Korak do starog sjaja

Korak do starog sjaja

Ovogodišnja produkcija hrvatskih igranih filmova donijela je ne samo do sada najveći broj naslova nego i nekoliko vrlo vrijednih ostvarenja i izbjegla potpune promašaje, pa bi se možda i time mogla tumačiti najpozitivnija činjenica jubilarnoga festivala — brojni gledatelji u Areni kojih je bilo više no na prethodnim nacionalnim festivalima hrvatskog filma

Sudeći prema nagradama službenoga ocjenjivačkog suda i anketnog izjašnjavanja dvadesetak članova Hrvatskog društva filmskih kritičara prisutnih u Puli kao dva najuspješnija ostvarenja godišnje hrvatske produkcije od sedam igranih filmova u konkurenciji izdvojili su se Tu Zrinka Ogreste (Velika zlatna arena za najbolji film, najbolja glavna muška uloga Zlatka Crnkovića i montaža Josipa Podvorca) i Svjedoci Vinka Brešana (poprilično paradoksalno najbolja režija, scenarij — uz Juricu Pavičića i Živka Zalara, kamera Živka Zalara, glavna ženska uloga Alme Prica te glazba Mate Matišića, a i nagrada kritičara Oktavijan za najbolji film sa svega za stotinku višom prosječnom ocjenom od Ogrestina filma).

Iako je od službenog žirija dobio tek nagradu za najbolju žensku epizodnu ulogu Dubravke Ostojić, pobjednicima bi se mogao priključiti i Ispod crte Petra Krelje, koji je osvojio nagradu publike Jelen. Premda je omiljena tema u neposrednim reagiranjima na (ne samo ovaj) festival rasprava o objektivnosti nagrada, a odluka žirija da jednom filmu dodijeli nagradu za režiju, scenarij i kameru, a drugi proglasi najboljim u cjelini gotovo izaziva takvu vrstu komentara, čini mi se važnijim da su se u središtu pozornosti našli filmovi koji se na vrlo različite načine bave kritički nekim karakterističnim društvenim problemima naše suvremenosti.

Zaziranje od stvarnosti

No unatoč višegodišnjim čestim žalopojkama kako nam nedostaje kvalitetnih filmova takve tematike, sudeći prema prvim prilično rezerviranim odjecima u medijima, čini se da prikazivanje naših slabosti na filmu još izaziva priličan zazor ili barem sumnjičavost, iako ćemo privatno govoriti o nizu barem jednako negativnih iskustava, a u medijima (posebice tiskovnim) ni prikaz mnogo šokantnijih događaja neće nas odveć uzbuditi, te ćemo ponajprije sve to registrirati tako da iz predočenog iščitamo političku pripadnost autora i njegove poruke te je prihvatimo ako se slaže s našim stavovima.

To se djelomice događalo i s ovogodišnjim filmovima, koji su ispunili tu potrebu za suvremenim društveno-kritičkim iskazom, a ponajviše s Brešanovim Svjedocima, jer je njihova tema i najprovokativnija — tri mlada branitelja miniraju kuću srpskoga civila i potom ga ubijaju, ne znajući da je u kući i njegova mala kćerka, jedini svjedok tog čina, te ih jedina, ako je ostave na životu, može optužiti. Iako danas ni oni koji su tvrdili kako u obrambenom ratu ne može biti počinjen zločin ne mogu poricati da je bilo zločina nad civilima, ipak nije mali broj onih koji su protiv toga da se to odabere kao tema igranog filma, jer bi to moglo doći na red tek nakon što se obrade mnogo brojniji zločini nad Hrvatima.

Ti tek ideološki različiti sljedbenici Lenjinova stava o filmu kao najvažnijoj umjetnosti (jer naime ima najjače propagandno djelovanje) boje se da će ovakav film prikazati državu koju smo stoljećima iščekivali u ružnom svjetlu i da je to, a ne filmska vrijednost, razlog za pozivanje na međunarodne filmske festivale. No, na tim smotrama ima mnogo čak i kritičnijih filmova prema vlastitoj zemlji no što je ovaj Brešanov, pa ipak malo tko na temelju jednoga filma donosi zaključak o čitavoj zemlji. Kada bi tomu bilo tako, onda bi obični gledatelji, koji pretežito gledaju američke filmove (a znatan broj njih prikazuje mračne strane američkoga društva) vjerojatno zaključili da su SAD najgora zemlja na svijetu. No, ako netko i razmišlja na taj način, najčešće dolazi do zaključka kako je riječ o demokratskom društvu koje ne zabranjuje kritički pristup.

