Površna zabavica

Površna zabavica

O propuštanju prilike da se iz golema broja mogućnosti za potencijalan razvoj dobrih priča ne odabere baš ni jedan, pak, posebno valja govoriti. Jer i u inače počestim filmskim slučajevima neiskorištenosti dobre premise, ovdje je to osobito uočljivo, budući je premisa izvrsna

Ekscentrik gumena lica Jim Carrey kao egomanijak. Prijateljska kvaliteta Jennifer Aniston kao idealne djevojke. Smirena autoritativnost Morgana Freemana kao stvorena za Boga.

Izvrstan casting Toma Shadyaca u priči o propitivanju spiritualnih istina s vječnim motivom plave ptice (sreće u vlastitu dvorištu), o običnom momku koji na neko vrijeme zadobije božanske moći — međutim, ostao je više-manje samo na tome. Morgan Freeman naime slabo je iskorišten, a Jim Carrey i Jennifer Aniston, među kojima je očigledan nedostatak kemije, i po glumačkim su senzibilitetima teško spojiv par.

O propuštanju prilike da se iz ogromnog broja mogućnosti za potencijalan razvoj dobrih priča ne odabere baš ni jedan, pak, posebno valja govoriti. Jer i u inače počestim filmskimh slučajevima neiskorištenosti dobre premise, ovdje je to izuzetno uočljivo, budući je premisa izvrsna, te je pored nje takve naprosto nevjerojatno kako je kao rezultat mogao ispasti u tolikoj mjeri nedorađen i površan film. Naime, samo je jedan aspekt božjih poslova taknut i to posvemašnje ofrlje i vrlo, vrlo usput; uglavnom se gubeći u forsiranom razvlačenju puke početne ideje u mnoštvo skečerskih epizoda koje uglavnom variraju od ne pretjerano maštovitih (demonstracije pojedinih Bruceovih moći) do posvemašnje nemaštovitih (izrazito stereotipni huligani; detalj s majmunom, a koji već zalazi u područje groteske, nešto bliže Carreyevu senzibilitetu). Tome je tako možda i zbog pokušaja ukalupljivanja Carreya u klasičniju, uredniju komediju od onih u kakvim smo ga navikli gledati, no njegov stari manirizam i kreveljeće smiješno lice naprosto neminovno iz nje proviruju, te upravo zbog dojma nesklada i neprirodnosti nametnutoga im okruženja djeluju isforsirano.

Bez dobre priče

Stoga upravo smirujući, konzervativan ton kakav se filmu pridaje, a koji ujedno priječi Carreyja da podivlja i da mašti na volju, kao prirodnom impulsu njegova bića, predstavlja drugu veliku grešku filmaša, a koja pak proizlazi iz prve — odnosno iznimno (i začuđujuće) siromašnog scenarija. Prozaičan i najnezahtjevnijem gledatelju, kao takav — bez dobre priče, ne može osigurati štih dramske komedije iliti komedije s težinom, a kakva Svemogući Bruce svakako pokušava biti.

Neobična je pak karizmatičnost Jima Carreya, čiji gegovi — iako pomalo ofucani i zastarjeli, još uvijek imaju svojstvo uvlačenja gledatelja u njegov vlastiti svijet; i zapravo je najbolji kad je ekstravagantan i pomalo freaky, iako odličan može biti i u izvrsnoj dramskoj roli (šifra: Trumanov show). Stoga je i njegova prijašnja (početničko-entuzijastička) suradnja sa Shadyacom (Ace Ventura, Lažljivac) bila uspješnija i zato ovdje djeluje kao da se ponaša prema kalupu prema kojem se od njega to očekuje (auto-reference sa stražnjicom). Dakle, htjeli to mnogi priznati ili ne, Carrey je majstor humora, te tako i Svemogući Bruce sporadično biva uistinu smiješan, iako to nije dovoljna preporuka za devedeset minuta sjedenja u kinu.

Katarina Marić