Noć koju je Thomas Penn potrošio tumarajući uokolo

Noć koju je Thomas Penn potrošio tumarajući uokolo

Delaware još zovu i Prva država. Nastala na obalama zaljeva gdje Atlanski ocean duboko zadire u kopno, Delaware je prva američka država koja je ukinula ropstvo, davne 1787. godine. S obala države Delaware vidi se New Jersey. U državi Delaware, u gradu Wilmingtonu, živi čovjek po imenu Thomas Penn, glavni kontrolor kvalitete gotovih proizvoda u tvornici Du Pont, koja se bavi proizvodnjom umjetnih vlakana. Ima četrdeset i tri godine, suprugu, dvije kćeri, četverosobni stan i prima plaću u iznosu pedeset i dvije tisuće dolara godišnje. Posjeduje auto marke Mercedes, jer uživa u kakvoći i dizajnu europskih automobila. Odnedavna je s francuza prešao na nijemce.

— Napokon sam te pronašla — rekao mu je duh Elsie Willers, te noći u koju je Thomas pokušavao pobjeći.

— Neću te pustiti dok mi ne odgovoriš. Zašto?

— Rekao sam ti — prošaputao je.

Elsie Willers rođena je u okrugu Kronoberg, u gradiću Växjö, u Švedskoj. Podrijetlom je Laponka, zanimanjem slobodna umjetnica. Kao dijete posjedovala je vlastitog soba. Nazvala ga je Roe. Roe je bio krasan mužjak, mogla ga je jahati do mile volje. Jednom je, jašući ga kroz bjelinu, čak i zalutala zbog iznenadne snježne vijavice koja se dignula iz ničega. Srećom, sve se dobro završilo i za nju i za Roea. Nije bila religiozna, njezin se bog zvao Gospod Örrefors. Örrefors je kristal od koga je stvarala umjetnost bruseći ga u raznorazne forme koje ničemu nisu služile. Jedino su bile lijepe za gledanje.

— Mislio si samo na svoju guzicu, kako biste rekli vi, Amerikanci.

Thomas je bio protestant, nije vjerovao u duhove, nikada nije razmišljao o nadnaravnom, a ništa nije znao ni o mogućnostima nevidljivoga.

Bio je kolovoz, bilo je toplo, bila je noć, bio je sam. Zvijezde su nekako bile bliže, grad se smirivao u daljini, a oseka je smjenjivala plimu. Mjesec je bio pun žutoga.

— Elsie, sorry — šaputao je, misleći kako će se vlastitim glasom vratiti sebi i biti opet onaj stari Thomas, besprijekorno samouvjeren, priseban i jak.

* * *

Prije točno četrdeset dana bio je petak. Petak je dan koji se u Wilgmintonu izravno prelijeva u noć. Kao bolemi tabernakul, Wilgminton petkom postaje i raj i pakao istodobno.

Elsie Willers je imala sreću doputovati baš u taj petak. Unajmila je sobu u prvom hotelu na koji je naišla. Došavši u sobu, naiskap je popila čašicu viskija i odahnula. Pospremivši stvari, otuširavši se i učinivši sve one radnje koje žena učini prije izlaska iz hotelske sobe, uputila se na terasu, večerati.

— Nisi mi trebao prilaziti onu noć — govorio je duh Elsie — ne bi me upoznao, ja bih još bila živa, a ti bi noćas bio u krevetu sa suprugom.

Thomasu se činilo kao da mu to govori pijesak. Ili konture drveća koje su se srebrile na mjesečini. Ili ocean koji mu je treperio pred očima stotinjak metara udaljen od mjesta gdje je naumio provesti noć. Glas koji je čuo dolazio je iz prostora njemu neshvatljivih i više nije znao kamo krenuti, što poduzeti. Pospremio je montažni krevet, vreću za spavanje, termosicu s kavom i piva u limenci. Potom je i sam ušao u auto i odvezao se.

* * *

Vozio je kao sumanut.

* * *

Mjesto Elkton zapravo je gradić s petnaestak tisuća stanovnika. Nalazi se dvadeset kilometara zapadno od Wilgmintona. Stanovnici Elktona radišni su i tihi ljudi koji se bave većinom poljoprivredom, premda nekoliko postotaka stanovništva putuje u Wilgminton, gdje rade u industriji. Većina stanovništva švedskog je podrijetla. To je bio jedan od razloga zbog kojih se gospođica Elsie Willers odlučila na tako daleki put. Namjera joj je bila potražiti i posjetiti brvnaru njezina pradjeda, ako je još bila čitava. Imala je adresu, želju, volju i vjerovala je kako će je s malo sreće uspjeti pronaći. A možda čak i grob prapretka. U torbici je nosila staru fotografiju koja je unatoč vremenu nekako ostala živa do današnjih dana. Istina, u blijedu izdanju, ali su se ipak na njoj mogli vidjeti veliki brci njezina pradjeda i široka suknja debele prabake.

Thomas Penn zaustavio je auto ispred brvnare. Bila je tišina, čuo je samo svoj dah i bilo ga je strah od ničega. A to ništa opet je progovorilo:

— Da, na mjesto zločina, znala sam da ćeš me opet ovdje dovesti. Zašto? Zašto si me ubio?

— Sviđala si mi se, Elsie. Jako. Nisam mogao podnijeti da mi se netko sviđa osim moje žene.

— I zato si me ubio?

— Ne, ne, nisam te ubio, samo sam nas štitio od života, od, od... — govorio je kroz užas koji mu se skupio u grlu.

— Bio si nasilan, bahat, grub. Ja sam bila naivna, pomalo pijana i radoznala. I, moram priznati, čak si mi se i sviđao na neki način, vjerovala sam ti. Mogli smo se ševiti do mile volje, ali ti si bio govno, u meni se pobunila žena, moja baka, moja prabaka, sve one žene koje su silom maltretirane i uzimane, stoljećima, oduvijek. Htjela sam ti se dati, htjela sam dati, ali ti si me ponizio, ti si me, idiote, ponizio. Ali zašto, zašto?

— Oprosti, Elsie...

— Zašto?

— Nisi se opirala, nisi vikala, nisi paničarila, samo si me gledala raširenih očiju, to nisam mogao podnijeti, pomislio sam kako mi želiš upamtiti crte lica, kako me želiš optužiti, uništiti mi karijeru, brak, to sam pomislio i onda sam odlučio, stisnuo sam te oko vrata i držao, držao...

— Mislio si samo na svoju guzicu — šaputao je drhtavi glas Elsie Willers i gubio se u nigdje, u ništa, u tišinu. Thomas je dugo jecao naslonjen glavom na upravljač, a ptice su već počele pozdravljati jutro koje se raspredalo u krošnjama. Svitao je novi dan.

Kemal Mujičić Artnam