Moljac u vremenu i prostoru

Protiv pravih moljaca ljudi se bore raznim kemikalijama, protiv knjiških bore se (a da to i ne znaju) sve uniformnijom proizvodnjom knjiga, sve većom elektronizacijom svega oko njih, sve većim pretvaranjem knjiga u robu

Što uopće znači izraz knjiški moljac? Da nešto znači, nema nikakve sumnje, jer njega u jeziku ne bi ni bilo kad ne bi postojao pojam što ga on pokriva. Kakav je, međutim, taj pojam, to je već malo teže kazati, valjda i zato što se izraz koristi razmjerno rijetko. Možda bi nam upravo analiza te upotrebe mogla otkriti o čemu je zapravo riječ.

Na prvi pogled, riječ je zapravo o uvredi, ili barem o pogrdi. O tome bi svjedočili i pridjev i imenica što u tu sintagmu ulaze.

Jer, moljac je, dakako, štetnik, protiv njega se ljudi odvajkada bore u svome kućanstvu, on zadaje svakoj obitelji mnogo glavobolje. Zbog toga, nazvati koga moljcem, ne može značiti ništa drugo nego nazvati ga bićem od kojega nema nikakve koristi, nego bi, dapače, bilo mnogo bolje da ga uopće i nema.

Nešto je slično i s pridjevom, pogotovo kad on stoji uz upravo takvu imenicu. Jer, u tom je pridjevu sadržan neskriveni prijezir: moljac o kojem se radi nije čak ni obični, regularni moljac što progriza kapute i pulovere, nego je zapravo neka niža vrsta moljca, jer on nasrće na knjige. A knjige su, zna se, papir, pa ne mogu ni za takva insekta biti neka osobita hrana. Činjenica da je moljac knjiški, dakle, definitivno ga svrstava u sažaljenja dostojne pojave. On je nešto kao crkveni miš.

Ali, tko se nad tim izrazom malo bolje zamisli, uočit će da u njemu nema nikakve gorčine niti mržnje; dapče, prisutnija je blagost, pa čak i simpatija. Jer, kad čovjeka — odrasla čovjeka, jer djeca ne postaju knjiškim moljcima — nazovete tim smiješnim imenom, onda u tome ima nečega veselog i umjereno ironičnog. Moljac nije nikakva osobito opasna pojava; on čovjeku, doduše, smeta i kvari mu odjeću, ali s njim se ipak izlazi nakraj uz pomoćnaftalina, a u neposrednom dodiru, dovoljno je pljesnuti dlanovima, i moljca više nema. Zato je i knjiški moljac zapravo takva nekakva pomalo dosadna, ali i donekle šaljiva pojava, kao i pravi moljac.

I, to se opet vidi i po pridjevu i po imenici. Jer, kad se za nekoga kaže da je moljac (i to baš knjiški), onda se ne misli da on s knjigama čini ono isto što pravi moljac čini s odjećom, to jest da ih kvari; obratno, tu se ima na umu nešto važnije, pa i ljepše: podrazumijeva se da se moljac tim knjigama hrani, da on od njih živi, baš kao što pravi moljac živi od vune. Ne želi se, dakle, kazati da je knjiški moljac štetan za knjige, nego da je o knjigama ovisan, da bez njih ne može.

A isto je i s pridjevom: treba samo obratiti pozornost na njegov oblik. Jer, taj oblik jasno ističe pozitivnu stranu knjiškoga moljca kao fenomena: važno je što se kaže knjiški, a ne knjižni moljac. Moljac je knjiški zato što se bavi sadržajem knjiga, a da je zaokupljen njihovom predmetnom stranom, bio bi knjižni. Knjiškost pak odmah podrazumijeva širinu, to jest da su tom moljcu knjige drage uopće i načelno; on se njima bavi na određeni način, otprilike onako kako se za nekoga kaže da razmišlja, piše ili govori odviše knjiški. Sve je, dakle, u životu toga moljca određeno knjigama, i o njima ovisno. A to je, osobito u našoj ne baš načitanoj sredini, prije pohvala nego pokuda, to je nešto lijepo i plemenito.

Ukratko, čini se da taj izraz i nije izmišljen zato da bi nekoga uvrijedio, nego zato da bi se netko njime pohvalio. Njega nisu izmislili ljudi od akcije, da bi opisali svoju suprotnost, tipove koji ništa osim knjiga ne vide; obratno, stvorili su ga sami knjiški moljci, da bi se podičili svojim osobitim odnosom prema knjigama. A učinili su izraz malko prijezirnim zato da bi ih se pustilo na miru, kako bi uživali u svome papirnatom raju.

No, gdje su ti knjiški moljci, i kakvi su? Sad je, naime, jasno da su upravo oni ona pojava u zbilji radi koje je u jeziku stvoren izraz knjiški moljac. Kako ih možemo prepoznati? Postoje, kao što je i red, tri kriterija.

Prvi je taj da se knjiški moljci bave knjigama i kad ne moraju. Ne samo da čitaju i pošto izađu iz škole, nego slobodno vrijeme posvećuju isključivo knjigama: obilaženju po knjižarama, nošenju starih svezaka knjigoveži, uređivanju biblioteke. Knjige su za njih najljepša zabava na svijetu.

Drugo, oni o knjigama sve znaju. Ne samo da ih vole čitati, nego znaju i kako se knjige prave, pa će vas u razgovoru zasuti stručnim izrazima za formate, tipove slova, za vrste uveza i za razne druge radnje i pojave u vezi s knjigama. A da i ne govorimo o tome što im znači kad nabave kakvo rijetko izdanje ili otkriju novi antikvarijat.

Treće, njima se sve uvijek svodi na knjige. Ako vide kakav prizor na ulici, sjete se nečega iz knjige, ako se zaljube, pomisle da je to materijal za roman. Čini im se da je njihov život već negdje opisan. Čak ih i knjige podsjećaju uvijek samo na knjige.

I sad, kad se to ovako pobroji, odmah postaje jasno i zašto se danas izraz knjiški moljac tako rijetko koristi. Očito, zato što je pojava što je taj izraz pokriva sve rjeđa. Knjiški su moljci ugrožena vrsta.

Protiv pravih moljaca ljudi se bore raznim kemikalijama, protiv knjiških bore se (a da to i ne znaju) sve uniformnijom proizvodnjom knjiga, sve većom elektronizacijom svega oko njih, sve većim pretvaranjem knjiga u robu. I, ako se nešto ne poduzme, knjiški će moljci potpuno nestati.

A to bi bila šteta, odlučno tvrdim, jer sam i sâm jedan od njih. Njihov život, naime, nije nipošto dosadan, a njihova iskustva spadaju u dragocjenu baštinu čovječanstva. I zato mi se čini da bi život knjiških moljaca trebalo opisati, dok posve ne nestanu, kao što treba opisati životinjsku vrstu prije nego što je posve istrijebimo. Taj ću opis ovdje pokušati.