Ritualna intima obitavanja

Ritualna intima obitavanja

Prepoznata kao »kvintesencija uporabe reda i apstraktne reinterpretacije klasičnih vrijednosti«, vila Tugendhat općenito se smatra, uz Le Corbusierovu vilu Savoye, najvažnijim primjerom rezidencijalne arhitekture prošlog stoljeća

I ovoga sam ljeta, potaknut zaraznim čehofilstvom prijatelja Kreše Galovića, ali i osobnim iskustvom od prije dvije godine, ponovno posjetio češke zemlje. Na planiranom itinereru pored nezaobilaznoga Praga, koji me još jednom oduševio visokom urbanom kulturom i intenzivnim životom dvadeset-i-četiri-sata dnevno, bile su i južne pokrajine, kojima su u romantičnom blagovalovitom krajobrazu razasuti brojni dvorci i povijesni gradići poput nadrealnoga Telča, koji je sav od jednoga jedinog trga, ili pak pitoresknog Češkog Krumlova, jedinstveno smještenog na meandrima opjevane Vltave.

Ležerno sam se prepustio uživanju u bogatoj ponudi raznolikih kulturnih i prirodnih krasota te, tijekom čestih i dugih pauza, slasnim blagodatima češkog života. Naravno da nisam zanemario ni svoj interes za modernu i suvremenu arhitekturu, što me nakon Praga odveo u Brno. Vladimir Šlapeta, čovjek koji je svijetu ponovno otkrio češki funkcionalizam, ustvrdio je kako je između dva svjetska rata upravo moravska metropola, a ne češka, bila predvodnica u razvoju moderne arhitekture u tadašnjoj Čehoslovačkoj.

Čovjek izvana

Mlada država, nastala 1918. na ruševinama Austro-Ugarske, bila je u to doba jedna od najrazvijenijih industrijskih zemalja u svijetu, čija se duhovna i ekonomska snaga zrcalila i u snažnu uzletu moderne arhitekture. Pobornici funkcionalizma koji su djelovali u Brnu, a prije svih Bohuslav Fuchs, ostvarili su neke od najsjajnijih primjera češke avangardne arhitekture, no highlight razdoblja potpisuje čovjek izvana, veliki majstor Mies van der Rohe, koji je u Brnu sagradio znamenitu kuću za obitelj Tugendhat (1928-30).

Prepoznata kao »kvintesencija uporabe reda i apstraktne reinterpretacije klasičnih vrijednosti«, vila Tugendhat općenito se smatra, uz Le Corbusierovu vilu Savoye, najvažnijim primjerom rezidencijalne arhitekture prošlog stoljeća, a, kako je istaknuo Norberg-Schulz, ono što druga predstavlja u opusu švicarskog arhitekta, to prva znači za Miesa. Vila Savoye oprostorenje je Corbuove koncepcije arhitekture kao »igre volumena na svjetlu«, a kuća Tugendhat demonstrira Miesovo vjerovanje kako je »čista konstrukcija osnova slobodnog plana«.

Za Miesov pristup, ukorijenjen u tradiciji neoklasicizma Schinkelschule i Behrensa, ključni obrat nastupa u razdoblju od 1919. do 1924; kada stvara pet avangardnih projekata kojima anticipira silnice razvoja moderne arhitekture. Tako je u znamenitim projektima za dva staklena nebodera arhitektura reducirana na konstruktivni skelet i ovojnicu od staklenoga zida — zavjese, dok je u projektu ladanjske kuće od opeke, na tragu Wrightovih kuća i De Stijla, horizontalni centrifugalni raspored najava slobodnoga plana. Do sinteze tih dvaju principa, prostorne slobode i konstruktivnog reda, dolazi u remek-djelima Miesove prve, europske faze — paviljonu Barcelona i vili Tugendhat.

