Odmjerenost pogleda, bogatstvo informacija

Odmjerenost pogleda, bogatstvo informacija

Dubravko Jelčić, Hrvatski književni romantizam, Školska knjiga, Zagreb, 2002.

Renesansno i barokno razdoblje u hrvatskoj književnosti bilo je na europskoj razini, unatoč tome što su njegovu jezičnu formu tvorila tri različita narječja. Dalmatinski čakavski dijalekt već je na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće postao prikladan za stvaranje epskog pjesništva europskih dometa, o čemu svjedoče djela Marka Marulića, kao ep Judita završen 1501. godine, njegove istaknute tužaljke na hrvatskom splitskom jeziku i njegova djela koja se svrstavaju u krug velike epike. Lirika dubrovačkih petrarkista (Šiško Menčetić, Džore Držić), renesansna komedija Marina Držića Dundo Maroje, te Gundulićev ep Osman, koji u kontekstu barokne epike ima veliku ulogu u književnom pokretu, predstavljali su štokavsko narječje duga dva i pol stoljeća. Treće razdoblje hrvatske jezične dijaspore bilo je granično područje na liniji Zagreb-Varaždin-Krapina, gdje od kraja 16. stoljeća kajkavsko narječje postaje hrvatskim književnim jezikom. Njegov napredak imao je obličje nepravilnog svoda: do početka 19. stoljeća književni opusi, umjetnički prijevodi i znanstvena djela bili su primjer egzistencije ovog narječja. Ta je trostruka raščlamba na početku 19. stoljeća, u doba nacionalnoga buđenja — unatoč svim ranijim uspjesima — i iskorak naprijed, postala prepona modernizaciji u građanskom smislu. Predstavnici pokreta narodnog preporoda, koji su se zalagali za nacionalno jedinstvo, prepoznali su da je stvaranje jedinstvenoga književnog jezika neodgodivo, a bilo je i potpomognuto političkim ambicijama prosvjetitelja. Izbor standardnoga književnog jezika nije bio lak, na kraju je ono ipak prevladalo, premda je i kajkavsko narječje, narječje sjevernoga hrvatskog područja, u početku imalo gotovo iste izglede. Nakon odluke o jedinstvenom jeziku njegova kanonizacija i praktična primjena nisu prošle bez poteškoća. Tu kanonizaciju pretrpjela je književnost romantizma, koja se već tada rađala i formirala. Tom novom jezičnom standardu sa svom svojom neusklađenošću s uporabom riječi iz doba prosvjetiteljstva pisci od sredine 19. stoljeća, točnije od početka posljednje trećine stoljeća, nisu znali potpuno preuzeti, nego mu se samo približiti. Najvažniji bili su liričari (Stanko Vraz, Petar Preradović) i epski pjesnik Ivan Mažuranić, a razvitak proze dosta se zahuktao nastupom Augusta Šenoe, što je dogodilo u prvom desetljeću. Tvorci životnih djela Marulić, Marin Držić i Ivan Gundulić, koji su stvorili djela europskih vrijednosti, na europsku književnu scenu stupaju tek na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kada i A. G. Matoš i Ivo Vojnović. Dobro je znati da je piscima jednog dijela hrvatskog romantičarskog pokreta, materinji jezik bilo kajkavsko narječje (npr. Mirko Bogović, Ljudevit Farkaš Vukotinović), Ivanu Mažuraniću čakavsko narječje, Stanku Vrazu slovenski jezik, Ljudevit Gaj je u prvom desetljeću pisao stihove na njemačkom jeziku, Dimitrija Demeter bio je pak pod utjecajem grčkoga podrijetla, a u najranijoj fazi pripadao je novogrčkoj jezičnoj pismenosti. Sve se to na neki način reflektira u čitatelja dok čita stranice opsežne knjige Dubravka Jelčića i razbistruje sam pojam hrvatskoga romantizma.

