Ništa nas ne može izbezumiti

Dalmaciju, Južnu Hrvatsku, kako vam drago, u maniji jako favorizirana privatnog poduzetništva, uz palež uhvatila je i manija betoniranja; hegelijanski rečeno, Die Lust zu Betonieren. Svi inače jadni i siromašni, Hrvati su uopće bokci i majstori samosažaljenja, ali gotovo svi kupuju nove automobile, svi grade i sve se gradi, pogotovo tamo gdje se ne smije

Pripadam među one relativno priproste duše, koje sve što vide nagonski uljepšavaju. S godinama, stalo mi se događati nešto što ne govori upravo o mudrosti (ili možda, ako je slušati stare Grke, upravo govori, ali to još ne znam; uglavnom, ostajem u tome Sokratovim poklonikom). Sve mi postaje ljepše, ljude sve više uzimam s njihove dobre strane, a mane im zanemarujem, što i sebi želim; sa stablima i životinjama uspostavljam dosad nečuvene prijateljske odnose, počeo sam razumijevati malu djecu, stao sam itekako dobro shvaćati, recimo, Tonka Maroevića — što još kazati, osim da i to ima svoju granicu, kad poetizirati stvari tako da zaboravite na njihove zube prelazi u senilnost, ili stanovitu neubrojivost glede stvarnih odnosa u stvarnosti. Pjesništvo jest stvarnije od stvarnosti, ali kad zaboravi na motive one neposredno tekuće stvarnosti, mirno može u Stenjevac. (Premda, recimo, kad se pjesnik stane baviti tekućom politikom, to je jednako odlasku u Stenjevac.)

Pišem to, jer sam kao Zagrepčanin sada na moru. Oni koji me znaju znaju kako na more ne odlazim piti pivo da se provjetrim kao turist, da ne obilazim mjesta zabave, da ne odlazim čak ni na umjetnička zbivanja na Jadranu, jer je sve to postalo puki show, predstava koja je izgubila svaki viši smisao osim za one koji je izvode. (Griješim, možda, ali pripišite to napadaju mudrosti.)

Posve starinski trenuci

Ljeti živim na selu u Konavlima, u starinskoj kući, ne tako dalekoj od mora, gurnem u more svoju barku s kojom već 25 godina provodim spore, nemoderne, posve starinske trenutke rane zore, predvečerja, pa i noći; ujutro nešto radim, ako se, recimo, prevoditi na hrvatski sjajnu logičnost jednoga modernog političkog filozofa, koji se u cijelom suvremenom džumbusu opet obratio klasičnoj antici, ne bi li razabrao što je pravo, može uopće nazvati radom, a ne užitkom; doručkujem netom dozrele smokve sa stabla, čisti individualističko-elitistički eskapizam, ljepota, poezija, ako hoćete: živim, bogati, još malo pa kao dum Mavar Vetranović na svom Sv. Andriji... Cool, i neka se, zaboga, ne petljam u stvarnost.

U svekolikoj toj ljepoti, odjednom Dalmacija gori. Plamti. Tko je jednom na hrvatskome jugu gasio požar (imao sam tu čast tri puta u Konavlima), taj zna kako gori, recimo, čempres ili maslina. Brojio sam: maslini srednje veličine trebalo je deset sekundi pa da od nje ne ostane ništa osim debla i korijena, koji može u zemlji potajno gorjeti još sedam dana. Jezoviti šum lišća, plamena i uništenja koji se pritom kao fizikalna pojava javlja — ne mogu zaboraviti nikad. To je, dakle, kao da vam netko čupa srce. Gori, sada, patetično rečeno i još će gorjeti, taj naš antički Mediteran kakav je nekad bio, od Konavala preko Velebita sve do ponad Rijeke, gore Brač, Hvar, a Biševo je izgorjelo, dok Hrvati sve to prepuštaju svojim vatrogascima.

Oni sami nisu za to zaduženi. Hrvati se na svojoj civilnoj razini ne organiziraju i uopće ni za što više nisu zaduženi. Država od koje nema osobne koristi ionako je svakomu kriva za sve, te je pod hitno moramo opljačkati, javno i tajno (bolje javno, jer onda ti nitko ne može predbaciti da si to radio kriomice), kako bi postala bogatom državom koju onda, pak, opet možeš potkradati: to je jedina dobra država. Hrvati, primjerice, jako ljube svoju domovinu i povijest; pa su tako spokojno pustili da im cijela baština mirno stoljećima propada, ali će se za svoju povijest o kojoj znaju malo pa ništa, ponajmanje o onome strašnom u njoj, hrabro dati ubiti.

