Opera podbacila, ali zato...

Opera podbacila, ali zato...

Tri najvrednija prinosa ovogodišnjem glazbenom programu nedvojbeno su recital trenutno najperspektivnijega hrvatskog tenora Tomislava Mužeka uz glasovirsku pratnju Darka Domitrovića, koncert Splitskog komornog orkestra pod umjetničkom paskom maestra Pavla Dešpalja, zasigurno vodećega hrvatskog dirigenta, i izvanredni nastup eminentnog violinista Stefana Milenkovicha uz glasovirsku potporu njegove majke, pijanistice Lidije Caenazzo

Svjedočeći vremenu svojevrsne insuficijencije glazbenih zbivanja koja zaslužuju umjetnički atribut, ljetne festivalske programe doživljavamo kao priliku za estetski užitak i efemerni bijeg od kulturno asketizirane današnjice. U tom kontekstu, retrospektivni pregled glazbenih događanja u sklopu 49. Splitskog ljeta potiče na afirmativno stajalište, s bitnim akcentom na isključivo koncertni dio programa.

Naime, upravo u opernom segmentu, koji bi, barem prema idejnom konceptu festivalskoga rukovodstva, trebao biti epicentrom repertoarne ponude i dominantnim obilježjem festivala, dojam je potpuno izostao. Ako je suditi prema činjeničnom stanju od dvije operne izvedbe, od kojih je jedna premijerno postavljen Verdijev Nabucco, a druga reprizno uprizorena Aida koja je naprosto zaštitni znak ove manifestacije, usuđujemo se uputiti dobronamjerni prigovor.

Nabucco lišen cjelovitosti

Materijalne okolnosti, dakako, relativiziraju stvar pružajući konkretna opravdanja i reducirajući nezadovoljstvo, no ipak nas minucioznija analiza ponuđenih opernih izvedbi ne može ostaviti ravnodušnima. Premijera Nabucca s otvaranja ovogodišnjega Splitskog ljeta pamtit će se uglavnom zbog vrsna dirigenta Lorenza Castriote Skandarbega, koji je ležernom i spontanom glazbenom komunikacijom osvojio kako cjelokupni ansambl Splitske opere, tako i mnogobrojnu publiku. Osjetilo se to ponajprije u uglađenu i rafiniranu muziciranju orkestra, ali i u solističkim i zborskim nastupima s nizom receptivno dojmljivih detalja. Režija Georgija Para, kojega su Splićani prvi put doživjeli u ulozi opernoga redatelja, pažljivo je slijedila Verdijevu glazbu, s tim da je pozornica, odnosno Peristil, ostao gotovo netaknut s tek minimalnim scenskim intervencijama (scenografkinja Dinka Jeričević).

Kostimografi Irena Sušac i Leo Kulaš uspjeli su razlučiti cijeli niz statusnih grupacija u zboru (leviti, židovski ratnici, narod, asirski ratnici...). Od solista vrijednih izdvajanja spomenut ćemo talijanskoga moćnog baritona Davidea Damianija (Nabucco, babilonski kralj) i sugestivnu mezzosopranisticu Nelli Manuilenko (Abigailla, kći Nabucca i ropkinje). Ukratko, generalni doživljaj izvedbe ipak je fragmentaran, lišen cjelovitosti. Izvedba Aide još je očitije razočarala. Opravdanje bismo eventualno mogli potražiti u nesretnoj okolnosti otkazivanja nastupa Janeza Lotriča i promptne zamjene tenorom skromnijih mogućnosti Stefanom Costom (Radames), koji je sa tek polusatnom probom bio vidno pjevački i glumački nesiguran.

S istim problemima suočila se i Laura Niculescu (Aida), čija je glumačka afektacija ponegdje bila nepodnošljiva. Tračak optimizma unijeli su iskusna Zlatomira Nikolova (Amneris) i poneka zborska partija. Aida je operni naslov koji nesporno zavređuje ozbiljniji tretman i veću odgovornost (pripreme su trajale svega nekoliko dana) i prema publici i prema peristilskom prostoru.