Romantizam od tri dijela

Po našim shvaćanjima razdoblje romantizma, koje počinje 1830. i traje sve do smrti Augusta Šenoe raščlanjuje se na tri dijela, prvi je nastanak ilirskog pokreta, koji je bio razdoblje jezično-književno-političkih programa (1830-1849), drugi je razdoblje desetljeća apsolutizma (1850-1860), a treći je razdoblje između 1860. i 1881, koje u našoj povijesti književnosti (Povijest hrvatske književnosti, Bp., 1996), nazivamo Šenoino doba. Profesor Jelčić u svom pisanju slijedi ono shvaćanje povijesti hrvatske književnosti u kojem hrvatski romantizam počinje s nastupom iliraca, a završava s krajem Bachova apsolutizma. Ustav koji je dočekao svoj povrat s Listopadskom diplomom označava novo razdoblje, koje po autorovu shvaćanju izlazi iz okvira romantizma. Nakon toga nastupa novo povijesno razdoblje književnosti — realizam i njegov prvi predstavnik August Šenoa. Tu nema mjesta raspravi, potrebno je samo napomenuti da promjena tog razdoblja nije primarno estetska, nego se prije temelji na osnovnom stavu idejne i političke svijesti. Ipak, postavlja se pitanje na koji način djelo od 650 stranica predstavlja svod koji raščlanjuje dva zasebna razdoblja (1830-1849, tj. 1850-1860). Već sad možemo napisati, upregnuvši sav svoj trud, o čemu je zapravo riječ. Naše iskustvo podjednako podupire koncepcija i značajka ove knjige: s jedne strane čitatelj dobiva književnopovijesni pregled i estetsko vrednovanje, a s druge pak strane i same književne tekstove: monografija razdoblja i svojevrsna legura antologije. Pored Uvoda opsega gotovo stotinu stranica, zbroj portreta romantičarskog naraštaja daje knjizi okvir i kičmu književne povijesti, izbor portreta ustrojava se s pomoću dobro uporabive antologije koja može biti od koristi znanstvenicima, studentima i zainteresiranom čitatelju. U knjizi se mogu naći najvažniji tekstovi opskrbljeni najpotrebnijim bilješkama. Jelčić razvoj hrvatskoga romantizma izlaže u okviru europskoga konteksta upućujući na osobitu i naglašenu ulogu buđenja nacionalne svijesti srednjoeuropskoga romantičarskog pokreta. Progovarajući o prethodnim događajima, autor ukratko izlaže težnje u vremenu prije otkrivanja ilirske zastave, podjednako dajući punu pažnju pastirskom pismu prosvijećenog zagrebačkog biskupa Maksimiljana Vrhovca iz 1813, poznatom pod naslovom Poziv na sve duhovne pastire svoje biskupije, pokušaju izdavanja lista »Oglasnik ilirski« 1818. Jurja Matije Šporera, ortografiji Ljudevita Gaja iz 1830. — Kratka osnova hrvatsko-slavonskoga pravopisanja, objelodanjenoj Disertaciji grofa Janka Draškovića iz 1832, dakle onim djelima bez kojih bi se brzi napredak pokreta teško mogao zamisliti. U formiranju nacionalne svijesti od neposredne koristi bilo je i djelo Pavla Rittera Vitezovića Croatia rediviva, u kojemu autor govori o potrebi postojanja duhovnoga jedinstva na svim hrvatskim prostorima, potom stihovana kronika Andrije Kačića Miošića Razgovor ugodni naroda slovinskoga, djelo Adama Baltazara Krčelića pisano na latinskom pod naslovom Scriptorum ex regno Sclavoniae a Saeculo XIV usque ad XVII inclusive collectio, a potpisano pseudonimom Adalbert Barić, koje je do Vitezovićeve pojave bilo kratak pregled razvoja književnosti sjevernohrvatskog područja. Posebno poglavlje posvećeno je ilirskom pitanju, koje je od 15. stoljeća postalo hrvatski nacionalni mit i prvo pravo određenje romantičarskog pokreta. Nakon što je autor prikazao sve prethodnike ilirskog pokreta (riječ je o djelima autora Jurja Šižgorića, Jurja Ratkaja, Pavla Rittera Vitezovića, Matije Petra Katančića) slijedi tumačenje Gajeva djela Tko su bili Iliri?. U djelima spomenutih autora nalaze se citati Herodota, Livija, sv. Pavla apostola i sv. Jeronima i dr., a njihova vjerodostojnost u svakom slučaju u odnosu na kasnija znanstvena istraživanja podliježe sumnji. Do kraja 18. stoljeća jasno definiran hrvatsko-mađarski odnos u doba nacionalnog buđenja nakratko kreće u drugom smjeru. Jelčić je na to pitanje, na temelju raspoložive dokumentacije, trebao dati kratak, ali objektivan odgovor. Hrvatska povijest i hrvatska književna povijest prije je težila naglašavanju hrvatskih argumenata. Danas, naprotiv, predstavnici obiju disciplina teže izgradnji objektivne slike.

