Nerazumijevanje ambijentalnosti

Nerazumijevanje ambijentalnosti

Jako označeni ambijent Carrarine poljane sa svojom pučkom arhitekturom kontraindiciran je građenju teatarskih kulisa, scenografskom imitacijom trga, za što je scenografijom Dinke Jeričević posegnula ova produkcija, a kako bi lakše preselila na scenu HNK na jesen

Ambijentalni temelj Splitskog ljeta obilježen je s dvama jakim scenskim prostorom, Peristilom označenim tragedijom i operom te Carrarinom poljanom u sjeveroistočnom kvadrantu Dioklecijanove palače, koja je iznjedrila neke od najboljih izdanaka pučkoga teatra na festivalu. Na Carrarinu poljanu ovog ljeta izišla je Machiavellijeva Mandragola u redateljskom viđenju Krešimira Dolenčića, što se, kako je riječ o jednoj od (a)tipičnih renesansnih komedija, činilo razumnim srazom ambijenta i žanra.

No, koliko god koncept nove uprave splitskog HNK da se produkcije Splitskog ljeta presele u zgradu u sezoni jer su preskupe za svega nekoliko festivalskih izvođenja imao smisla, baš to pokazalo se bitnim kamenom oko vrata produkciji. Jer, jako označeni ambijent Carrarine poljane sa svojom pučkom arhitekturom s jedne strane i stražnjom stranom renesansne Papalićeve palače s druge kontraindiciran je građenju teatarskih kulisa, scenografskom imitacijom trga, za što je scenografijom Dinke Jeričević posegnula ova produkcija, a kako bi lakše preselila na scenu HNK na jesen. Ta će scenografija u sceni kutiji imati bitno drukčiju i primjereniju ulogu nego na trgu pučke arhitekture, ali ostaje temeljno pitanje: čemu ambijentalno kazalište ako se u njemu grade kulise i stvara novi ambijent, iluzija drugoga prostora?

Opterećena komedija

Druga je otežavajuća okolnost ove produkcije redateljska vizija Krešimira Dolenčića, koja je komediju nepotrebno opteretila mrakom i ideologijom Machiavellijeva Vladara, a lišila je elementarne komičnosti, do mjere da je prestala biti smiješnom. Dramaturške interpolacije Ane Tonković Dolenčić možda bi u jednoj stiliziranoj viziji ove komedije namijenjenoj isključivo zgradi imale svoj smisao, ovako, na pučkoj poljani koja je dovoljno jaka da bude kazališni znak i nužno proizvodi budi očekivanja jedne vrste, cijela komedija, sad pretvorena u dramu jakoga dramaturškog koncepta razvukla se i postala kazališno iskustvo izgubljeno u prostoru u kojem igra.

Nije u pitanju eventualno iznevjereni Machiavelli, svaka je drama/komedija otvorena redateljskim interpretacijama pod uvjetom da su one suvisle i dosljedne, ali je u Mandragoli Splitskog ljeta definitivno iznevjeren horizont očekivanja publike i kazališnog ambijenta u kojem je postavljena.

Stoga ovoj prvoj premijeri Splitskog ljeta nije mogao pomoći ni vješti glazbeni tercet HYPOCRAS, koji je glazbom komunicirao s izvođačima i situacijama, a ni disciplinirani glumci. Najvredniji kazališni prinos u produkciji zasigurno je glumačko ostvarenje Ratka Glavine, kao messer Nicie, koji je u svom komičnom varalici koji na kraju biva prevaren i izrugan našao pravu malu osobnu tragediju i skladno zaokružio tipičan Machiavellijev karakter, za što je zaslužio i nagradu Judita za najbolje ostvarenje u dramskom programu Splitskog ljeta.

Glumački doprinos

I Nenad Srdelić kao sluga bio je odmjeren i nesklon prenaglašavanjima, što se u više navrata dogodilo Callimacu Nikole Ivoševića. Marija Škaričić kao Lucrezia, koliko joj je to reduciran prostor komičnog dopustio, ponudila je duhovitu interpretaciju, a Milivoj Beader bio je korektan Ligurio, što bi se moglo reći i za glumački prinos Jasen Malec. Jolanda Tudor povremeno se previše trudila, dok je Iliji Zovku (Fra Timoteo) nametnuto prenaglašeno breme makijavelističke podlosti što mu je onemogućilo da iskaže svoj neprijeporan komični talenat.

Kostimi Danice Dedijer imali su unutarnju logiku koja nije uvijek bila sukladna logici predstave pa je ukupan dojam splitske Mandragole nedovoljno kazališno uvjerljiv. Ne treba biti veliki mudrac da se pretpostavi kako će predstava preseljenjem u kazališnu zgradu koja traži iluziju druge vrste vrlo vjerojatno profitirati, ali je ovom produkcijom pokazano elementarno nerazumijevanje kazališne ambijentalnosti i prostora koje Dioklecijanov grad nudi svom festivalu.

Jasen Boko