Odmak od željeznog repertoara

Odmak od željeznog repertoara

Nakon prilično komercijalne sezone, u kojoj se popularnim djelima nastojalo privući publiku u novu zgradu, vidi se želja da se opet postavljaju manje poznata djela

Ljetni praznici označuju zastoj u radu Teatra alla Scala, ali ne i završetak sezone. Na jesen kazalište očekuju dvije operne produkcije: Ugo, conte di Parigi, s učenicima kazališne škole za usavršavanje, te Tosca u režiji Ronconija. Nova sezona bit će otvorena 7. prosinca, na dan na koji se odaje počast S. Ambrogiu, zaštitniku Milana.

Sezona 2002-2003. bila je prva koja je u potpunosti održana u novoj zgradi, zvanoj Teatro degli Arcimboldi, dok je prethodna sezona, svečano otvorena u povijesnoj zgradi kazališta s Verdijevim Otellom, u novoj zgradi bila samo djelomično.

Već s prvim pogledom na repertoar mogle su se zapaziti dvije jasne tendencije. S jedne strane, nakon prilično komercijalne sezone u kojoj se popularnim djelima nastojalo privući publiku u novu zgradu, vidi se želja da se opet postavljaju manje poznata djela, daleko od željeznog repertoara, a s druge strane želja da se eksperimentira novim žanrovima koji bi se eventualno izvodili u Teatro degli Arcimboldi nakon što bude obnovljena stara zgrada.

Uvijek rasprodan Zefirelli

Za otvaranje sezone odabrana je opera Ifigenija u Aulidi Christopha Willibalda Glucka. Za dirigentskim pultom, u skladu s tradicijom, našao se glazbeni ravnatelj Scale maestro Riccardo Muti, a na pozornici Violeta Urmana i Daniela Barcellona. Režiju, scenografiju i kostime potpisao je Yannis Kokkos, kojem je ovo treća suradnja sa Scalom. U radu on je slijedio tri ključa čitanja opere: osamnaesto stoljeće, barok i grčko kazalište. Veliku važnost u operi ima i ples, za koji se pobrinuo koreograf Misha Von Hoecke. Plesačima je povjerena zadaća da sugeriraju svršetak opere, koja na sceni Scale nije izvođena od lipnja 1959.

Nakon toga slijedio je Kavalir s ružom Richarda Straussa, u novoj, ne osobito maštovitoj režiji, zasnovanoj na zastorima koji su otkrivali ili skrivali jednostavnu, nerazrađenu scenografiju. Operu je režirao Pier Luigi Pizzi iz Teatro Carlo Felice iz Genove. Nažalost, opera nije bila osobito posjećena.

Na prijelazu iz siječnja u veljaču pred prepunim gledalištem deset je puta (mnogo za repriznu, već toliko puta viđenu predstavu) izvedena Puccinijeva La Boheme u tradicionalnoj, povijesnoj režiji Franca Zeffirellija. U glavnim ulogama nastupili su Marcelo Alvarez i Cristina Gallardo Domas, a dirigirao je Bruno Bartoletti.

Nenadmašni Riccardo Muti

Tijekom ožujka su se pak izmjenjivale Rossinijeva opera L’italiana in Algeri i Beethovenov Fidelio. Rossinijevu operu na tradicionalan je način režirao Ponnelle, redatelj specijaliziran za Rossinijeva djela (nezaboravne su bile njegove režije Pepeljuge i Seviljskog brijača). U glavnim ulogama nastupili su mladi tenor Juan Diego Florez, također specijaliziran za Rossinijeve opere, te ruska pjevačica Vesselina Kasarova. Nažalost, dirigiranje Corrada Rovarisa nije oduševilo: nakon što je već u lipnju 2002. predstavio prilično glazbeno neuvjerljiva Seviljskog brijača, i ovaj je put rafiniranu partituru interpretirao prilično bezbojno.

Fidelija je pak za scenu pripremio trio Frigerio — Squarciapino — Herzog, predstavom koja je otvorila sezonu 1999-2000. I tada je, kao i ovom prigodom, dirigirao Riccardo Muti.

U svibnju je pak postavljena rjeđe izvođena (posljednji put u Scali 1988) Verdijeva opera I due Foscari, koja je podijelila milansku publiku i kritiku. S jedne strane velike pohvale doživio je maestro Riccardo Muti, koji je dirigirao orkestrom i pjevačima precizno i snažno, te bariton Leo Nucci, a s druge strane kritizirana je sopranistica Dimitra Theodossiu i režija Cesarea Lievija te scenografija i kostimi koje je kreirao Maurizio Balo.

Domingo izvan uobičajenoga

U lipnju izvedene su Mudra lija Leoša Janačeka i Luisa Fernanda Federica Morena Torrobe. Janačekovu operu izvela je gostujuća Velška nacionalna opera kojom je dirigirao Sir Andrew Davis, dok je Luisa Fernanda predstavljena u svega tri poluscenske izvedbe. Na taj je način izvedena i Iolanta, posljednja opera Petra Iljiča Čajkovskog. U Iolanti je u baritonskoj ulozi nastupio Placido Domingo, ovaj put izvan uobičajenoga repertoara.

Konačno, prije ljetne stanke u srpnju izveden je mjuzikl Priča sa zapadne strane Leonarda Bernsteina, kojega je milanska publika imala vidjeti već prije dvije godine u originalnoj inscenaciji Jeromea Robbinsa. Uprava Scale već je izrazila pristanak da na repertoar Teatra degli Arcimboldi postavi i druge predstave tog žanra.

Pored opera izvedenih na velikoj pozornici, na maloj sceni Teatra Piccolo di Milano u svibnju je praizvedena suvremena opera Vita Marca Tutina, nastala po narudžbi Scale. U listopadu će pak na maloj sceni biti izvedena Ligetijeva opera Le grand macabre (nažalost, predviđene su samo dvije izvedbe).

Bila je to vrlo rafinirana i zanimljiva sezona, nedvojbeno uspješna, s umjetničkog i komercijalnog gledišta (uprkos rijetkim rasprodanim predstavama), ne samo za Teatro alla Scala nego i za novu zgradu.

Iz Milana Mauro Beretta

Preveo Zlatko Vidačković