Mađari i Iliri

Tako se formuliralo Jelčićevo sažeto rješenje tog problema. Po njegovu mišljenju počevši od narodne skupštine 1790. putovi hrvatskog i mađarskog plemstva razvijaju se usporedno, s jedne strane (npr. u prosuđivanju društvenih pitanja), a s druge strane putovi su im se razilazili (nacionalna svijest, uzajamna povezanost države, nacije i puka, što se odnosi prije svega na jezično pitanje). Od stare nadnacionalne povijesne Ugarske nastala je nacionalno nadmoćna, netolerantna i agresivna Mađarska, koja je podijelila Hrvate. Mađaronska službena politika vidjela je sudbinu Hrvatske i Mađarske u čvrstoj uniji, u kojoj se zbog krutosti politike sve više budi hrvatska nacionalna svijest i želja za samostalnošću. Nakon svih tih rasprava Jelčić sustavno piše o nastanku pokreta, uzimajući u obzir sve one težnje i postignuća koja su bila u službi jezičnog i nacionalnog jedinstva. Osnivanje Ilirskog kruga čitatelja Matice ilirske i djelovanje Gospodarskog društva, pokretanje časopisa »Kolo« 1842, imenovanje Vjekoslava Babukića za profesora na katedri za hrvatski jezik i književnost pri zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji, osnivanje časopisa »Zora dalmatinska«, ustroj kazališnog i glazbenog života, rođenje hrvatske opere — sve to dobiva podjednaku važnost u ovoj mapi kulturnog i književnog razvoja, a zajedno s njima i povijest nastanka političkih silnica. Čitatelj dobiva i dobar sažetak o stranačkim borbama nakon 1841. (borbe Horvatsko-vugerske stranke i Ilirske stranke), o izdanju Malog katekizma za velike ljude Dragutina Rakovca, koja snažno prikazuje mađarsko-hrvatske suprotnosti, o Kossuthovu govoru na Saboru u Požunu (Bratislavi), koji se odnosio na hrvatsko-mađarske odnose, a koji je prema hrvatskom javnom mnijenju bio Kossuthov snažan žal o pojavi Jelačića i o njegovoj političkoj ulozi. Isto tako dobivamo informaciju o prijevarama koje su uslijedile 1849, o razočaranju nakon što su Hrvati kao nagradu dobili ono što su Mađari dobili kao kaznu: njemački kao službeni jezik, umjesto županija Bezirke, umjesto župana carske starješine, Bachove husare, itd. Opsežniji dio knjige reprezentativna je panorama djela narodnog preporoda. Imponirajućim izborom 54 pisca, pjesnika, znanstvenika, urednika, političara, svećenika i svjetovnih osoba te njihovim sažetim portretima, Jelčić dokumentira postojanje cjelokupnoga pokreta, a bogatom tekstualnom građom čini pristupačniju njihovu djelatnost. U selektivnom izboru autor je pokazao i visok stupanj povijesnog osjećaja: u knjigu su uvršteni književni tekstovi, politički spisi, raznovrsni dokumenti, libreta, note, čime prikazuje raznovrsnost nacionalnog romantizma, ali pritom upozorava i na današnje slabosti. Uspoređujući zapadnoeuropski, srednjoeuropski (slovenski, češki, poljski)i istočnoeuropski romantizam (ruski), s razvojem hrvatskog romantizma, očita je prednost pjesništva u odnosu na prozu i dramu. Recenzent knjige prof. Jelčića naravno ne smije zaboraviti na mađarske odnose, koji tek očekuju konačnu znanstvenu ocjenu. Slika mađarstva jednom će, nadam se, biti daleko nazočnija u znanstvenim raspravama, kao i u ocjenama o cijelom hrvatskom romantizmu, a ova knjiga sasvim sigurno bit će poticajna za takve rasprave. Pažljivom čitatelju sve je jasnija ambivalentnost koja će predstavnicima hrvatskog romantizma i nacionalnog pokreta otkriti pravu istinu o mađarstvu. Svi uvršteni tekstovi manifestiraju s jedne strane sučeljavanje, s druge strane pak namjeru o održavanju i izgradnji odnosa. Precizna istraživanja mogu i pričekati, ali ne dugo, a svi mi očekujemo da se odgađanje prave istine neće otegnuti u nedogled. Naša sociologija svjedoči o tome iz mađarskih izvora (parlamentarni dnevnik), da knjižica Dragutina Rakovca Mali katekizam za velike ljude nije bila mađarofilska spona prepirci između dvaju naroda, ali o autorima koji su pisali djela na hrvatskom jeziku dobivamo malo podataka; među predstavnicima narodnoga preporoda bilo je u velikom broju onih koji su u doba najžešćega sukobljavanja tražili mogućnost održavanja uobičajenih veza između dvaju naroda (Ljudevit Farkaš Vukotinović, Mirko Bogović, Ivan Mažuranić i dr.). Podjednako zadivljujuća odmjerenost ove knjige u svom konceptualnom i sadržajnom smislu ne bila bila potpuna, kada ne bismo spomenuli opsežnu bibliografiju i obilnu i bogatu ilustrativnu građu. Knjiga podjednako pruža mogućnost informiranja o povijesti umjetnosti, povijesti kulture i povijesti ideja.

István Lokös

S mađarskoga prevela Ivana Sabljak

* Preuzeto iz časopisa Instituta za književne studije Mađarske akademije znanosti »Helikon«, Budimpešta, br. 1-2/2003, str. 131-134.