U srcu oluje

Bitno drukčiju sliku donio je koncertni segment programa. Nastup dvaju proslavljenih ansambala, Praških virtuoza i budimpeštanskog Bartok kvarteta, u idiličnom i kontemplativnom prostoru klaustra Sv. Ante, nije udovoljio očekivanjima. Naime, u čeških je umjetnika generalni izostanak impresije i okrnjeni umjetnički izričaj relativno opravdan višom silom — olujom koja je pratila gotovo cijelu izvedbu, rušeći kontinuitet i integritet glazbenog doživljaja. Tromost, ponegdje čak i monotonost izvedbe, determinirala je Händelov Concerto grosso u e-molu op. 6, br. 3, a pojedinačna iskliznuća i nedostatnost fuzije Purcellovu Suitu br. 1. Ni trubljač Vladislav Kozderka, solist u Aldrovandinijevoj Sonati u D-duru za trublju i gudački orkestar te u Clarkeovoj Suiti u istom tonalitetu, nije impresionirao prodornošću i sjajem baroknoga zvuka trombe piccole. Tek su Janačekovom Suitom za gudače u drugom dijelu koncerta Praški virtuozi uspjeli osvojiti slušateljstvo sposobnošću sabranog muziciranja, kao i smislom za plastičnost svirke i ljepotu dinamičkoga graduiranja.

Glasoviti budimpeštanski Bartok kvartet koji čine vrhunski glazbenici, violinisti Peter Kamlos i Geza Hargitai, violist Geza Nemeth i violončelist Laszlo Mezo, ovog se puta (pamtimo njihov izvanredni nastup na 46. Splitskom ljetu) predstavio kvartetima trojice osebujnih skladatelja, ukazujući ponovno na svoje neupitne atribute, no ipak sa znatno manjom superiornošću i minoriziranim intenzitetom glazbeno-energetskog naboja. U autentičnoj komornoj atmosferi uz Haydnov Kvartet u g-molu, op. 74, br. 3 i romantičarski Kvartet u D-duru, op. 11 P. I. Čajkovskog, vrhunac kreacije prepoznao se već u prvim taktovima Debussyjeva Kvarteta u g-molu, op. 10, djelu tipično impresionističke zgusnute fakture i meditativnog ugođaja. Začuđujućom jednostavnošću, decentno i koncentrirano, bartokovci su pokazali dobro odnjegovanu kvalitetu složna, jedinstvena muziciranja, koja odaje visoki profesionalizam rada, težeći k najvišim glazbenim dosezima.

Prostorni avanturizam

Najneugodnije iznenađenje, ponajviše zbog potpuno neprimjerena izbora koncertnog prostora, bio je nastup vrsna hrvatskog glazbenog dvojca mlađe generacije, splitskog trubljača Marina Zokića i zagrebačkog orguljaša Marija Perestegija u marjanskoj šumi. Katarzičnosti i duhovnosti, inače imanentnim takvim koncertima, prkosila je otvorenost prostora u blizini Zoološkog vrta, naprosto gutajući zvukove i pridajući glazbenom zbivanju više atribut avanturizma negoli serioznosti dostojne umjetničkog čina. Suvišno je isticati kako je takva atmosfera pridonijela indisponiranosti umjetnika i rezigniranosti publike. No, timbarska toplina i pjev Zokićeve trublje ipak su izborili pohvalu njegove darovitosti i naglašene muzikalnosti (poglavito kod Hovhanessove Molitve svetog Grgura), a sklonost dinamičkim i registarskim poigravanjima, kao i profiliranju bujnoga polifonijskog sloga Perestegi je najeklatantnije pokazao Pintarićevim Preludijem i fugom u d-molu.

