Puštaš li me u svoj krevet?

Puštaš li me u svoj krevet?

U Zagrebu, kako kaže Ivan Lešković, voditelj programa smještaja za studentske domove, ima đačkih domova u kojima nisu sva mjesta popunjena, pa bi tamo polovica beskućnika iz Studentskoga doma Ante Starčevića mogla naći mjesto, dok bi se ostali, prema njegovim riječima, mogli useliti po načelu ilegalnog legalčenja. Znači, studenti samovoljno trebaju tražiti smještaj kod kolega u domovima i zavući se, po dogovoru, nekomu u krevet. Ti bi plaćali pola cijene, dakle, šezdesetak, sedamdesetak kuna. Studentski centar moli stoga za studentsku solidarnost. Zamjenski smještaj očigledno nije riješen na razini institucija, a to je potvrdio i odgovor iz Ministarstva znanosti i tehnologije

Kada se prije dvije godine na Hvaru usred sezone obnavljala pošta te je trebalo ići kozjim putovima do zamjenske ustanove iz koje se može telefonirati, turisti su se u čudu pitali kako se usred ljetne sezone mogu presjeći komunikacije. Sličnih pravih stvari u krivo vrijeme ima i drugdje. Zar nije jednako apsurdno da se Studentski dom Ante Starčevića, popularno zvan Šara, uređuje na početku studentske godine, dakle baš u vrijeme kada studenti s balastom osobnih stvari sele u svoje sobice, umjesto da se to učini preko ljeta?

Ali još je čudnije da od mjerodavnih nema logična odgovora gdje će biti smješteni studenti do prosinca, kada je najavljeno useljenje. Studentski centar moli za uzajamnu studentsku pomoć, što znači da će se neki trebati uvući prijateljima u sobice, a neki će s potvrdama koje nose pečat poslovnice obilaziti đačke domove. To bi se moglo nazvati vježbanjem života, jer studenti se unaprijed moraju naviknuti na obilaske ustanova, što ih čeka u još raznovrsnijoj ponudi poslije diplome.

Primjer zapostavljenosti

Velika je stvar da je Ministarstvo znanosti i tehnologije konačno uložilo četrdeset i tri milijuna kuna u temeljitu obnovu Studentskoga doma Ante Starčević, ne samo zato što je taj dom bio, od instalacija do fasade, u katastrofalnu stanju, nego i stoga što se u studentske domove sveučilišnoga grada Zagreba nije ulagalo petnaestak godina, ako ne računamo adaptacije dijelova Doma Cvjetno naselje za potrebe Vojnih igara. Inače podnošljiv studentski smještaj kvarila je Šara, kao najreprezentativniji primjer zapostavljenosti studentskoga života, totalne socijale, što je najbolje (najgore) pokazao do temelja srušen strop u jednoj sobi, odnosno, izdah stare zgrade u koju se nije ulagalo još od njezina rođenja 1960. godine.

Student u čijoj je sobi strop pao i koji je baš u tom trenutku ulazio po neke stvari, imao je sreće pa mrtvozornici nisu imali posla, nego je prionulo Ministarstvo s temeljnom rekonstrukcijom. Radovi su u tijeku, a napravljene su i dvije ogledne sobe za buduće studente. Pristojno pokućstvo, novi laminati, lijepi madraci, nakon napuklih zidova i stropova i stoljetnoga izlizanog parketa. Žohari su izgubili dom. Rade se i kompletne nove instalacije, vodoodvodnja i dovodnja, električne instalacije, ugradnja sanitarnog čvora, odosno kupaonica koje bi dijelile dvije sobe, kako studenti ne bi više dijelili intimu u zajedničkim prostorijama na hodnicima, kao u zastarjelim kasarnama.

Drugim riječima, radi se sve, od instalacija do novih radijatora i pokućstva, nakon riskantna života u zgradi u kojoj se, stručno kazano, događalo i podlokavanje temelja objekta zbog velike propusnosti kanalizacije. Institut za građevinarstvo jednostavno je proglasio neuporabljivost sustava. Hoće li uskoro na red doći i drugi zapušteni dom — Ivana Meštrovića, u kojem još ima, u vojničkome stilu, spavaonica sa više od dva kreveta i za koji studenti kažu samo jednu riječ — katastrofa? Kada će se renovirati dio doma na Lašćini, u koji miroljubivo znaju ulaziti i mačke kroz prozor, jer se pojedina prozorska krila ne mogu dobro zatvoriti? Nije riječ o mačkastim ženama, nego o pravim mačkama koje lutaju okolnom šumicom željne ljudskoga društva.

