Vijenac 247

Ples

4. festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu

Prevelika spontanost

Čar festivala u Svetvinčentu svakako je ljepota gradića i izrazito spontana atmosfera zbog malog prostora na kojem se festival odvija. Naime, ne postoji ona tipična razdvojenost između scene i gledališta

4. festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu

Prevelika spontanost

Čar festivala u Svetvinčentu svakako je ljepota gradića i izrazito spontana atmosfera zbog malog prostora na kojem se festival odvija. Naime, ne postoji ona tipična razdvojenost između scene i gledališta

Od 18. do 22. srpnja održan je četvrti međunarodni festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu. Strani program održavao se u kaštelu Grimani, s iznimkom Compagnie les Intouchables, koji su svoju dvadesetominutnu minijaturu ...I njezin krotitelj zmija odigrali u žlinji, obrambenom jarku iza kaštela. Penelope Hausermann, autorica i izvođačica, otvara dijalog između vlastitog tijela i tijela trapeza — ona, naime, ravnopravno koristi prečku i suspenzore trapeza u svom ponekad intimnom, ponekad mehaničkom plesu stvarajući tako iluziju trapeza kao živog bića.

Njemački koreograf Stephan Thoss (u čijoj kompaniji nastupa zagrebačka plesačica Maša Kolar) predstavio je svoje dvije koreografije Anđeo i vrag i Bellulus. Prva je jednostavna priča o vječnoj borbi dobra i zla, u kojoj se dvije suprotnosti često gube i preuzimaju identitet one druge, dok je Bellulus duhovit koreografsko-glazbeni kolaž čija su polazišna točka neka razmišljanja o estetici i kazališnoj umjetnosti.

Compagnie Krassen Krastev iz Švicarske predstavili su dvije koreografije, Mogućnosti vješanja i Uporišta. Oba su naslova zapravo instrukcija koreografu, koji unutar točno određena ograničenja osmišljava ples. U prvom slučaju to su bili obješeni stol, kauč i stolac kojima su se tri plesača koristili kao poligonom na različite načine na koje se tijelo može odići s poda, dok se u drugom slučaju radilo o kavezu koji je služio plesaču kao okvir unutar kojega je njegovo tijelo tražilo oslonac.

Iz Španjolske su gostovale dvije kompanije. Lapsus Dansa Theatre u svojoj se predstavi In situ bave problemom pojedinca kao mjestom i vremenom definiranom jedinkom u nizu koreografskih i dramskih situacija nastalih na temelju improvizacija izvođača. Sol Pico pak u svojoj predstavi Poljubi me, kaktusu na vrlo duhovit način ugrožava sebe kao plesača na sceni neobičnom uporabom kazališnih rekvizita i scenografije.

Propuštanje pravog trenutka

Solo Matjaža Fariča 3. olo vjerojatno je najviše oduševio veći dio publike svojom estetikom i savršenom izvedbom. Prema autorovim riječima, riječ je o pokretu u vremenu i o uvijek prisutnu osjećaju propuštanja pravoga trenutka čak i prije nego što se javlja svijest o tome što se događa.

Suradnja francuskoga kipara Denisa Tricota i hrvatske plesačice Zrinke Šimičić započeta u Carigradu rezultirala je strukturiranom skulpturalno-plesnom improvizacijom nazvanom jednostavno Duet ples-skulptura, koja je nakon predstavljanja u Zagrebu i Parizu stigla i u Svetvinčenat. Od hrvatskih produkcija festival je ugostio poznato gradivo TRAFIK-a, BADco-a i llinkt!-a, a mlada kazališna skupina TRIKO iz Zagreba predstavila se akrobatskom predstavom Žaba koja je htjela postati vol.

Kako od samog početka Snježana Abramović, utemeljiteljica i umjetnička ravnateljica festivala, ističe i edukacijski karakter festivala, ove su godine održane plesne radionice Alexisa Eupierrea (Španjolska) iz improvizacije i Ive Horvat (Hrvatska/Španjolska) iz strategija kompozicije.

Čar festivala u Svetvinčentu svakako je ljepota gradića i izrazito spontana atmosfera zbog malog prostora na kojem se festival odvija. Naime, ne postoji ona tipična razdvojenost između scene i gledališta. Izvođači postaju izvođači tek izlaskom na scenu, a ostalo vrijeme normalni su dio gradske svakodnevice. No, kako je svaki festival struktura s određenom svrhom, ponekad prevelika spontanost i opuštenost pomalo uđu u strukturu, pa je tako, na primjer, program svakodnevno kasnio. Sam program, osobito inozemni, bio je koncepcijski prilično raznolik i iako je na taj način predstavio širinu tekuće inozemne produkcije, ipak je ostao nedosljedan u tempu i pristupu.

Lidija Zoldoš

Vijenac 247

247 - 4. rujna 2003. | Arhiva

Klikni za povratak