U ozračju salonske glazbe splitskoj su se javnosti predstavili glazbenici i supružnici, oboje redoviti profesori na Konzervatoriju u Madeiri (Portugal), oboist Zoltan Hornyanszky i pijanistica Jelena Marasović. Nesporne izvođačke kvalitete, tehničku bravuroznost i virtuozitet prožet ekspresivnošću Hornyanszky je ponajprije otkrio tumačenjem dviju skladbi sicilijanskoga skladatelja Antonija Pascullija, nazvana »Paganinijem oboe«. U Fantaziji Amelia, nadahnutoj Verdijevim Krabuljnim plesom, svjedočili smo melankoličnoj melodioznosti i sostenutnom zvučnom karakteru engleskoga roga, a primjenom cantabila, transcendentalne tehnike i tzv. kružnog disanja (oboist svira i diše istovremeno) u Pascullijevu Gran Concertu na temu Verdijeve opere Sicilijanske večernje umjetnik je uspio u potpunosti otkriti sve vokalne kvalitete oboe. Kompaktna suigra i zvučna usklađenost dua ponajviše se zrcalila izvedbom dvaju Piazzolinih naslova (Oblivion i Tanti anni prima), premda je, općenito uzevši, glasovirska pratnja bila ponešto bljeđa ne uspijevajući uvijek ostvariti gipkost i žestinu puhačke izvedbe.

Bogate gradacije

Ugodnu i nepretencioznu koncertnu večer u atriju Galerije umjetnina priredili su članovi gitarističkog kvarteta Augsburg (Robert Belinić, Frane Verbanac, Ivan Vihar, Takeo Sato), ansambla koji djeluje svega godinu dana, ali čije ležerno i neposredno muziciranje doista plijeni i obećava. Temeljnu okosnicu programa činila su djela argentinskog skladatelja Astora Piazzolle (arr. Ante Čagalj), u čijoj se skladbi Summit od sedam stavaka najbolje osjetio sklad i zajedništvo muziciranja s bogatim zvukovnim gradacijama. Ipak, riječ je o vrlo mladu ansamblu, kojem predstoji još mnogo predana rada i usavršavanja, kako bi prerastao u profesionalno i respektabilno glazbeno tijelo visokih izvođačkih standarda.

Jedini glasovirski recital povjeren je mladoj, izrazito perspektivnoj pijanistici Vedrani Kovač, postdiplomantici moskovskog Konzervatorija Čajkovski. U izrazito ekstenzivnom programu zasnovanu na bogatoj lepezi doista heterogenih stilskih razdoblja (od Bacha do Debussyja), umjetnica je pokazala iznimnu tehničku spremnost, sposobnost koncentracije, odmjerenost i decentnost interpretacije, profinjenu muzikalnost i naglašen smisao za profiliranje zadanih stilskih različitosti. U traženju vlastita pijanističkog pristupa očita je i pohvalna namjera pijanistice da nadahnuće pronalazi u glazbi samoj, odnosno u njezinu proživljenu i dubinskom tumačenju. Pristup je to, dakako, kojem su istupi u maniri pretjerane osjećajnosti i afektacije gotovo potpuno strani, što ni u kom slučaju ne umanjuje senzibilitet umjetnice za suptilno fraziranje i dotjerano muziciranje (poglavito kod Lisztove skladbe Pod čempresima vile d’Este i izrazito zahtjevnih Rahmanjinovljevih naslova Varijacija na Corellijevu temu, dvaju Preludija i Glazbenog trenutka u e-molu). No, unutar amplitude naglašena dinamičkog nijansiranja, kvaliteta tona ostaje i dalje prostorom za dorađivanje (posebice u slučaju Franckova Preludija, korala i fuge i Debussyjeva Otoka radosti) na njezinu uistinu svijetlom putu umjetničkoj i interpretativnoj pijanističkoj zrelosti.

