Konstante i pomaci

Konstante i pomaci

Iako se većina radova može svrstati pod zajednički nazivnik »već viđenog«, ipak, takva generalna konstatacija ne može u potpunosti, i u današnje vrijeme, biti opravdana. Jer, ono što definira sadašnje stanje jest upravo sinteza stilova i medija te interpretacija tog omraženog pojma viđenog

Kao i svaka veća revijalna izložba nacionalnog karaktera, Trijenale hrvatskog kiparstva koji se ove godine događa po osmi put, pruža uvid u recentno umjetničko stvaralaštvo na ovom području. Koliko su naši umjetnici upućeni u svjetske likovne tokove te u kojoj mjeri problematiziraju aktualne umjetničke teme, a prije svega kako i na koji način doživljavaju medij kiparstva može se sagledati upravo na manifestaciji ovakve vrste.

Sinteza stilova i medija

Odgovor leži u četiri koncepcijske izložbe za koje su izbor izvršili Iva Körbler, Vesna Mažuran Subotić, Dalibor Prančević i Janka Vukmir, jednoj izložbi djela po izboru Ocjenjivačkog suda (Gorki Žuvela, Leonida Kovač, Vesna Mažuran Subotić, Ive Šimat Banov, Mirjana Vodopija), te samostalnoj izložbi prošlogodišnje dobitnice Velike nagrade Ines Krasić.

Iako se većina radova može svrstati pod zajednički nazivnik »već viđenog«, ipak, takva generalna konstatacija ne može u potpunosti, i u današnje vrijeme, biti opravdana. Jer, ono što definira sadašnje stanje jest upravo sinteza stilova i medija te interpretacija tog omraženog pojma viđenog.

Tako u mnogim eksponatima primjećujemo korištenje tradicionalnih kiparskih materijala za razradu nekih individualnih predodžbi i koncepata (Barišić, Bauer, