Pokus

Bobo Jelčić i Nataša Rajković upustili su se u nešto gotovo nesklapno — pučko eksperimentalno kazalište, pokus s pukom, s ove i s one strane rampe, na koji nitko nije ostao ravnodušan

Nema predstave, koliko god možda u sebe i nastojala ugraditi improvizaciju ad hoc, bez probe, ili, kako me svojedobno naučiše da je hrvatski točnije, pokusa. Kao redovita, ponavljana, gdjekad i gotovo činovnička obveza glumačkog ansambla, osnova i ishodište jednokratno vrijedne izvedbe, ipak često nema mnogo veze s onim što u internacionalnoj inačici zvuči tako zastrašujuće: eksperimentom, od prirodoznanstvenjačko-laboratorijskog do kazališnog, u potonjemu slučaju, dakle, vezanog samo uz zaseban, izdvojen segment tzv. avangardnog, novog, istraživačkog, nemirnog i uznemirujućeg predstavljačkog iskustva, iz kojeg kanda ni glumci ni gledatelji nikad nisu sigurni hoće li izvući živu glavu.

Mnogima dnevni pokusi, naime, služe upravo da bi glumčev izraz, pokret ili intonaciju uspješno zaustavili, okamenili, uza sretan usklik one tako ustrajno ponavljane, a zapravo zastrašujuće pohvale, o tome kako je netko nešto odigrao »tako točno«!

U podmornici

U apogeju ljetnog dramskorepertoarnog Dubrovnika, sedamdesetih i ranih osamdesetih, na eksperimentalni se teatar gledalo dobrim okom: naizgled ekskluzivan u svojoj zamisli, koja je u mnogima budila antielitistički zazor (komički ovjekovječen u replici Kušanova Vodvilja, gdje se užasnuto prepričava kako »u Dubrovniku budu napravili takvu predstavu na moru, gde budu glumci dole zaronili skup s podmornicom, a publika bu u luki, tak da se niš ne čuje, ni ne vidi, to je sad važno«), taj je teatar predvodila vizija Georgija Para, utemeljena u neizbježnu, neušutkivu prepletu dubrovačke turističke i ine svakodnevice s jedne, te upravo glumačkog rada na pokusima s druge strane, prepletu koji je hic et nunc ostvarivao metaforu međusobne zamjene mjesta života i kazališta. Od tada pa do danas bilo je izazovnih ambijentalnih predstava poput Kunčevićeve postave Tužne Jele, ali je negdašnji svakoljetni osvajački kazališni pothvat ipak sve to više ponizno ustupao gradski prostor ugostiteljskoj vrevi, i nikakav se uistinu opasan eksperiment nije vratio u Dubrovnik, dok se repertoar, grubo rečeno, rascijepio na pučku zabavu i elitnu dosadu.

Ovo se ljeto u tome pogledu može smatrati tihom prekretnicom. Zbila se predstava koja je prethodno izložene parametre posve poremetila, Radionica za šetanje, pričanje i izmišljanje Bobe Jelčića i Nataše Rajković. Tiha je to prekretnica jer ne gubi priključak s tradicijom Igara: koncepcija hoda od postaje do postaje duž dubrovačkog kamena sjetit će svakoga više od desetljeća duge slave Parove režije Krležina Areteja, kotonjate što nam se nude u jednom od prizora gdje valja zajedno s glumcima sjesti oko stola vratio mi je u pamet obećane smokve u praskozorje kojima su nas privlačili na izvedbu Edipa na Kolonu, a sjetna glazba podno prozora-okvira bračne svađe prizvala je smisao za grubost i poeziju života malih ljudi na negdašnjem kontroverznom Kuglinom Ljetnom popodnevu, pri kraju kojega se Dunja Koprolčec otisnula u more s istom sjetom s kojom su se sada, kod Jelčića i Rajkovićeve, prigibala ramena gospođe Mare nakon što se, napustivši svoju kuću i okrenuvši nam leđa, otputila niz ulicu.

Nadobudnici na daskama

Isto tako, u šetnji se, za razliku od prekrasna Aretejeva Bokara, doista vrijedna turističko-gledateljske ophodnje, otkrivalo ružno dubrovačko zakulisje, isto ono kojim je, smjestivši svojedobno na Pustijernu Držićeva Dunda Maroja, Paolo Magelli raspaljivao pljuske dubrovačkim nostalgičnim iluzijama: sad su izronili starački domovi, neosvijetljene ulice, neograđeni provizoriji dječjih igrališta na tuđim krovovima, tijesne kuhinjice i trošne izbice, u koje ste se morali penjati prolazeći kraj zamamnih i prilično skupih restorana s bjelosvjetskom, srednje imućnom, no u ovim okolnostima bogatunskom mlađom čeljadi. Jelčić i Rajkovićeva upustili su se u nešto gotovo nesklapno — pučko eksperimentalno kazalište, pokus s pukom, s ove i s one strane rampe, na koji nitko nije ostao ravnodušan, pa i ako se osjetio izigranim u svojoj potrebi da mu se na pladnju servira slasni komad kulturne torte o čijem će okusu ponosno moći pričati nesretnicima koji do Dubrovnika ovog ljeta nisu uspjeli dospjeti.

Umjesto toga, dobili su, reče neka žena na najmoćnijem od svih medija, život: staračke ispovijedi, suze i pjesme, dječje recitacije, lokalne legende, praznovjerja i anegdote, oriđinale i zaostale, seansu s kunduricama. Ali sve je to, dakako, bila samo iluzija: predstava se držala čvrsta, složena i premrežena nacrta, zbog kojeg će je valjati opetovano gledati i kojemu ovdje ne mogu dati dug koji zaslužuje. Život je postao kazališnom pričom, a ne obrnuto: naturščici su često glumački nadmašivali svoje mlade profesionalne suigrače. Autori su, međutim, i to duhovito uračunali kao mogućnost, započevši predstavu susretom starice Irme i mladoga glumca Luke kao nesuđene Giuliette i Romea, još jedne podsjetnice na izvedbe kojima odjekuje ne samo dubrovačko kamenje nego i životi dubrovačkih građana, izvedbe zbog kojih se toliki nadobudnici žele popeti na kazališne daske.

Zašto si komad?

Nasuprot Radionici, druga predstava koju sam imala prilike vidjeti, Kleistov Amfitrion u režiji Janusza Kice, doimala se blijedim reliktom spomenute jalove raspodjele na pučku i elitnu dubrovačku kazališnu ponudu. Pokazalo se da važan, misaono složen i stilski izbrušen dramski predložak, koji tematizira ni manje ni više nego upravo problem identiteta i (glumačkih?) dvojništava, u izvrsnu prijevodu i impozantnom, čistom, simetričnom ambijentu — akcentuiranom, kako već Kica znade, povremenim svjetlosnim igrama i projekcijama božanskih glava prijetvornih Zeusa i Merkura — kada je izložen recitacijskoj skali na kojoj Ljubo Zečević dobiva minus dva, a Sreten Mokrović i Goran Grgić plus četiri, s povremenim odmorima uz inventivnu, ideji komada uistinu doslušnu komiku Ljubomira Kerekeša, ne pruža više dužni, pokusni odgovor na pitanje upućeno u pjevnom, djevojačkom, drhtavom vapaju sitne i izborane gospođe Irme: Romeo, Romeo, zašto si Romeo?