Profesionalni, promišljeni pristup

Konačno, tri najvrednija prinosa ovogodišnjem glazbenom programu nedvojbeno su recital trenutno najperspektivnijega hrvatskog tenora Tomislava Mužeka uz glasovirsku pratnju Darka Domitrovića, koncert Splitskog komornog orkestra pod umjetničkom paskom maestra Pavla Dešpalja, zasigurno vodećega hrvatskog dirigenta, i izvanredni nastup eminentnog violinista Stefana Milenkovicha uz glasovirsku potporu njegove majke, pijanistice Lidije Caenazzo. Atraktivnim napolitanskim kanconama, što su na Peristil privukle široki krug slušateljstva, Mužek je još jedanput oduševio profesionalnim, promišljenim pristupom popularnijim i ležernijim glazbenim sadržajima, koji ponekad znače opasnost zbog latentnog sentimentalizma, a nadasve glasovnom sonornošću i interpretativnim parametrima koji ukazuju na doista visoko izgrađen pjevački stil.

Diskretna i odmjerena Domitrovićeva pratnja pružala je oslonac pjevačkom tumačenju, premda se često gubila u otvorenosti peristilskoga prostora, koji je, upravo kao i prodornost Mužekova svijetlog tenora, vapio za čvršćom orkestralnom potporom.

Unatoč djelomično repriziranu programu, Splitski je komorni orkestar i tom prigodom muzicirao vrlo nadahnuto isijavajući konstantnu ljepotu gudačkoga zvuka oplemenjenu strašću i snagom izraza (najupečatljivijom se činila Bombardellijeva Carillon sinfonietta za gudače i glasovir). Cjelovitosti ostvarenja svakako je pridonio i solistički prinos klarinetskog lirika Željka Milića, glazbenika izražene ekspresivnosti i iznimna glazbenog potencijala u Koncertu za klarinet i gudače Bruna Bjelinskog. Tek ponegdje nedostajalo je gudačkom korpusu širine ambitusa dinamičke amplitude. Angažiranošću i zaslugom maestra Dešpalja, taj još mladi ansambl postupno i sigurno korača glazbeno-interpretativnom vrhuncu.

Emotivnost slavonske duše

Eskalaciju glazbene ekscitativnosti i užitka ponudila je pastozna Milenkovicheva svirka ojačana mladenačkim duhom i tehničkim guslačkim virtuozitetom. Njegov violinistički ton iz kojeg progovara emotivnost slavenske duše pretače se u zanosna glazbena legata koja zvuče orguljski raskošno, ostvarujući pritom kristalnu čistoću svijetlih, visokih registara i raspjevanu punoću onih dubljih, perceptivno tamnijih. Izvodeći standarde violinističke literature, pohranjene u djelima Brahmsa, Poulenca, Bartoka, Blocha, Wieniawskog i Paganinija, Milenkovich je uz podređenu, ne uvijek ravnopravnu majčinu pijanističku pratnju, potvrdio ugled prvorazrednoga svjetskog violinista. Nažalost, bogatstvo i ljepotu Milenkovichevih flageoletnih tonova i ovoga je puta gutao Peristil, prostor koji se definitivno pokazao neprimjerenim za koncerte intimnijega karaktera. U tom smislu gubitnik je i Jazz trio uvijek inspirirana i darovita Matije Dedića.

Posljednja, ali ne manje važna, karika festivalskog obruča svakako je publika, čiji odaziv na ovogodišnjem Ljetu uistinu zadovoljava. Razlog tome ogleda se kako u slojevitosti i heterogenosti koncertne glazbene ponude, tako i u porastu sudjelovanja domaćih reproduktivnih snaga, odnosno u osnaženoj svijesti o vlastitim kulturološkim vrijednostima. U nadi oživljavanja marginaliziranog opernog segmenta, izvlačeći pouku iz neuspjelog, a oslanjajući se na iskustvo i dugogodišnju tradiciju, iščekujemo još kvalitetniji i glazbeno bogatiji pedeseti, jubilarni festival.

Ivana Tomić Ferić