Povratak na izvor boli

Povratak na izvor boli

Ivica Đikić, Cirkus Columbia, Feral Tribune, 2003.

U svim velikim, pa čak i onim samo boljim romanima i pričama koje su u posljednja dva stoljeća napisane o Bosni, stvorila se i stvara se dalje predodžba o Bosni kao o mitskom vilajetu. Kratki roman Cirkus Columbia, bosanskohercegovačkoga pisca Ivice Đikića, ima, u pozitivnom smislu, nečeg od tog, nečeg vrlo starinskog u svojoj epičnosti. Na početku, odmah treba ukloniti svaku sumnju da ima ičega posvađanog između godina Ivice Đikića, rođena 1977, i atributa starinsko.

Iako nevelik po obujmu, načinom pripovijedanja, gradnjom i praćenjem likova, zgusnutošću radnje i specifičnom smirenošću u izlaganju i najuznemirujućih sadržaja, Cirkus Columbia tipična je proza u dobroj tradiciji bosanskih pisaca. Po tome je on starinski. Sadržajno, to je i po svojoj temi, sudbini likova, fatalnoj ljubavi, boli i glavobolji, duši i bezdušnosti bosanske kasabe.

Daleko od starih jarana

Ali, na tom mjestu prestaje mogućnost konstruktivne uporabe termina tradicionalno, starinsko i slično. Jer iščitavajući bol, beznadnost i tamu tog okoliša (a po mjestu rođenja očito je i sam autor isto iskusio na svojoj koži), Ivica Đikić, očito s dobrim razlozima, okreće leđa od uvriježenih stereotipa bosanskoga života, tih meraka, starih jarana, dobre raje i životopisnosti čaršije. Đikić svojom prozom ne ruši tradiciju; tradicija se slomila i srušila sama — i ostala slomljena. Njegovi meraklije ne piju, nego se, doslovce, truju rakijom, najbolji jarani i drage komšije spremni su poklati se kao zvijeri bez duše, čaršija samo sikće kao zmija, čeka i likuje nad svakom novom smrću i padom, dok dobra raja nema druge nego zginuti ili brže-bolje i što dalje zbrisati iz svoga mitskog vilajeta.

Postavlja se pitanje — zašto? Primitivizam, nacionalizam, rat, bili bi odveć jednostavni odgovori, prije posljedice nego uzroci. Ivica Đikić na to ne daje izravan odgovor, ali kroz redove Cirkusa Columbije, daje niz vrlo sugestivnih slutnji.

Jednoga dana stiže u kasabu bijeli mercedes i — u slobodnoj asocijaciji — donosi sa sobom kapitalizam, jednu ženu i crnu mačku. Mirna i otupjela čaršija promatra svečani ulazak jednog od svojih povratnika iz bijelog svijeta. To prekida dosadu, obamrlost, i ono što je u zraku... Devedesete. Stvar počinje.

Kapitalizam, promjene (demokratske?!), mijenjaju miran i ugodan ritam toga malog svijeta. Žena je stigla da, ni kriva ni dužna, pokvari život oca i sina, a crna mačka, jednostavno, da svima zajedno pretrči preko puta.

Svatko je svakomu crnac

Cirkus Columbia, ako na trenutak stavimo na stranu kokainsko-zločinački kaos jednoga drugog, dalekog vilajeta, asocira na G. G. Marqueza i njegov razvikani magijski realizam. Ali ovdje nema ništa nadrealno, ovaj realizam nije magijski, jer je u njega integrirano, već od sama početka, ono magijsko, podsvjesno i iracionalno, koje se na bosanskom brdovitom prostoru taloži već stoljećima. Zbog klime, oštrih zimskih vjetrova, toplih kišica, proljetne sparine i ljetne žege, koje mijenjaju ljudska raspoloženja, Ivica Đikić dopušta nam da vidimo ovaj svijet kao Karibe bez mora. A kad rat počne u bosanskim Karibima, svatko je svakomu crnac.

Bježeći iz toga bosanskoga lonca ili karipskoga kotla, kako god se uzelo, ono malo nostalgičara za normalnim (jugonostalgičara ili nostalgičara za bivšim režimom, rekla bi čaršijska kritika) rasipa se bez pravila i reda po čitavu svijetu. Zagreb je prva postaja na njihovu putu, pa u nju stižu ili preko nje odlaze i neki od Đikićevih likova. Ali Zagreb, kako se percipira u pismima jednog od glavnih likova, jest zapravo klišej. Zagreb je središnjica, kula u kojoj stoluje jedan od Zmajeva od podjele Bosne, bešćutnik koji je prouzročio »ono dole«. No, tu možda izmiče iz vida da metropola nije ništa drugo nego zamršen splet raznih kasaba i mahala, koje i ondje »kolo vode«. To je slabost, ali ne nužno literarna. Tu slabost lakše je protumačiti kao nemogućnost likova da iz svog bića, iz svoga sjećanja, iščupaju korijene svoje zavičajnosti, koja ih nužno definira i na daljinu. Naime, oni se uvijek i ponovno vraćaju izvoru svoga bola, kao bičevani koji su postali opsjednuti svojim bičem. Ili je, jednostavno, u pitanju onaj osjećaj: ja drugog mjesta na svijetu nemam, a, uostalom, i tako je svuda isto. Dolaze natrag da se još jednom zavrte na vrtuljku; ako već ne na europskom, onda barem kolumbijskom.

Sa svojih stotinu i nešto stranica knjiga Ivice Đikića nije samo još jedna knjiga o ratu i ljudskim sudbinama u jezovitom vremenu, nije ni samo još jedna bosanska suza koja, kad kane, kane ravno iz duše, nego je, naslućuje se, početak, uvod u djelo novoga kvalitetnoga pisca.

Ivan Vidić