Uvjerljiva slika

Ali u nas mnogi od onih koji su u ime demokratičnosti pozdravili Brešanovu hrabrost da se pozabavi ovakvom temom istodobno su zamjerili autoru da je žrtva predstavljena u negativnu svjetlu (švercer i ratni profiter), a da se za ubojice traži opravdanje (oni počine zločin neposredno nakon povratka s bojišnice na kojoj su uletjeli u zasjedu u kojoj je poginuo otac jednog od njih). I takvi se stavovi brinu samo za političke i propagandne poruke, zanemarujući pritom da film u kojem će žrtva biti izrazito pozitivna, a zločinci zvijeri bez ikakvih ljudskih crta, može doista biti samo propaganda bez ikakvih filmskih vrijednosti, dok tek individualne priče kompleksnih protagonista, njihovih patnji, muka, pa i zločina kakve u drugim situacijama ne bi nikad počinili mogu donijeti uvjerljivu sliku katastrofe koju donosi rat. A upravo to, uz stvaranje dojmljive atmosfere, uspijeva Brešanu, posebice zahvaljujući vrlo neobičnoj dramaturškoj strukturi u kojoj se spiralno ponavljaju ključni događaji u filmu (trenutak kada se saznaje da postoji neka svjedokinja, reakcije rodbine, istražitelja, policije, vlasti i medija) svaki put u drugom kontekstu i s drukčijim značenjem.

No za razliku od npr. Rašomona ovdje se perspektiva ne mijenja ovisno o onome tko priča priču, nego o količini činjenica kojima gledatelj ovog filma istrage u određenom trenutku raspolaže. Da bi takvim postupkom zaokupio pozornost publike, Brešan je morao vrlo precizno voditi svoj film, te je nedvojbeno da je u odnosu na svoje prethodne, možda zabavnije i širokoj publici (posebice zbog humora) vjerojatno atraktivnije, filmove nedvojbeno pokazao redateljsko sazrijevanje i veliko umijeće.

Karakteristični problemi

Besprijekorno redateljsko umijeće pokazao je i Zrinko Ogresta u Tu, ostvarenju koje se zapravo sastoji od šest vrlo efektnih kratkih filmova, koje formalno povezuje činjenica da se pojedini lik iz prve epizode pojavljuje kao protagonist ili tek epizodist u ostalima, a još više autorova želja da tim inače različitim pričama pokaže neke od karakterističnih problema suvremene Hrvatske, ali onako kako se oni u gotovo svakodnevnim situacijama ogledaju u životu pojedinca. Uvodna priča zbiva se ranije, u vrijeme Domovinskoga rata, za vrijeme predaha grupice boraca u kojoj jedan od njih, pomalo retardiran, uspijeva uhvatiti ptičicu i njoj dati ljubav za koju u tom trenutku nigdje nema pravoga mjesta. Nekoliko njegovih kolega ismijavaju ga, jedan ima razumijevanja za njega, a njihov se vođa samo želi konačno naspavati i ostali ga beskrajno živciraju.

Zatim slijedi epizoda s mladom narkomankom (koja, iako vrlo dobra, pomalo iskače iz cjeline filma), pa priča o tužnoj starosti osamljenoga umirovljenika kojemu kratki razgovor s mladom djevojkom koja na kratko pokaže zanimanje za njega kao osobu donosi malo radosti. Uto dolazi poznati glumac kojega popularnost i sklonost prema alkoholu odvode prema dnu života, potom vojnik koji je imao razumijevanja za svog suborca počinja samoubojstvo, da bi na kraju vođa te grupe, koji je nekad čeznuo za snom, pušio dugo u noć pred otvorenim prozorom, ne želeći ni na sinov nagovor konačno leći spavati, a kada konačno odluči ugasiti svjetlo čitav total gradske četvrti tone u mrak uz zvuke Lijepe naše.