Nešto za pohvalu

No, nemojmo ipak biti pesimisti. Sve u svemu, većina domova funkcionira, studenti se i ne žale previše, a ravnatelj SC-a Vlatko Jurišić misli da studentski domovi u Zagrebu imaju čak bolji standard od nekih slovenskih. Nećemo računati Šaru, koja će se, u današnje vrijeme luksuznih i tehnički osposobljenih ureda, moći pohvaliti osnovnim životnim uvjetima — hladnjakom sa zamrzivačem u sobama, normalnom čitaonicom, učionicom, salonskim prostorom za gledanjem televizije i čajnom kuhinjom. No, s tim ni u osnovi nije gotovo, jer je još planu i izgradnja menze, koju bi zapravo trebao imati svaki dom.

Renoviranje Doma Ante Starčevića nosi za sobom velike prednosti. Ne samo da će Zagreb dobiti još jedan lijepi dom, uz Cvjetno naselje (neće baš biti u njegovoj kategoriji, jer, recimo, postojat će zajedničke čajne kuhinje umjesto zasebnih u sobama), nego će dobiti dodatna 133 mjesta, kada se zajednički tuševi pretvore u sobe, koje će, dvije po dvije, dijeliti zajedničku kupaonicu. Tako će nakon adaptacije u Šaru useliti 1203 studenta. Problem je djelićem riješen, je sveučilišni Zagreb treba zasigurno još jedan dom, s obzirom da se godišnje prijavljuje na natječaj oko trinaest tisuća studenata, a u domove useljava oko sedam tisuća.

Rijetka razložna socijala

Vidljivija je stoga i konkurencija, ponekad i bolna, jer mnogi studenti ovise o tih stotinu i nešto kuna koje izdvajaju za mjesečni boravak u sobi. Domovi su jedna od rijetkih razložnih socijala, pa bi se trebali, ma kako to izgledalo teško, ipak dobro ustanoviti i socijalni kriteriji. Potvrde o roditeljskim plaćama ukinute su zbog velike mogućnosti krivotvorenja, pa je zadržan, uz neke socijalne olakšice, uglavnom kriterij uspješnosti i redovitosti studiranja. Ali, što sa studentima koji znaju učiti, ali ne mogu plaćati privatne smještaje, pogotovo u ovo vrijeme posvemašnje nezaposlenosti, moraju li oni razvijati u kičmanovićevskom stilu patetične nostalgije o odlasku u veliki grad? Nekada, recimo sedamdesetih, za siromašne su postojali čak i studentski krediti, izgrađivali su se čak i bračni paviljoni, no danas je studentski dom zapostavljen kao svojevrsna socijalna pomoć, što bi on trebao biti.

Kriteriji osobite uspješnosti studiranja ne bi trebali biti toliko mjerodavni za domove (koji ipak omogućuju samo nužni smještaj), koliko za zapošljavanje. Žalosno je da je u nas i u medicini svejedno da li je student završio u Prnjavoru s dvojkom ili na zagrebačkom studiju s odličnom ocjenom, ali se zato ocjene zbrajaju prije ulaska u studentsku sobicu. Naravno da se u domovima ne može tolerirati usporeni student, ali bi se mogao tolerirati i loš, ali redovit student, čiji su roditelji provjereno na rubu socijalnoga života.

No, socijala se nastavlja, u jednom drugom, neočekivanom stilu. Ni Ministarstvo znanosti i tehnologije, koje ulaže u obnnovu Doma Ante Starčevića, ni Studentski centar, nisu dali jasan odgovor na pitanje kako je organiziran zamjenski smještaj studentima dok traje renoviranje doma na samu početku studentske godine. Odgovor, kako je već rečeno, glasi: samostalno snalaženje, uz potvrdu s pečatom poslovnice da je taj student na natječaju pravo na dom dobio. Ove godine ima 6085 slobodnih mjesta za studente, a ukupni kapacitet svih pet domova je 7156 mjesta. Što je s preostalim mjestima, što se zapravo odnose na Šaru, odnosno, gdje će se smjestiti oko tisuću studenata do kraja ove godine, kada će navodno Šara biti spremna za useljenje?

