Revijalni program

Revijalni program

49. Splitsko ljeto u svom je dramskom segmentu bilo šaroliko — što već postaje neka ne osobito poželjna tradicija — i bez ozbiljna koncepta koji bi problematizirao neki segment kazališta ili života

Predjubilarno 49. Splitsko ljeto ponudilo je u svom dramskom programu čak deset dramskih naslova, standardno dva premijerna, tri reprize i pet gostovanja. Repertoarni izbor premijernih naslova dobro je promišljen, jedna komedija na Carrarinoj poljani (Mandragola), kao posveta pučkom teatru, i jedna Euripidova tragedija sa sretnim krajem (Alkestida), namijenjena nešto odabranijoj publici u čudesnom poljičkom ambijentu napuštenoga sela, činile su suvislu cjelinu.

Repertoar je čak imao i zajednički nazivnik u problematiziranju pozicije žene, u oba komada upravo je supruga ta koja pokreće stvari, jednom prema ne baš poštenim namjerama, dok je u slučaju Alkestide riječ o danas gotovo potpuno nestalu altruizmu, kojega bi mnogi vjerojatno nazvali suludim.

Divlja gradnja

Obje su premijerne produkcije istraživale ambijentalni pristup kazalištu kakav često njeguje Splitsko ljeto i obje na njemu — slomile zube. I Mandragola i Alkestida suprotstavile su se svom zadanom ambijentu, pokušale ga poništiti svojevrsnom divljom gradnjom kontraindiciranom osnovama promišljanja ambijentalnog kazališta. Na Carrarinoj poljani nikle su kazališne kulise, a među poljičkim suhozidima, kao prst u oko dobra ukusa — stilizirani dvori od zlata. Ni jedna ni druga premijera neće sigurno ostati u kolektivnom pamćenju kao nezaboravan prinos festivalu, premda je posebno Alkestida Zlatka Svibena u onakvu fascinantnom prostoru mogla napraviti mnogo više da nije u njoj bilo izmiješano toliko stilova i razdoblja.

Tri reprize igrale su na sigurno: uvijek popularne Šovagovićeve i Magellijeve Ptičice, iz kazališne zgrade premještena Kate Šigureca (lokalizirana Kate Kapuralica) u režiji Ivice Boban i povratak Borisa Dvornika na Splitsko ljeto s adaptacijom Smojinih noveleta Ja i moj mali kumpanjo i ovaj put su dobro prošle kod publike.

Program dramskih gostovanja bio je sasvim raznolik, jer je teško bilo pronaći išta zajedničko u dva slovenska i tri domaća naslova. Zagrebačka Mala scena predstavila se uspješnicom Stvar je u obliku u režiji Tee Gjergizi, u kojoj Neil LaBute daje vrlo zanimljivu dramsku viziju suvremenosti i besmisla pred kojim se nalazi mlada generacija. Predstava se posebno pamti po skladnoj igri mlade glumačke ekipe i problematiziranju tematike koja je u nas na sceni vrlo malo prisutna.

Hotel Babilon Mire Gavrana moglo bi se opisati kao zabavni one woman show. Komad o dramatičnom susretu Slovakinje i lokalnoga galeba koji završava na sudu mišljen je i pisan za Mladenu Gavran, koja u njemu igra sve uloge. Ta pučka uspješnica poligon je za prikazivanje raznolikih glumačkih umijeća Mladene Gavran, a iz svega na kraju najviše profitira publika željna zabave i bez velikih pretenzija.

Banalizirani Shakespeare

Histrionski Romeo i Julija na Carrarinu poljanu stigao je na samom kraju festivala ostavši najvećom festivalskom tajnom. Nepoznato je naime koji su kriteriji na manifestaciju koja pretendira biti ozbiljnom doveli ovu produkciju koja bi se mogla okarakterizirati kao nastavak histrionskoga projekta Shakespeare za idiote. Tako banalizirana i reducirana Shakespearea davno se ovdje nije vidjelo, valjda još od histrionskoga Hamleta prije nekoliko godina.

Tradicija se ipak nastavila u jednom: i ove godine dva slovenska scenska nastupa očitala su hrvatskim kolegama i splitskoj publici lekciju iz dobra kazališta pa su nastupi mariborskoga Slovenskog dramskog gledališča i novogoričkog Primorskoga dramskog gledališča bili najveći scenski dosezi ovogodišnjeg Splitskog ljeta. Debeli muškarci u suknjicama (Debeluhi v krilcih) Nicka Silvera u režiji Same M. Streleca pokazali su kako se ponaša kazalište u odnosu na suvremeni svjetski repertoar. Taj nimalo sentimentalan američki komad promišlja odnose u suvremenom društvu režući kroz njih krirurškim skalpelom. Mučna i smiješna, gorka i bolna, mariborska predstava ostavlja nas zapitanima nad svrhom i smislom suvremenoga čovjeka. A pritom o problemima govori fascinantnom glumačkom igrom koja kao da dolazi s nekog drugog planeta od onoga na kojem borave neke od produkcija viđenih na Splitskom ljetu. Hrabro, odlučno i bez kompromisa, a pritom estetski relevantno — to valjda i jest ono što kazalište u ovakvu svijetu treba biti.

Novogoričke Ribarske svađe (Zdrahe), Goldonijev klasik dobro poznat splitskoj publici, u režiji Vite Taufera, pokazale su drugu, ne manje fascinantnu stranu slovenskoga kazališta. Iako lokalizirane na gotovo zaboravljen slovenski dijalekt iz okolice Trsta koji i sami Slovenci teško razumiju, Zdrahe su uspostavile komunikaciju s publikom iznad razine jezika. Taufer je u svijet Mediterana ušao do kraja, učinivši svađe znatno dramatičnijima nego što smo ih ovdje na Mediteranu navikli gledati. Ova komedija praši scenom kao najbolja burleska, pa su je na Carrarinoj poljani rado pratili i djeca i gosti kafića koji se skladno uklopio u scenografiju. Sve u ovoj produkciji pršti od Mediterana, pa se Slovenija na trenutak umjesto na sunčanoj strani Alpa našla u srcu Mediterana.

49. Splitsko ljeto u svom je dramskom segmentu bilo dakle šaroliko — što već postaje neka ne osobito poželjna tradicija — i bez ozbiljna koncepta koji bi problematizirao neki segment kazališta ili života. Vlastite produkcije nisu stavljene u kontekst gostovanja, nego se stječe dojam da su ta dva segmenta potpuno odvojena, pa dok premijerni dio pokušava naći zajednički nazivnik i promisliti neki problem, gostovanja djeluju kao smotra onoga što je slučajno ponuđeno, s festivalu neprimjerenim oscilacijama.

Sljedeće izdanje Splitskog ljeta jubilarno je pedeseto, a pola stoljeća jednog festivala dobar je povod da se od Splitskog ljeta konačno napravi — festival. Festival koji će imati promišljen koncept u kojem će premijere, reprize i gostovanja činiti suvislu cjelinu koja problematizira i postavlja pitanja, umjesto da slaže revijalni program za svakog ponešto.

Jasen Boko