Iako je ta posljednja priča najslabija (ponavljanje gotovo istih dijaloga između oca i sina) i opterećena izravnom (što za film nikada nije najsretnije) porukom o tome kako današnja Hrvatska tone u mrak, perfekcionizam Ogrestina prosedea, efektno poentiranje svake priče i autentičnost i uvjerljivost svakog prizora toliko su opčinili gledatelje da ta poruka (koju mnogi nisu ni zapazili) nije narušila dojam kako je riječ o njegovu najboljem filmu.

Tradicionalno, ali uspješno

Za razliku od mlađih kolega, jedan od naših najboljih dokumentarista Petar Krelja, koji se nakon trinaest godina s Ispod crte vratio igranom filmu, nije težio ni takvu redateljskom perfekcionizmu, a ni globalnoj slici našega suvremenog društva ili kompleksnom sagledavanju nekoga gorućeg problema. Njegov redateljski stil (od kojega možda ponešto odudara glazba Davora Rocca) prije pokazuje njegovu vezanost uz dokumentarizam, pa mnoge sekvence djeluju kao da su uhvaćene okom vješta dokumentarista koji se koncentrira da tradicionalnim dramaturškim postupkom oblikuje priču o sukobu tri generacije jedne obitelji, pri čemu mu određeni društveni problemi, iako jasno naznačeni, ponajprije služe kao okvir za snažne individualne drame, koje ipak u prvom redu proizlaze iz različitosti karaktera, iskustva, životnog nazora i društvenog statusa.

To što je uspješnost takva Kreljina pristupa očito potvrdila publika (a inače se korespondiranje s publikom često navodi kao glavni problem hrvatske kinematografije) nije mu donijelo naklonost žirija, a ni većine prvih osvrta u medijima, potisnuvši ga — po mom mišljenju nezasluženo — potpuno u sjenu prethodno spomenutih filmova, možda i zbog toga što u njemu nema nekih posebnih stilskih novina, a u nas se novo nerijetko smatra najpozitivnijom estetskom kategorijom, iako zapravu u ocjeni treba prosuditi da li je to novo uspjelo kao u Brešana i Ogreste ili ne kao što je to većim dijelom slučaj s Rušinovićem i Jurićem.

Čini se da je takvo ozračje još teže pogodilo ostalu dvojicu starijih redatelja.

Branko Ivanda bi s produkcijski vrlo složenim i svjetski dizajniranim, vizualno iznimno atraktivnim Konjanikom, vjerojatno uvjerljivo pobijedio na većem dijelu festivala u posljednjih desetak godina. Iako bi se autoru možda moglo predbaciti da mu je donekle predug uvodni dio u kojem detaljno prikazuje prilike u onom dijelu naše zemlje koji je sredinom 18. stoljeća uz granicu koja dijeli Veneciju i Tursko Carstvo, kršćane (katolike i pravoslavce) i muslimane (što u mnogim elementima može asocirati i na nedavna ratna zbivanja), u trenutku kada se usredotoči na osobne drame i ljubavnu priču dvoje mladih koji pripadaju različitim religijama Ivandino ostvarenje poprima sva obilježja velika filma.

Jasno autorsko određenje

Znatno više primjedbi, ne uvijek i zasluženih, bilo je na Infekciju Krste Papića, svojevrstan remake njegovog Izbavitelja iz 1976. Mnogi nisu vidjeli pravoga razloga za novu ekranizaciju vrlo slične priče o ljudima štakorima koji preuzimaju vlast, što je u prvom filmu, kojega se radnja zbiva u prvoj polovici prošlog stoljeća, metafora o rađanju fašizma, dok je njezino prebacivanje u današnje vrijeme i asocijacije na totalitarizam bilo kojeg ideološkog predznaka doživljeno kao tek formalno, a ne bitno moderniziranje.