Legalni ilegalci

U Zagrebu, kako kaže Ivan Lešković, voditelj programa smještaja za studentske domove, ima đačkih domova u kojima nisu sva mjesta popunjena, pa bi tamo polovica beskućnika mogla naći mjesto, dok bi se ostali, prema njegovim riječima, mogli useliti po načelu ilegalnog legalčenja. Znači, studenti samovoljno trebaju tražiti smještaj kod kolega u domovima i zavući se, po dogovoru, nekomu u krevet. Ti bi plaćali pola cijene, dakle, šezdesetak, sedamdesetak kuna. Studentski centar moli stoga za studentsku solidarnost. Zamjenski smještaj očigledno nije riješen na razini institucija, a to je potvrdio i odgovor iz Ministarstva znanosti i tehnologije, u kojem piše da će studenti biti bez smještaja samo tri mjeseca, a zauzvrat će dobiti nove sobe s kupaonicom i sanitarnim čvorom s priključkom na internet.

Postavlja se pitanje: koliko studenata može uopće stati u đačke domove koji su jedan od ponuđenih rješenja? Gospodin Lešković, koji je inače ljubazno razložio sve prednosti i nedostake smještaja te priznao da zamjenski smještaj nije kolektivno riješen, kaže da se može naći oko šesto slobodnih mjesta. No, gospodin Tomislav Domić, ravnatelj đačkoga doma na Mažuranićevu trgu, tvrdi da đački dom može, ukoliko ima mjesta, primiti studente, ali da je slobodnih mjesta svega petnaestak. Ako Zagreb ima nekoliko đačkih domova, hoće li se naći šesto kreveta? Na pitanje o zamjenskom smještaju studenata nismo uspjeli dobiti jednoznačan, jasan odgovor.

Ali, sam apel za solidarnost vrlo je interesantan, jer on ne sadrži u sebi nikakva ograničenja, dapače, zvuči vrlo liberalno, što je i u redu, u vremenima razvijenih urbanih kultura i sloboda. Važno je da student negdje legne, a njegova je stvar s kim će leći i iz kojih motiva. Možda ovaj slučaj bude i korak u budućoj demokratizaciji studentskih domova koji su se dijelili na ženske i muške paviljone, odnosno korak dalje u stoljeću rušenja tabua.

Lada Žigo

Ivan Lešković

voditelj programa smještaja u studentskim domovima

Ono što će se dodati kao primjereno vremenu u novoizgrađenom Domu Ante Starčevića jest to što će svaki student imati priključak na internet, telefonski priključak i satelitsku antenu. Nešto potpuno novo jest i prostorija sa strojevima za pranje i sušenje rublja. U planu je i izgradnja restorana, a na širem planu namjera je da se adaptiraju i četiri paviljona u Studentskom domu na Lašćini, Vrijedan je projekt Ministarstva znanosti i tehnologije i uvođenje interneta u studentske sobe, bez čega se ne može zamisliti moderni studij, pa je u planu da svaki student dobije svoj priključak. Težnja je i uvesti što više jednokrevetnih soba za razne specijalizante. U planu je svakako izgradnja novoga studentskog doma, jer je ponuda uvijek mnogo veća od potražnje, a i broj se studenata povećava. Svake godine predlažemo novih barem tisuću mjesta.

Božo Pavičin

Ured za odnose s javnošću Ministarstva znanosti i tehnologije

Upravo je u tijeku rekonstrukcija Studentskoga doma Ante Starčevića koja bi trebala završiti još ove kalendarske godine te bi sukladno tome u rekonstruirani dom studenti mogli useliti najkasnije na početku iduće kalendarske godine. Tako bi studenti bili bez smještaja samo tri mjeseca, a zauzvrat bi dobili sobe s kupaonicom i sanitarnim čvorom i priključkom na internet te povećanje ukupnog kapaciteta spomenutoga studentskog doma za dvadesetak soba.

Osim rekonstrukcije Studentskoga doma Ante Starčevića, u tijeku je i izgradnja fitness-centra u Studentskom domu Cvjetno naselje te sportskih terena u Studentskom domu Stjepana Radića.

