Vijenac 247

Ples

49. Splitsko ljeto — Plesni program

Odgajanje publike

Staša Zurovac ponovno je razveselio nesmanjenom energijom, karakterističnim autorskim rukopisom i duhovitom igrom

49. Splitsko ljeto — Plesni program

Odgajanje publike

Staša Zurovac ponovno je razveselio nesmanjenom energijom, karakterističnim autorskim rukopisom i duhovitom igrom

Peristil, nagrada 49. Splitskog ljeta, s punim je pravom pripala Baletnoj večeri Staše Zurovca i Ramia Be’era, u izvedbi ansambla Baleta HNK Split, koja je premijerno izvedena na Tvrđavi Gripe 2. kolovoza 2003. S poznatom energijom i u stilu one stare poletne: nema odmora dok traje obnova, ravnateljica baleta Almira Osmanović svojim je programom obilježila Splitsko ljeto i potvrdila da se ne predaje i da razmišlja na duge pruge.

Njezin ansambl ne samo da je izašao s odličnom premijerom, i da je Ljeto ugostilo vrlo zanimljiv plesni projekt mariborskoga baleta i Edwarda Cluga Lacrimas (Cluga pamtimo po sjajnom Tangu i sjajnim plesačkim kreacijama s partnericom Valentinom Turcu) nego su organizirani i plesni seminari i koreografske radionice.

Čar scene

Stručno vodstvo Iraide Lukašove u klasičnom baletu i Marca Marchetija u jazz-danceu osiguralo je visoku razinu seminara, a u koreografiji su se prvi put okušali članovi Splitskog baleta Sanja Nevešćanin i Dmitrij Rodikov.

Završna produkcija svih polaznika plesnih radionica održana je 31. srpnja na Trgu braće Radić, pred očima zamišljena književnog nam oca Marka Marulića (što li bijaše u početku: riječ ili pokret?). Mladi su plesači, bez obzira na prijašnji i dostignuti stupanj znanja i plesne spremnosti, očito otkrili čar scene, i naslutili težinu i ljepotu plesačkoga posla. Možda se netko od njih odluči za ples kao životni poziv, ali ono što je mnogo važnije u cijelom ovom projektu jest odgajanje plesno obrazovane publike, koja će uživati u predstavama poput Baletne večeri.

Staša Zurovac ponovno je razveselio nesmanjenom energijom, karakterističnim autorskim rukopisom i duhovitom igrom. Sa Splitskim baletom obnovio je koreografiju koju je 2001. s velikim uspjehom postavio u Zagrebu, Bogovi su ljuti (samo mu se u Splitu učinilo da više nisu ljuti, pa je promijenio naslov, no ja mislim da su bogovi uvijek pomalo ljuti...) i ujedno postavio novi komad Daj daj. Praizvedeni Daj daj svojevrstan je nastavak Zurovčeva Primitif baleta. Time mislim na tretiranje pokreta i plesačkog tijela, koje se kreće po začudnim zurovčevskim kanonima. Veseli, srčani, naivni, raščupani, blatnjavi, smiješni i tužni, ali nekako bliski i dragi, članovi Zurovčeve rustikalne plesne zajednice puštaju da ih glazba (Klezmatics, grupa koja svira klezmer glazbu zasnovanu na tradicionalnoj židovskoj glazbi, ali s jakim i vrlo različitim etnokonotacijama) vuče i tjera.

Očite plemenske pripadnosti, ali s naglašenim individualnostima, taj je plesni komad postavljen baš za splitske plesače, i po tome je novi i drukčiji u Zurovčevu opusu. Uz uigrani i homogeni ansambl možda ipak treba izdvojiti poetični (ali uvijek s onim malim pomakom) duet Albine Rahmatuljine i Dmitrija Rodikova kao i komični duet braće blizanaca Remusa i Romulusa Dimachea, koji se svako toliko nađu licem u lice — ugodno iznenađeni izgledom onog drugog.

Nemirni let

Kao potpuna suprotnost bučnom šarenilu pokreta Staše Zurovca, središnji dio večeri pripao je uvaženom gostu iz Izraela, dugogodišnjem članu i sada umjetničkom ravnatelju Kibbutz Contemporary Dance Company, Ramiu Be’eru. Koreografiju Leptiri vrlo snažno i dojmljivo izveli su Almira Osmanović i Danni Eshel.

Oni, poput leptira, kreću u zajednički brzi, nemirni let. Unutarnja htijenja razapinju im i razbacuju tijela, pršte kroz udove. Rijetka su međusobna smirenja, nalaženja, podrške, konvencionalne zajedničke slike su kao kratki bljeskovi: ona u crvenoj haljini, on u sivim hlačama i bijeloj (poslije rasprsnuto raskopčanoj) košulji sjede na sofi, ili plešu na plesnjaku... a onda novi impuls kroz tijelo, grč u želucu, let kroz prostor, sve do samog kraja: zajedničkog smirenja i nježnog nestajanja. Na sceni je jedino crna sofa, mirna, prisna i, koliko god je oni rabili na poznate i prelijetali na začudne načine — neumoljiva.

Maja Đurinović

Vijenac 247

247 - 4. rujna 2003. | Arhiva

Klikni za povratak