Čini mi se da to ipak nije točno, posebice zato jer se u Infekciji mnogo preciznije pokazuje kako mehanizmi vlasti i u demokratskom društvu mogu biti korišteni za stvaranje totalitarizma, a još više stoga što se u ovom filmu (kao novost i njegov možda najbolji segment) pokazuje kako u tome može biti ključna uloga televizije kao najmoćnijega medija. To doduše donekle narušava čisti žanrovski obrazac fantastičnog horora, ali pridonosi slojevitosti značenja Papićeva filma, kojoj na drugi način pomaže i ideja o protagonistu kao kafkijanskom junaku, čija otuđenost onemogućuje njegove prave kontakte čak i s ljudima koji se kao i on bore protiv štakora, pa i jači zamah ljubavne priče. Iako takav pristup ne mora uvijek naići na dopadanje, čini mi se da se Papiću ne može odreći jasno autorsko određenje, koje mu je omogućilo da napravi zanimljiv film.

Osvježivanje improvizacijama

Da, s druge strane, ustrajavanje na mladosti i novosti ne mora uvijek oduševiti, pokazali su filmovi Svjetsko čudovište Gorana Rušinovića, koji je 1997. briljirao s Mondo Bobo, te Onaj koji će ostati neprimijećen Zvonimira Jurića, koji je napravio nekoliko neobičnih i vrlo cijenjenih kratkih filmova. Usmjerenje prema art-filmu u Svjetskom čudovištu iskazuje se vrlo uspješno u vizualnoj komponenti filma sjajnom (pretežito crno-bijelom) kamerom Tomislava Pintera, ali razlomljenost dramaturgije u oblikovanju dvije jedva povezane priče iz razdoblja između dva svjetska rata — o djevojci kojoj je u djetinjstvu svinja odgrizla obje šake te o čovjeku koji se obogatio u Americi i dolazi se pobrinuti za brata komunista — djeluje više kao Rušinovićevo prikrivanje nemogućnosti fabuliranja no kao jasan autorski stav.

Takav je stav vidljiviji u Jurića, koji film temelji ponajprije na improvizacijama i glumačkim i redateljskim, što donosi stanovitu svježinu, zbog koje oni koji pristanu na autorovu prema fantastici usmjerenu pretpostavku o bićima sličnim anđelima koja su nezapažena među nama da bi činila dobro, mogu njegov film odgledati sa zanimanjem, iako su te improvizirane sekvence vrlo nejednake vrijednosti.

Jedini pak igrani film koji je prikazan izvan konkurencije (vjerojatno zato što je većim dijelom financiran od stranog producenta, jer iako se govori engleski, tema je vezana isključivo uz Hrvatsku) Mercy of the Sea (Milost mora) Jakova Sedlara (kojem je ovdje koredatelj sin Dominik) znatno je bolji od njegovih prethodnih filmova. Ipak ta priča o mladoj ženi kojoj su u Vukovaru ubijeni suprug i brat, a otet i nestao sin kojega ona pokušava godinama pronaći, pokazuje kako Sedlar još drži da je velika tema dovoljna za vrijedan film i da se ne pouzdaje u filmska sredstva da bi njima iskazao svoje stavove, nego ih kao eksplicitne poruke stavlja u dijaloge svojih protagonista.

Humor više nije jedini

Ovogodišnja produkcija hrvatskih igranih filmova donijela je ne samo do sada najveći broj naslova nego i nekoliko vrlo vrijednih ostvarenja i izbjegla potpune promašaje, pa bi se možda i time mogla tumačiti najpozitivnija činjenica jubilarnoga festivala — brojni gledatelji u Areni kojih je bilo više no na prethodnim nacionalnim festivalima hrvatskog filma, pa čak vjerojatno i više no na posljednjim smotrama jugoslavenskoga filma. Ostaje ipak da se vidi nije li na to utjecala i medijska prašina podignuta prije početka ovogodišnje Pule, dobrim dijelom vezana uz sukobe i skandale, te da li će se i u redovitom kino-repertoaru osjetiti veće zanimanje za domaći film, što bi značilo da gledatelji od vlastite kinematografije počinju tražiti i nešto drugo osim komedija i humora, koji su do sada jedini u kino mogli privući više publike, a kojih na ovom festivalu, na kojem su prevladavali mračni tonovi, nije bilo.

Tomislav Kurelec