Ograde i preko njih

Ograde i preko njih

Željka Černok prevodi s engleskog i švedskog i sada se nalazi tamo negdje, na svojim putovanjima. Njezin je izraz nenametljiv, često ironičan, a vrlo naglašeni emotivni raster varira od zloćkastih primisli do beskonačne odanosti. Poezija joj je narativna, riječ je tu o krokijima koji kao da su zabilježeni usput. U svojim najuspješnijim momentima (balkon preko puta mojega) podsjeća na Tatjanu Gromača, a inače ekvilibrira na tananu rubu patetike koju, u zadnji čas, kada već pomislite da joj nema spasa, uspijeva izbjeći. Očito je, dakle, da često svjesno i vješto barata stereotipima. A njihova brojnost i informacijsko ubrzavanje procesa stereotipizacije omogućuju da se tako stvori autentika.

Kruno Lokotar

* * *

Ima barem 140 kila.

Ako unutra puštaju ljude po kilaži

ući će samo on, a mi ostali

ostat ćemo tu na vjetru još satima.

Sadašnja kvota je pet ljudi

svakih nekoliko minuta.

Stojim ovdje već pola sata i

namjeravam ući u tu crkvu s njim.

Odlučno se proguravam još malo bliže.

Ne znam zašto me tako užasno zanima.

Amerikanac, vrlo očito. Tridesetak godina,

crvena jakna, šilterica, dobri zubi,

komplicirano obrijan.

Kamera u ruci.

Ovdje je na prokletom odmoru i,

k vragu, snimit će sve što se može!

I ako treba stajati u redu ispred ove

glupe crkve.

Nakašljavam se, zabacujem kosu,

u razgovoru s drugima, vrlo glasno

ubacujem sve cool fraze koje znam na engleskom.

Nije ni trepnuo.

Vadi neku spravicu iz džepa,

utipkava nešto, sprema je natrag.

Nervozno gleda na sat.

Naravno jedan od onih satova

koji mjere jačinu vjetra

bioritam vlasnika i stanje dionica u Tokiju.

Vrata crkve se otvaraju.

Hajde, krenulo je! — zagrmi naglo

nekuda unatrag.

Trgnem se prestravljena.

Žena izmučena izgleda

koja je do sada zamišljeno stajala

uz ogradu i pušila,

baca cigaretu i s uzdahom se,

polagano, priključuje redu.

Pogled joj je potpuno prazan,

kosa raščupana od vjetra.

Tek sada primjećujem da je trudna.

Odjednom,

mrzim tog tipa.

Na sekundu sretnem njezin pogled

i za trenutak se potpuno razumijemo.

Razdvaja nas gomila

koja se gura prema vratima.

(Kako ti se mogu sviđati tako debeli ljudi? — pitaš me.

Ne znam, izgledaju sretno — odgovaram odsutno.)

Stereotipi (u noćnom vlaku za Malmö)

Žgoljavi, visoki Nijemci

svi odreda s naočalama,

plavokose, rumene Šveđanke

moderne što god da obukle,

i djevojka tamnih uvojaka

punih, crnih obrva

koja ne paše u cijelu tu sliku

ni po čemu —

predivne vašarske ljepote,

djevojka zbog koje bi svi dečki

išli na najviše vrtuljke

i pucali iz smiješnih pušaka

da joj osvoje roza ružu od tila.

Okreće se ružnjikavoj prijateljici kraj prozora

i kaže joj mekanim bosanskim naglaskom

da joj se onaj lijevo sviđa.

Onaj lijevo upravo tehničkom preciznošću

nabraja gdje su sve bili prošli tjedan

i kako je dobro imati svoje malo kuhalo,

pokazuje svoj ruksak s natpisom Hamburg,

ona se i dalje zavodnički smije.

Vraća se Šveđanka s pletenicama

i četkicom za zube u ruci,

izgleda kao s reklame za neke mliječne proizvode,

sva čista i plava,

kupila bih sir koji ona preporuči, bez razmišljanja.

Pravim se da čitam od kada sam ušla,

malo kao i spavam,

ali zapravo ih proučavam i razvrstavam,

etiketiram i smještam u ladice.