Klasična ljepota

U Njemačkom paviljonu na Barcelonskoj izložbi (1929) Mies je prvi put u svrhu sređivanja otvorenoga plana primijenio raster čeličnih stupova u kombinaciji sa slobodnostojećim skrinovima, stvorivši zdanje bezvremene klasične ljepote. No paviljon je ipak bio samo estetska vježba bez konkretne namjene, osim samoprezentacije, stoga je pravi izazov značila kuća Tugendhat, čija je gradnja završena godinu poslije. Kućom koja je pokazala kako njegovi principi mogu odgovoriti složenim zahtjevima stanovanja njemački je arhitekt ostvario kreaciju iznimnih prostornih proporcija posvećenu ritualnoj prirodi intime obitavanja.

Kuća je podignuta na vrhu padine sa spektakularnom panoramskom vizurom na perivoje i povijesno gradsko središte u nizini. Ulaz je pozicioniran na gornjoj etaži, gdje se nalazi spavaći trakt, dok su na etaži ispod, okrenutoj raskošnom vrtu, smješteni sadržaji dnevnog života. S ulične strane kuća se doživljava kao jednoetažni, niski, naglašeno horizontalni objekt, dok je s dvorišne strane dvokatnica mnogo kompleksnije pojavnosti. Donja etaža, postavljena na postament s kojega se široko stubište spušta u vrt, rastvorena je staklenom stijenom cijelom duljinom pročelja u punoj visini kata, a gornju etažu čine tri prostorno razdojena volumena, u kojima se nalaze spavaće sobe roditelja, djece, garaža sa stanom vozača te ulazna terasa. Jedini elemet koji odskače od tvrde ortogonalne geometrije introvertirane ulične strane translucentnim je staklom zatvoreno zavojito stubište, koje se iz ulaznog hala spušta u prostrani dnevni boravak.

Za razliku od ćelijaste strukture spavaćega dijela, glavna etaža sastoji se od jednoprostornoga dnevnog boravka, s prozračnim zimskim vrtom na užoj istočnoj strani, čemu je pridodan zatvoreniji trakt s kuhinjom i servisima na zapadnoj. Boravak je prema vrtu rastvoren kontinuiranom staklenom stijenom velikoformatnih ploha s vertikalnim šprljcima u 5-metarskom rasteru, što se na pritisak gumba spuštaju u podrum transformirajući interijer u otvoreni belvedere povezan s vrtom. Veličanstvena prostornost boravka savršenih proporcija, uz prekrasne vizure na zelenilo i grad, najsnažniji su dojmovi koje će posjetitelji ponijeti iz kuće Tugendhat. Jedinstvenost prostora apostrofirana je repetitivnim rasterom nosivih križnih čeličnih stupova, obloženih kromiranim limom u svrhu njihove dematerijalizacije.

Zamrznuti interijer

Prostor boravka artikuliran je i podijeljen u četiri zasebne domene slobodnostojećim skrinom iz oniksa, što se pod zapadnim suncem pretvara u žareće simboličko središte razdvajajući sjedenje od intimnijeg studija i biblioteka, te polukružnom drvenom stijenom od crno-smeđe macassar ebanovine, kojom je definirana zona blagovanja. Značenje tih dvaju elemenata naglašeno je neutralnom bjelinom stropa i poda obložena linoleumom, a odvajanje pojedinih domena omogućeno je zastorima od poda do stropa. Sve pokućstvo dizajnirao je Mies osobno, a neke komade, poput stolca Brno, posebno za kuću Tugendhat. Izbor materijala i dorađenost detalja svjedoče njegov profinjeni ukus te sklonost luksuznim prirodnim materijalima i finoći izvedbe (Bog je u detalju). Veliki je perfekcionist čak svakom komadu pokućstva odredio trajnu lokaciju kako bi kompozicija interijera ostala savršena, zamrznuta u vremenu.

Iako je prošla burna razdoblja novije češke povijesti, koja je nisu štedjela — Tugendhatovi je napustiše 1938. bježeći pred nacistima, a obje diktature, nacistička i komunistička, prouzročile su brojna pustošenja, vila Tugendhat položila je ispit vremena. Sredinom osamdesetih obnovljena je, većina je elemenata izvorna, osim pokućstva i nekih uređaja, no sadašnje stanje vapi za novom temeljitijom obnovom koju spomenik svjetske baštine s UNESCO-ove liste nedvojbeno zaslužuje.

Vinko Penezić