Što se tiče izgradnje doma, trenutno su u tijeku razgovori Ministarstva znanosti i tehnologije, Gradskog poglavarstva te Studentskog centra o dobivanju lokacije za gradnju novoga studentskog doma.

Ako Sabor RH odobri sredstva za tu namjenu u idućem državnom proračunu te ako se od Grada ishodi lokacijska dozvola, stekli bi se nužni preduvjeti za početak izgradnje novoga studentskog doma u Zagrebu.

Darko Gunjača

student Brodogradnje

Bio sam u Šari, pa mi je poznat slučaj moga znanca kojem se srušio strop baš u trenutku kada je ulazio u sobu po jaknu. Njegov prijatelj pravnik savjetovao mu je da traži odštetu, a uspio je dobiti otprilike dvije tisuće kuna, zbog uništene linije i televizora. Ostale su mi u sjećanju zahrđale cijevi, napukli zidovi i stropovi, užasni parketi. Pokućstvo nije bilo toliki problem, slično je kao u Domu Stjepana Radića, u kojem je inače ugodno. Mislim da je nedostatak toga doma velika gužva — 3600 studenata ipak je previše, pa se lakše nađe i oni koji rade nered. Ta brojka čini se velika u usporedbi s Domom Cvjetno naselje u kojem je oko dvije tisuće studenata ili s Domom Ante Starčevića, u kojem ih je trostruko manje.

A što se tiče problema sa zamjenskim smještajem studenata zbog renoviranja Doma Ante Starčevića, stvar je zapravo u tome da je ove godine primljeno manje studenata u domove. Umjesto 1250, bodovna je granica ove godine 1450 bodova. Ja sam imao 1250 bodova i nisam dobio dom. Kada se renovirani dom otvori, vjerojatno će se bodovna granica ponovno spustiti.

Domagoj Udiljak

student Ekonomije

Na Savi ima mnogo studenata, dom je vrlo komunikativan i sobe nisu tako loše. Daleko je to od doma Ivana Meštrovića koji se gotovo uopće ne održava, u kojem ima više kreveta, u kojem je sve skučeno i neuredno. Moglo bi se govoriti o kriterijima upisa koji i nisu baš pravedni. Ako imaš nekoliko loših ocjena, teško ćeš dobiti dom, a ako padneš jednu godinu, ne dobivaš ga uopće. Trebalo bi kontrolirati i prodaje domova. Neobično je vidjeti studenta koji živi u Domu Cvjetno naselje, a vozi dobar auto. Ako ima novaca, bilo bi logičnije ustupiti mjesto nekomu tko nema ni auto ni dom. Potpuno se slažem s prevlašću socijalnoga kriterija za upis u domove, sa starim načinom da se ispitaju primanja roditelja, jer su domovi ipak namijenjeni siromašnijima koji ne mogu plaćati privatni smještaj.

Mate Vrdoljak

student Brodogradnje

Trebalo bi vidjeti Dom u Splitu, nasuprot FSB-u, pa da se shvati što su zaista katastrofalni uvjeti. Ima Split, doduše, i novouređeni Dom na Spinutu koji je prava protuteža prvome. A tek centralna splitska menza! I da sam najpopustljiviji, takvu hranu više nikada ne bih mogao jesti!

Zadovoljan sam sadašnjim smještajem na Savi. Kada je u jednoj sobi popucao strop, odmah je uslijedila intervencija i renoviranje. Studentski dom Stjepana Radića ima bogati noćni život, ima dvije menze, ima vrlo raskošni studentski ugođaj, za razliku od Doma Cvjetno naselje koji je lijep, ali nema života.

Ana Valjak

studentica Učiteljske akademije

Zaostalost Studentskog doma Ante Starčevića, tj. Šare, sestra i ja riješile smo tako da smo sobu same sredile. Mislim da i studenti trebaju uložiti malo truda da uljepšaju svoj studentski interijer. Ako me pitate o nedostatku u domovima, onda mi prvo pada na pamet da bi svaka soba trebala imati svoju kupaonicu. U Studentskom domu Stjepana Radića noviji paviljoni imaju kupaonicu za dvije sobe, dok stariji imaju još uvijek zajedničke prostorije. Inače, na Savi ima mnogo studentskoga života, tu su kafići, slastičarnica, pošta, trgovina, teretana, što je pravi skok za studenta koji je bio na Šari, koja je ipak suviše mirna za studentski duh i potrebe.