Ponekad dok se okrećem

zapnem koljenom za čovjeka do sebe,

smješkam se umjesto isprike,

smješka se umjesto prihvaćanja,

samo se tako tiho smješkamo već nekoliko sati.

Potajice ga gledam dok spava u kompliciranoj joga pozi

neka japanska slova tetovirana na nožnom zglobu,

lijepo oblikovana glava, dugi prsti,

kako sviće sve češće samo gledamo kroz prozor.

Jedino još njega nisam nikuda smjestila.

Zgodna Bosanka je već skuhala Nijemca:

vuče on i njezinu torbu prema izlazu,

Šveđanke se češljaju

i ja sam spremna, još samo zalogaj čokolade,

nudim i njemu, zahvaljuje mi osmijehom.

Kada mu ponudim još, odbija,

ono je bilo dosta za savršeni doručak

kaže mekan glas, tople oči sa zlatnim trepavicama.

Smiješim se i izlazim.

Sad znam kamo ću ga smjestiti

u ladicu s ljudima u koje se zaljubiš u vlaku,

a znaš da ih više nikada nećeš vidjeti.

Ostajem u kovitlacu kolodvora

sa čokoladom u ruci

lagana poput pera.

Tek u sljedećem vlaku shvatim

da se cijelo vrijeme smiješim.

* * *

Samo da mi javiš da si u Pragu.

Šetaš već satima s prijateljem.

Sve je čarobno, isto kao kad smo i mi bili.

Sjećam se parka na drugoj obali rijeke.

Sjedimo i gledamo nekog djedicu sa psom.

Osjećam kako ne mogu više s tobom provesti ni sekunde.

Razmišljam postoji li nešto što bi spasilo sve —

da mi kažeš neku duboku istinu,

da me samo zgrabiš i ne puštaš,

da mi kupiš još jedan sok.

Odlučujem da se vraćamo natrag drugim mostom.

Slikaš me nekoliko metara dalje od parka.

Imam grozan, očajan izraz lica.

U pozadini kuća koja izgleda kao čokoladna torta.

Čisti Freud, mislim. Neću više ovako.

Tako, samo si mi htio javiti da si u Pragu.

Znaš da ga nisi zaslužio.

* * *

Balkon preko puta mojega

Potpuno je ograđen rešetkama.

Na loš dan mislim

kako im je jednom dijete palo dolje

pa im je ovo sada neki način zaštite

od sjećanja.

Na dobar dan zamišljam

Kako u stanu drže tigra.

Danas je cijela susjedna zgrada

Bila prepuna urlajućih tigrova.

Balkon

Sunce je na trenutak obojilo sve zidove

i knjige toplom svjetlošću,

a zatim odustalo,

rastuženo,

povuklo se nekamo gdje može biti samo.

Sve se usporava, kao u filmovima.

Trepćem sve sporije, pokreti su mi polagani,

obrisi tijela nejasni.

Sada zeleni odsjaj televizora

hladno gleda ormare, police, čaše na podu.

Ustajem i kao u snu hodam

prema prozoru i sumraku,

prema tužnoj melodiji klavira

koju netko drhtavo pokušava uhvatiti

u susjednoj kući.

Na balkonu zlatno lišće kestena

i dvije napuštene boce.

Osamljeni tonovi klavira plove dvorištem,

zamišljeno podižu listove,

na trenutak se uzdignu do ruba balkona,

odustaju,

vraćaju se poraženi natrag u sobu.

Uskoro ćeš ući i reći mi

kako ti je užasno žao

što si me ostavio samu tako dugo.

Reći ću ti da je sve u redu.

* * *

Sada smo na ljuljačkama

i raspravljamo smrt

kako samo desetogodišnjaci mogu.

Gdje i koliko dugo?

Crno, bijelo, koje boje?

Smije li se otići?

Jučer smo plakale

i klizavim se rukama

pokušavale držati za ljuljačke,

disale otvorenih usta,

dvije zaboravljene ribe na kiši.

I danas imamo mokre rubove rukava,

ali i plan — dogovaramo znakove: koja god umre prva,

kucat će ovako po ormaru,

zatvorit će prozor ako pada kiša

dok druga spava,

pričat ćemo si u mraku.

Isprobavamo kucanje još jedanput

na crvenom sjedalu ljuljačke.

Da, nas dvije ćemo to tako srediti.

