Kopirani trenuci

Kopirani trenuci

Prljavo kazalište, Radio Dubrava, Dallas Records

Jedanaesti studijski album Prljavog kazališta pod naslovom Radio Dubrava donosi zvuk i produkciju dostojnih grupe koja se može pohvaliti s 25 godina staža. Možda i najvažnije vezano uz album jest što, kritičaru ili samo dobronamjernu konzumentu, Radio Dubrava ne ostavlja dojam ploče koja je snimljena tek tako — samo da se nešto objavi. Većina pjesama mogu biti ugodna glazbena pozadina za ispijanje kavice u obližnjem kafiću, druženje i čavrljanje.

Radio Dubrava bez problema ulazi u gornji dom domaćeg mainstream rocka, ali svi ti kvalitativno čvrsti temelji albuma postaju klimavi ako iole iskusno uho isecira dvanaest novih pjesama Jasenka Houre i društva. Da ne bi ostalo nezapaženo, valja dodati da je Radio Dubrava najenergičnija i najrazigranija ploča Prljavog kazališta od vremena kad su dečki iz Dubrave glasili za najbolji zagrebački bend (šifra: albumi Prljavo kazalište i Crno-bijeli svijet).

Album se otvara pjesmom Radio Dubrava, a riječ je o dobroj pjesmi koja je i sasvim logično odabrana za prvi singl s albuma. Naslov pjesme odmah u sjećanje doziva Radio Clash. I uopće nismo toliko daleko od legendarnih engleskih pankera, jer početak pjesme Radio Dubrava, iako je melodija vješto zamaskirana, vjerno citira London Calling — jednu od najpopularnijih pjesama slavne grupe Clash. Postmodernistički princip kopiranja svega i svačega proteže se čitavim albumom. Uvjek je dobro imati uzore, toga se ne bi trebao sramiti ni bend 25-godišnje karijere, ali ipak treba znati povući granicu između inspiracije i linije manjeg otpora koja se u ovom slučaju zove copy&paste. U pjesmama Anarhist, Na živce ide mi, Smeđi šećeru i Ako odlučiš, Prljavci su čak i potpisali svoje uzore, a to su: Pankrti, Avril Lavigne i Wasternhagen.

Na posljednjih nekoliko albuma Prljavog kazališta naučili smo da taj bend zvuči slično Bruceu Springsteenu. Ima toga i na Radiju Dubrava, ali ovaj put to je svedeno na razumnu mjeru. Čini se čak da bismo mogli početi pogađati koji su se CD-i vrtjeli u Hourinu CD-playeru u stankama za vrijeme snimanja albuma. Clashu, Springsteenu i već pobrojanim grupama i izvođačima svakako treba pridodati i pokoji album Specialsa. Naime, jedino se tako može objasniti raspojasani ska-ritam i melodija u pjesmi Previše suza u mom pivu.

Jedina veća rupa na albumu jest pjesma Drugovima više ja ne vjerujem. Već kad smo pomislili da se Houra ohladio od nespretnih politički obojenih pjesama — evo ga opet. Na jednom solidnom rock albumu ovakva pjesma djeluje diletantski i baš nema prevelika smisla unutar cjeline koja je okrenuta obljetničarskom štihu 25. godišnjice od pojave novog vala.

Onaj komu ne smetaju kopirani trenuci bolje rock-prošlosti na albumu Radio Dubrava najvjerojatnije bi mogao biti i oduševljen najnovijim uratkom Prljavaca. Uostalom, isto već godinama rade i rock dinosaurusi poput Rolling Stonesa i U2, pa se nitko ne žali.

Za ples, meditaciju i vožnju

Kraftwerk, Tour de France Soundtracks, EMI/Dallas Records

Što se tiče glazbe, u našoj konzervativnoj sredini vladaju neke od predrasuda koje se najvjerojatnije nikada neće iskorijeniti. Jedna od njih je i teorija o tome kako je elektronska glazba u svoj svojoj ukupnosti manje vrijedna od rocka i ostalih tradicionalnih glazbenih žanrova i izričaja, jer nema snage, potencijala i svega ostaloga nužnoga da izrodi pravi hit koji će potom zavladati najširim slojem publike. Koliko god izlizano zvučalo, još jednom valja naglasiti da se glazba kao najapstraktnija umjetnost (zato ju je najteže svima razumljivim jezikom analizirati) dijeli isključivo na kvalitetnu i nekvalitetnu.

Kraftwerk je ključna, najvažnija, najutjecajnija i najbitnija grupa na području glazbene elektronike, jer su oni prvi uspjeli eksperimentalnu i atonalnu glazbu uspješno transponirati u sferu pop-glazbe. Tako Kraftwerk postaje rodonačelnikom golema niza glazbenih žanrova nastalih potkraj 20. stoljeća — elektropopa, techna, hip-hopa... Pogledajte biografiju bilo kojeg domaćeg ili inozemnog DJ-a i na prvom mjestu među uzorima naići ćete na — Kraftwerk. Dakle, nije pretjerano reći da ono što Beatlesi znače za rock i pop Kraftwerk znači za elektronsku glazbu.

Godine 1986. Kraftwerk izdaje album Electric Cafe i nakon toga zaleđuje svoj status. Novi album čekali smo sedamnaest godina, a možda bismo ga čekali i dulje da Tour de France Soundtracks nije ekskluzivna narudžba kojom je obilježena stota obljetnica najpoznatije biciklističke utrke na svijetu. Bez obzira što je riječ o narudžbi, Tour de France Soundtracks izniman je album na kojem su majstorski obuhvaćeni svi bitni elementi biciklističke utrke. Tema kretanja svojevrsna je konstanta u radu Kraftwerka, pa novi albuma evoluira i razrađuje glazbenu temu s maksi-singla Tour de France iz 1983, primjenjujući skladateljska iskustva stečena na albumima koji su remek-djela elektronske glazbe, Trans-Europe Express i Autobahn.

Ukratko Tour de France Soundtracks nudi jedinstven spoj elektro-pop melodija koje pamtimo iz osamdesetih godina križanih s minimalističkim ritmovima karakterističnim za elektronsku glazbu u osvitu 21. stoljeća. Riječ je o konceptualnom albumu uz koji se može plesati, meditirati ili voziti u automobilu. Kraftwerk je napravio elektronski album godine, o tome nema dvojbe. Sada valja samo čekati i vidjeti koliko će Tour de France Soundtracks utjecati na globalne promjene trendova u elektronskoj glazbi.

Goran Jovetić