Ne bježim od onoga što poznajem

Ne bježim od onoga što poznajem

Možemo reći da je najjači biljeg posljednjih godina nasilje, no nisam siguran koliko je ono kao prevladavajući motiv nešto svjesno a koliko nešto što se jednostavno ne može izbjeći

Kazališni Zagreb još pamti gostovanje skopskog Dramskog teatra iz 1998. godine s predstavom Mame mu ebam koj prv počna, naslova kojem ne treba prijevod. Mnogi su tek tada čuli za Dejana Dukovskog, prvog među jednakima u valu koji nazivaju nova makedonska drama ili makedonska postmodernistička drama. Zato je hrvatska praizvedba Bureta baruta, najpoznatijeg autora teksta, početkom 2000. u kazalištu Kerempuh bila očekivana, kao i zanimanje zagrebačke publike. U međuvremenu pojavio se i zapaženi film Gorana Paskaljevića Cabaret Balkan, snimljen u međunarodnoj koprodukciji, koji je zapravo samo preimenovano Bure baruta. S Dukovskim (1969) razgovarali smo u povodu zagrebačkoga gostovanja Makedonskog narodnog teatra s predstavom Balkan is not dead, najstarijim tekstom u njegovoj balkanskoj trilogiji.

Može li se reći da je nova makedonska drama, Žanina Mirčevska, Jugoslav Petrovski, Saško Nasev, Venko Andonovski, vi..., dio takozvane nove europske drame?

— Snažan utjecaj na cijelu tu scenu ostavila su predavanja Gorana Stefanovskog, koji je na neki način bio i još jest najlegitimniji predstavnik makedonske dramaturgije. Ono što ja mogu reći iz svog iskustva jest da je Goran apsolutno pratio europski trend, pa je barem za mene studiranje uz njega bila neka vrsta master classa. Njegovim posredovanjem na nas je sve utjecala britanska dramaturgija, od Shakespearea do Pintera i dalje. Govorim li samo o svom radu, mislim da on postoji, ne bih želio da ovo zvuči pretenciozno, ali ni preskromno, u kontekstu sa suvremenom europskom dramaturgijom.

Bure baruta imalo je međunarodni uspjeh, i filmski i kazališni. Koji su razlozi za to?

— Praizvedba teksta bila je u Skopju, u režiji Saše Milenkovskog. Odmah nakon toga Slobodan Unkovski režirao je taj komad u Beogradu, i to je bila uspješna i popularna predstava s gostovanjima na mnogim festivalima, pa je tekst postao poznat. Recimo, otvorili smo Bonski bijenale prije pet, šest godina, onda je tekst preveden i tada je sve krenulo. U to sam vrijeme imao i njemačku agenciju, koja je distribuirala tekst, i do sada je postavljen u, čini mi se, tridesetak kazališta. Zašto je tako uspješan, ne znam. Mislim da je jednostavno taj tekst uhvatio istinit trenutak i pretpostavljam da ima neku žestinu koja je svagdje razumljiva.

Ipak, dio kritike kaže da je Balkan nije mrtav vaš najbolji tekst. Što vi mislite?

— Meni je teško odgovoriti na to. Volim taj tekst jer je to nekako moj prvi zreli rad. Nažalost, nije ga lako postaviti jer ima mnoštvo likova i nije baš mnogo kazališta posegnulo za njim. U Makedoniji su bile samo dvije predstave, ova koja je gostovala u Zagrebu i druga, nastala prije otprilike sedam godina u Bitoli.

Mitološki detalji i motivi nerijetko se nalaze kao potke dramskih tekstova, vi koristite tekst Černodrinskog i runolist, Stefanovski se koristi narodnim pričama i vjerovanjima... Zašto? Je li utjecaj narodne književnosti, sa svime što se uz nju podrazumijeva, toliko jak ili je to neka vrst obračuna s tradicijom?

— Kad sam počeo pisati Balkan..., važan mi je bio izazov motiva Makedonske krvave svadbe. No, nisam toliko citirao dramu koliko kontekst, odnosno mit. U tom smislu nisam se htio obračunavati s tradicijom, nego jednostavno produljiti život te drame. To i nije rijetkost, taj postupak postoji odavno, recimo od Shakespearea, koji je obrađivao već postojeće priče. Možda sam htio pokušati pisati nešto što je već postojalo kao pečat, kao biljeg.

Vaš se način rada dosta razlikuje od teksta do teksta — Balkan nije mrtav obrada je Makedonske krvave svadbe, pa slijedi pravilnu narativnu nit, dok Bure baruta funkcionira kao niz prizora. Koji vam je postupak draži?

— Točno je da Bure... nema priču, točnije nema jednu priču, ali u biti ima kontekst, krug koji funkcionira na neki način narativno — uvijek jedan lik nastavlja krug, ali onda u svakoj sceni postoji priča koja možda nije toliko u strukturi koliko u dijalogu, ali se ona ipak razvije preko likova. S druge strane, Mamu mu... možda zaista pokušava potpuno pobjeći od priče. Možda mi je bilo malo dosadno da se bavim pričom, iako radim i scenarije i predavao sam to, ali ono što je po meni bitno jest sukob ili barem napetost, koja mora postojati, bilo putem likova ili u dijalogu. No, upravo pišem novi tekst za Kopenhagen i u njemu se vraćam priči.

Može li se reći da u većini novih makedonskih drama u osnovi stoji nasilje, kao izraz sredine ili kao potencirana reakcija na nju?

— Ono što se ovdje zbivalo posljednjih godina ostavilo je dakako posljedice. Drama se i bavi dramatičnim situacijama, a ovdje je sve bilo prilično dramatično, na cijelom prostoru. Možemo reći da je najjači biljeg posljednjih godina nasilje, no nisam siguran koliko je ono kao prevladavajući motiv nešto svjesno a koliko nešto što se jednostavno ne može izbjeći. Recimo, prije nekoliko godina u bečkom Theateru m. b. H., gdje je svojedobno postavljeno i »Bure baruta«, odlučili su umjesto jedne produkcije napraviti natječaj za dramu s prostora bivše Jugoslavije. Bio sam u žiriju sa Šnajderom, Ćirilovim, Jovanovićem i ostalima i ubili smo se čitajući jer je stiglo gotovo stotinu pedeset tekstova. Generalno, bilo je zanimljivo vidjeti da su se gotovo svi tekstovi bavili temom rata, nasilja i polomljenih sudbina, ili su je barem dotaknuli.

Zašto vam je Balkan opsesivna tema?

— Ne bih rekao da je opsesivna. Recimo ovako, ja nemam običaj piti čaj u pet sati, ali poznajem ovo što je oko mene, i intimno i objektivno. Ne znam zašto bih bježao od toga.

Razgovarao Igor Ružić