Djeca rastavljenih roditelja

Već cijelo poslijepodne sjedimo pod drvetom.

Već drugi tjedan razgovaramo.

Tema ti se ne sviđa, izbjegavaš moj pogled.

Moja mama je najveći potrošač onih self-help knjiga u zemlji. Sjećam se jedne s Dalijevom naslovnicom:

riba, a iz usta joj iskače tigar,

kako me bilo strah te slike.

Mojima su savjetovali da probaju one fore

iz Oprah Showa: držanje za ruke uz svijeće

i gledanje u oči kad razgovaraju,

ej, kad bi oni palili svijeće da razgovaraju

sve bi se svelo na —

znaš ti kako ovo ustvari dimi, iako se ne vidi,

morat ćeš opet krečiti sobu.

Opet?? Pa krečio sam prošle godine, što je tebi? —

odglumim facu mog tate

za trenutak ti se oči zasvijetle.

Vidiš, sve se može ispričati i na ovaj način.

Sada opet gledaš naše odbačene čarape u travi.

Ma nije baš bilo lijepo na kraju,

odmahuješ glavom.

Tišina.

Neka ptica ispusti nervozan cvrkut negdje iznad nas.

Naslanjam se na drvo pored tebe.

Dali, ha? OK, top lista pet omiljenih slikara!

kažem i namignem ti.

OK, pet omiljenih slikara,

teatralno staviš prst na čelo i pogledaš me.

Spustiš ruku i zahvalno se nasmiješiš.

Open-air sunday

I svi glupi ljudi koji su ponijeli frizbije

i sada tu kao spontano igraju

dok ih svi gledaju.

I svi oni koji su kao slučajno došetali

u majicama svojih omiljenih bendova

sa svojim ludo skupim psima.

I sve te cure koje mo’š mislit’ tako inače izgledaju

nedjeljom u tri popodne.

I samo jedna idiotska trgovina koja radi i u kojoj imaju samo Pepsi.

Odlučili smo uništiti cijeli dan,

izudarati ga nogama,

natjerati ga da prizna da je poražen.

Sada svira neki novi bend.

Isuse, ovo je stravično,

moj brat je imao bolji bend

kada su on i onaj kreten snimili demo

u kupaonici samo s uključenim fenom,

lupali po kadi i pjevali.

Baš dobro, izgleda da će kiša.

Smišljam nešto cinično o kratkom spoju

pjevač se trza na podu s mikrofonom u ruci,

kosa u zraku kao u crtićima.

Odjednom više nemam snage za to.

Otvaraš usta za sljedeći otrovni komentar.

Pogledom pratim veselog raščupanog dečka

koji trči za frizbijem.

Pokušavam popiti još jedan gutljaj Pepsija,

ali ga odjednom ne mogu progutati.

Više ga uopće ne mogu progutati.

Drama Queen

Sunce je otpililo

dva gornja kata nebodera,

pustilo da ih ptice dokrajče.

Drvo sjenom grebe

nove aute na parkiralištu

namjerno, iscereno,

bez ikakva zvuka.

Grm iza njega

gurka ga i sikće —

daj sad onog plavog tamo! E, tog!

Dok tresem glavom na prozoru

pokušavajući osušiti kosu što brže,

moje misli ispadaju

i prljaju veš svim susjedima ispod,

velike crne i sive mrlje

šire se po plahtama,

gaćama, sportskim čarapama.

A sada ću sjesti za kompjuter

i napisati ti ljubavno pismo.

Pozadina otrovno zelena,

font Dracula.

Da vidimo kako ćeš ovo preživjeti.

Ne pričaj nam to

Uobičajene ženske teme.

Nakon što su iscrpljeni: posao,

bolesti, razvodi i glupi muškarci

(u kombinaciji i kao zasebna tema)

prešlo se na: moj dragi.

Jedan je dragi upravo stigao

i s ljubavlju gleda nju

koja je malo prije svima ispričala

kako su igrali neku igru

kada moraš navoditi svoje omiljene stvari i on je kao svoje omiljeno mjesto

rekao — tvoje srce,

na što smo svi ispalili

jedno televizijsko aaaaaaaah.

