Opasne veze

»Forum«, mjesečnik razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, gl. ur. Slavko Mihalić, br. 4-6, travanj-lipanj 2003.

U trobroju »Foruma« travanj-lipanj 2003. upadljivo se mnogo znanstvenih tekstova dotiče politike ili veza književnosti s politikom i ideologijama. Time se bavi pet tekstova izvorno pročitanih na skupu Dani Europe u Lovranu — Kultura i znanost kao mostovi u Europi 2002. godine (autori: Detlef Gojowy, Vlado Obad, Ulrich Schacht, Siegmar Faust, Dubravka Oraić Tolić), ali i prilozi Petra Selema, Jána Jankoviča i Ivana Pederina. Dominacija teme opasnih veza književnosti i politike dodatno je podcrtana i činjenicom da se njome bavi najzanimljiviji prilog ovog »Foruma« — članak Dubravke Oraić Tolić Kulturni stereotipi i moderna nacija.

Stereotipi i predrasude

Taj fantastičan članak pisan je zadivljujuće živahnim i jasnim stilom koji omogućuje da ga se čita u dahu, kao beletristiku. Umetnute autobiografske referencije i komentari odlično funkcioniraju kao autentična svjedočanstva, a autoričinu tezu podupire zaista široko i temeljito znanje. U njemu je istaknuto da se kulturni identitet izražava u ključnim pojmovima neke kulture, koji se fiksiraju i razvijaju u općim mjestima, stereotipima, predrasudama, mitemima i citatima, a pohranjuju u stvarnim ili imaginarnim leksikonima. Sadržaj stereotipa nije zbilja, nego ideja, image, oni su estetizacija politike. Autorica metodom dekonstrukcije razotkriva projekcije i ideje pohranjene u stereotipima koje su, po njezinu mišljenju, dovele do krize, a zatim i raspada Jugoslavije. Smatra da stereotipi nisu bili stvarni uzroci osamostaljivanja i rata, ali su kao metafore i fikcionalizacije kolektivnih žudnja pružili emocionalnu legitimaciju.

Temu stereotipa zgodno nastavlja Obadov članak o predrasudama s kojima su se susretale žene potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Posvećen je Vilmi Vukelić, prvoj zastupnici ženskih prava na slavenskom jugu, pa donosi i kratak, ali potresan ulomak iz njezinih memoara Tragovi prošlosti. Iako je ideja o društvenom i povijesnom progresu i evoluciji zastarjela i nepopularna, Obadov članak navodi nas da, usporedivši emancipaciju i prava žena prije sto godina i danas, ipak povjerujemo u napredak.

Umjetnička proza zastupljena je, osim radovima hrvatskih autora (Ivan Kušan, Ivan Lovrić, Silvija Šesto, Irena Lukšić), i prijevodima iz litavske (Jurge Ivanauskaite) i norveške (Kjell Askildsen) književnosti. Kreativnim dometima osobito se izdvajaju Posljednji zapisi općinstvu Thomasa F. K. Askildsena i Minijature S. Šesto. Posljednji zapisi općinstvu Thomasa F. vrlo su duhovit, crnohumoran tekst, u kojem se iz vizure zajedljiva starca govori o apsurdnim, gotovo nezamislivim, i strašnim i smiješnim, situacijama u koje čovjeka dovodi starost. Iza njegova ironiziranja vlastite svakodnevice i parodije komunikacije s bližnjima proviruje sav užas i tragika života.

Etički ustroj

Minijature su niz portretnih skica ljudi kakve svi poznajemo i svakodnevno susrećemo. U njima je S. Šesto usredotočena na svakodnevicu, obične, male ljude i banalne, ali vrlo karakteristične situacije, kroz koje se otkriva etički ustroj portretiranih, pravi motivi njihovih postupaka i utjecaj koji mogu imati sasvim nevažne stvari na važne odluke. Sve su prožete paradoksima, ironijom, cinizmom i otkrivaju izniman smisao autorice za detalje koji otkrivaju promašenost života.

Poezija je zastupljena brojnim autorima, no, nažalost, nijedan nije zaista adekvatno predstavljen, tj. nijednog ne prati stručan komentar ili uvod. Tako je čitatelj ostavljen da luta bez konteksta, prepušten vlastitoj (ne)upućenosti i afinitetima. Izbor obuhvaća hrvatsko pjesništvo (Višnja Stahuljak, Zdravko Kordić, Lidija Bajuk Pecotić, Dragoje Čović) i zapise koje bismo mogli opisati kao pjesme u prozi ili poetiziranu prozu (Mladen Kljenak, Lana Derkač) te slovensko (Ciril Zlobec), portugalsko (Nuno Júdico, Éugenio de Andrade) i austrijsko pjesništvo (Wolfgang Bauer). Iz svega ponuđenog ljepotom se osobito ističe Arkana L. Bajuk Pecotić, opora pjesma o visokoj cijeni produhovljenosti. Građena je na paradoksu da se čovjek, tek odrekavši se svega što mu je drago, približuje vrhunskoj vrijednosti. Dojmljivo je i ritmički i vizualno organizirana (ima oblik strelice), a forma hipotetičkog obraćanja u drugom licu (»ako«...) upućuje da je treba shvatiti kao izazov i upozorenje.

Frojdovski ključ

Ni drama nije zanemarena, zahvaljujući objavljivanju radiodrame Milka Valenta Danas je Valentinovo. Osim zbog autoreferencijalne igre s prezimenom autora, zanimljiva je i zato što u radnju smještenu u suvremeni Zagreb uvodi neutralan, bezvremen/svevremen glas komentatora koji se deklarira kao nihilist, cinik i ironičar, a koji se može tumačiti kao autorov alter-ego, ali i kao super-ego u odnosu na druge likove. Cijela je drama zapravo vrlo prikladna za tumačenje u frojdovskom ključu. Vrlo je naglašeno gnušanje nad ljudskom banalnosti i animalnosti, pa to donekle smeta postizanju željene ironije (ironija zahtijeva emocionalnu distancu).

Od ostalih tekstova svakako treba preporučiti Književnu kritiku i feljtonistiku od Vraza do Šenoe, tekst Miroslava Šicela. Osim što iznosi zanimljive informacije o prvim pokušajima književne kritike i feljtonistike u nas, poticajan je i za razmišljanje o kriterijima, jer je i dan danas diskutabilno kako bi kritike trebalo pisati i jesu li objektivni kriteriji uopće mogući.

Uzevši u obzir kvantitativnu zastupljenost i kvalitativne dosege u ovom trobroju »Foruma« objavljenih teorijskih i znanstvenih radova, čini se da ovaj put prave zvijezde nisu književnici, nego — znanstvenici.

Svjetlana Sumpor