za izvršenje smrtnih kazni kako bi izdržavao invalidnog sina: pokojni Krzystof Kieslowski nije propustio ništa od mučnih posljednjih trenutaka osuđenog na smrt u Kratkoj priči o ubijanju, dok Muradov pribjegava vitlanju kamere i poetičnom pretrpavanju zvučne kulise.

Popis motovunskih propusta je popriličan — pulski festival ukrao je MFF-u potencijalni hit Good-bye Lenin, a tko zna zašto zaobiđena je komedija s Jackom Nicholsonom O Schmidtu, koja je također mogla biti veliki događaj festivala — međutim, za festival koji traje samo pet dana, nema nikakvog prostora za ekspanziju i ima prilično nekomforne uvjete gledanja filmova možda je to i normalno. Jer, i takav kakav je, MFF je zasad još uvijek najbolji hrvatski filmski festival. Svakako, dok se ne pojavi malo jača konkurencija.

Nenad Polimac