Ne pričaj nam to,

želim joj reći,

poslije ćemo te ismijavati

rugati se, smišljati parodije na temu:

dobro mu je u tvom srcu, ima dosta mjesta

(žena je, naime, poširoka),

samo još fali stol za ping-pong

(čovjek je sportaš),

a onda to više nikada neće biti spomenuto,

nešto vrijedno — uništeno,

bačeno u vjetar.

Sjetit ćemo se toga poslije, svaka zasebno,

dok ispijamo kave, čekamo konobara,

prepričavamo onaj trač

koji sve znamo u drugim verzijama.

Vidjet će se to samo kao trenutni titraj na licu,

kontrolirani očaj,

prije nego što odlučnim pokretom

popravimo kosu, ustanemo, krenemo.

Guliver

Ujutro se kližem zavijucima tvog uha

u ritmu zadnje pjesme koju sam čula prije nego sam zaspala,

brišem stopala na tvojim zaliscima

otirem mokra leđa o tvoju kosu.

Protegnem ti se cijelom dužinom na obrvi

i nožnim te prstima poškakljam po desnoj sljepoočnici.

Zatim ti se — sviššššš — spustim niz nos

i lagano se odbivši od usana

sletim naglavce u bradu.

Tamo ostajem dok se ne probudiš,

skakućem nestrpljivo,

glumim da sam se izgubila,

ostavljam tragove

na pažljivo određenim mjestima.

Kada se sunce dovoljno zabavi

crtajući šare po tvom ispruženom tijelu,

ubode te u oko i natjera da se trgneš.

Tvoj me duboki uzdah ispuše iz brade

— počešeš se iziritirano —

i otpuhne na prsa.

I tako dan počinje na sasvim uobičajen način,

u uobičajenoj pozi ljudi

koji se bude zajedno u subotu ujutro.

Osveta Brus Lijeve pesnice

(»a pesnica je mali ženski pas«)

On je visok, crn i nedostupan.

Naslonjen leđima na zid dućana

kaubojske čizme, kožna jakna, ruke u džepovima.

Poza broj 3 — ja sam teški frajer, ništa me ne uzbuđuje. Ja sam cool.

Ona ima dugu kosu

ispletenu u mnoštvo šarenih pletenica,

zelenu haljinu i sladoled u ruci.

Veselo objašnjava nešto, živo gestikulira,

poskakuje ispred njega,

odjednom se zavrti zatvorenih očiju,

nasmije se, nastavi jesti sladoled.

Očaj broj 6 — uglavnom rezerviran za psiće

i djevojke koje previše vole.

Udari ga! — kažem joj u sebi.

Ugrizi ga za nogu!

Premaži ga sladoledom po košulji,

izgrebi ga po licu,

odgrizi mu uho

izmakni zid iza njega

neka padne, padne, padne!!!

A kada uđe u auto

sjedalo će propasti pod njim,

retrovizor će se razbiti čim se pogleda,

CD-i će se rastopiti kad ih pokuša staviti u player,

motor će prokuhati iz nepoznatih razloga,

tvoja će vesta sa suvozačkog mjesta

odjednom poletjeti i početi ga gušiti,

auto će naglo krenuti i

brzina će mu zalijepiti lice za staklo,

laktovi će mu se zaglaviti u volanu,

rastopljeni mu mobitel zacvrčati u krilu.

A onda se vrati u dućan

po još jedan sladoled.

Ja častim.

Probijanje kroz jutro

Prozori su izgrebani od kiše,

iščešljavam ostatke sna iz kose,

zujanje hladnjaka muzika je današnjega dana.

Trag zadavljenoga jutarnjeg svjetla

pada na mjesto gdje si sjedio.

Neke su tvoje riječi još rasipane po tepihu,

druge su dopuzale do mog jastuka

i noću mi se uvukle u glavu.

Na stolu šokirana svijeća

ugašena tvojim Superman pogledom.

Rastanci nam ne idu,

riječi nespretno posrću po parketu u hodniku.

Kližem jutarnje piruete,

poliram sve neravnine za sljedeći put.

S novim jastukom pod rukom

ponovno se uvlačim u krevet. Prepoznajem mekoću

i navlačim je preko cijeloga dana.

Kovitlaci prašine smiruju se

i vraćaju na svoja uobičajena mjesta.

Različiti se mirisi još uvijek

bezglavo sudaraju u hodniku.