Obla ženska koljena

Obla ženska koljena

Luko Paljetak, Koljenski otoci, Biblioteka Zvjezdarnica, Matica hrvatska, Zagreb, 2003.

Začudan je taj Paljetak, začudan i stoga što ga je oštroumnost, samoća i manira poetske besprijekornosti još davne godine 1977. povela mimo gesla i amblema alogične proizvodnje stihova. Ubrzo je ispisivao osebujan i svrhovit smisao poezije koji ga je doveo do osobnoga savršenstva. To nije rečeno bez vraga, jer ubrzo su ga čitali takozvani poetski jezikoslovci, ali i čarobnjaci željni dubinskih pjesničkih protega.

Objelodanivši svoje stihove u knjizi pod naslovom Pjesme mnogo hvaljenoj i ne baš sveusvemu zadovoljavajućoj gospi Paljetak je, tih sedamdesetih godina, ustao usuprot rasipnosti modernizma. Hotimice ili ne šarmirao je pjesničke zanesenjake, koji su nas s obzirom na bogatu hrvatsku pjesničku tradiciju, uvjeravali u beskonačnost susljednih kitica i njihovih čari.

Versifikacijsko vršljanje

Paljetak je, dakle, uvijek nešto drugo. Osobit po svaku cijenu, jer raskošno odlazi i ponovno se mršavo vraća: preslagujući, kako je to već rekla književna kritika, ono pojavno, fikcionalno i mišljeno. Pritom začuđuje njegov opsežan pjesnički opus od pedesetak naslova za djecu i odrasle, zatim bogata prisutnost u pjesničko-grafičkim mapama, feljtonistici, dramskoj književnosti, antologičarskoj djelatnosti, književno znanstvenim studijama te posebno u knjigama prijevoda. Posljednje zadivljuje: Shakespeare, Byron, Lowry, Prešern, Poe, Chaucer, Joyce, Wilde, Apollinaire i drugi, ali nas to ipak ne odvlači od pjesnikova pjesništva, koje tvrdoglavo uznastoji osvojiti nas svojom polimetričnošću i polifoničnošću u službi stila.

Ali, pjesnik se okušao i drugdje — u vezanom i slobodnom stihu. I kada versifikacijski vršlja dijalogizirajući sa svjetskom i domaćom tradicijom, a rođen je u Dubrovniku godine 1943, i kada u stih unosi svoja slavna opkoračenja, ono na dubrovačku govoreć, mi ga doživljavamo kao nacionalnog pjesnika. I to da bi reč rekli, jer, bez obzira na njegovo versifikatorsko umijeće, posebice kad je riječ o sonetskoj formi pa čak i kada je riječ o uvoznom haikuu — mi govorimo o majstoru. Kao da Paljetak nema promašaja. Čega se god dohvati, on upjesmljuje, pa tako i daleke i nepoznate otoke kao što su Koljenski otoci koji su u ovoj knjizi poslužili kao nenametljiv lajtmotiv.

Pjesnikov užitak

Posluživši se svojevrsnim bijegom u azur, na poticaj i pod utjecajem istraživača i pustolova, stanovitog Lula de Nicqa, koji je otkrio te egzotične otoke i koji ih je potom skicirao u svome dnevniku, Paljetak otkriva još jedan snažni motiv za knjigu i pjevanje. Koljenski otoci, naime, izdižu se iz mora kao obla ženska koljena, i ta će geografija ženskoga tijela plauzibilno označavati erotsku pjesnikovu prirodu iz knjige u knjigu, gdje će on gotovo ljubaznim dodirima svoga pera dodirivati i ispitivati krajolike toga ženskoga tijela. Prirodu i narav također, a zatim će teško verbalizirajuće, neshvatljive osjećaje i odnose s drugim spolom pretvoriti u izmjeničnu igru mačke i miša, postižući čak i efekt komičnog. Izražajna elegancija i jezik tijela pritom se nadopunjuju. Dapače, osjećamo oslobađanje napetosti, pjesnikov užitak i čitateljevo zadovoljenje rješenjima: »Pao je snijeg jer nebo ne pada, nebo pada / samo u tvoje oči...«.

Prisjetimo se da je Paljetak u svijet hrvatske poezije ušao godine 1968. s knjigom Nečastivi iz ruže, i to kao pristalica svega plemenitog, lijepog i umjetnički dovršenog, ali nas je isto tako suočio s gorkom ljudskom istinom o onom tamnom i rušilačkom u nama. U takvim će pjesmovnim zazivima koincidirati pokoja oksimoronska veza kao i u njegovoj knjizi izabranih pjesama pod naslovom Bijela tama, a pri ruci nisu, pretpostavljamo, izostali ni uzori iz svjetske poezije. Guillaume Apollinaire je još davne 1913. napisao stih: »skarabej... u srcu ruže«. No, ne jednom je rečeno da Paljetak može napisati pjesmu o svemu, čak i o svojoj pjesmi, pa i o predstavljanju svoje knjige pjesama.

Visoka doza modernog

Mnogi ga doživljavaju kao ukrasnog i oratorskog pjesnika, pjesnika manire, što on iz knjige u knjigu demantira, pa i ovom knjigom za koju su mu izlika bili otoci nedohodnjaci. Prije svega stoga što u svoje pjesme unosi visoku dozu modernog, ali i priopćivog sadržaja koji naliježe na uzvišenu isto kao i na tamnu stranu života. Tko se još nije, primjerice, grohotno nasmijao čitajući njegovu pjesmu Oda zahodu.

Tu nepresušnu igru glasovnog i semantičkog materijala na temelju sličnog zvučanja i ekspresije smisla te izvorne osjećajnosti (pjesnik je očajnik tek hineći trubadursku nakanu) Paljetak mjestimice nastavlja i u ovoj knjizi: »...i onako uzavrio si, kupi / hrčka joj, ako nešto kupiš joj, neka trčka...«. Polazeći od nekog općepoznatog kulturnog ili pučkog stereotipa, koji se s lakoćom pretapa kroz stoljeća sve do suvremenoga bivanja našega doba, naravno, kroz njihove različite stilske rukavce, on uspijeva zaintrigirati vlastitim sustavom pisanja poezije. Njegov pjesmovni zapis, odnosno govor u sebi, posve je sadržan u pjesmi onoliko koliko ona može poprimiti značenja u sklopu svoje monolitnosti. Ponekad zaigran (kao kad dijete prolijeva tintu), ponekad melankoličan, s baroknom primjesom bizarnog i tajanstvenog, a ponekad kao renesansni čovjek — luksuzan u predočavanju ženskih raskošnosti. To je, ukratko, ta Paljetkova raskoš koja se ogleda i u ovoj knjizi.

Sead Begović