Stranci su i tako ludi

U obnovljenom drevnom samostanu u Pridvorju, u Konavlima, što su ga 1991. bila spalila naša crnogorska, točnije nikšićka slavenska braća (tamo je ono čuveno raspelo za koje legenda kaže kako se pred njim molio Gjivo Gundulić dok je bio konavoski knez u ime Republike), barem kako piše »Slobodna Dalmacija«, skupina od 25 belgijskih skauta opiturala je drage volje drveninu, vrata i prozore, te uklonila građevinsko smeće i uredila okoliš. Tako piše. Gdje su ti naši domaći, hrvatski izviđači istih godina? Evo ih, u Gradu i Cavtatu po kafićima, gdje troše ćaćine dináre na ex-stasis, tko te šljivi: život je negdje drugdje. Za to ne treba biti komunist: dovoljno je biti belgijski skaut. Ali stranci su i tako ludi.

Dalmaciju, Južnu Hrvatsku, kako vam drago, u maniji jako favorizirana privatnog poduzetništva, uz palež uhvatila je i manija betoniranja; hegelijanski rečeno, Die Lust zu Betonieren. Svi inače jadni i siromašni, Hrvati su uopće bokci i majstori samosažaljenja, ali gotovo svi kupuju nove automobile, svi grade i sve se gradi, pogotovo tamo gdje se ne smije. Upravo me zanima što će naš novi ministar za okoliš, gosp. Ivo Banac, podrijetlom iz ovih krajeva, poduzeti glede potajnog, šotokuco izuzimanja pojedinih ključnih zemljišnih čestica iz dosad i u komunističkom paklu kako-tako zaštićena zelenog pojasa, te njihova pretvaranja u građevinsko zemljište, koje će se, sve po zakonu, prodavati na uzajamno veselje općinara i novih investitora, preprodavača nekretnina, sve pod firmom »radnih mjesta i razvoja« (to je, barem u Americi, opća poslovna praksa).

Najvažnije se parkirati

Čuje se ovih dana u Cavtatu (nema potvrde, sve je to zasad relata refero) da će se na Ratu, a to je onaj zeleni poluotok pod drevnim borovima, što ga kruni groblje i Meštrovićev mauzolej obitelji Račić, dakle živi znak Cavtata, dopustiti odmah tu između groblja i Eskulapove špilje, a prema uvali Tihoj, izgradnja apartmanskog naselja, od ne znam koliko tisuća kvadrata. To podrazumijeva i novu cestu za automobile po vrhu tog istog zaštićenog Rata, jer »strancima je važnije kako će parkirati, nego kakva im je soba«, kažu turistički djelatnici. To znači žrtvovati još po stotinjak metara živih starih borova sa svake strane te navodne novogradnje. To znači —jednostavno uništiti Mediteran kakav je nekad bio, a o kloakama, koje će vjerojatno ići u kupališnu uvalu Tiha, da i ne govorimo. Nakon toga, treba samo još dopustiti betoniranje na onome drugom zelenom cavtatskom poluotoku, Sustjepanu, pa Cavtata više nema.

Zainteresiranih će biti dovoljno, u to ne treba sumnjati. Takvi su, dakle, naši vatreni Hrvati, ako je istina što se po najljepšem malome mistu na Jadranu šuška: zbude li se to, o tome će se domoljubno šutjeti; ne zamjerati se onome koji te može kupiti, zlatno je i ne samo dubrovačko pravilo. Baš me zanima tko će tu umjetničku praksu jednom presjeći: SDP? HDZ? Liberali? Seljaci? Ministri turizma ili okoliša? (Kao da to nije jedno!) Samo lokalna politika je ona prava politika, učili su nas stari klasični filozofi...

U svemu tome javljaju se tu zore i večeri tako čudesne, da smo već, pod diktatom tehnopolitičkog stroja i načina života, na sve to zaboravili. Koga, uostalom i briga? Moja nagonska poetizacija stvarnosti, u dobroćudnoj i bedastoj pomisli o življenju u skladu s krajem i ljudima, novcem i tehnikom, pokazuje se, ipak, samo kao prilično jalova poetizacija pred sveopćim grabežom, betoniranjem i požarima. Mi se pokazujemo kao univerzalni majstori piljenja grane na kojoj se sjedi, nama život uvijek ide dalje, ništa nas ne može izbezumiti. Premda, vjerujem, ima trenutaka kad uzvišeno nije više nimalo smiješno.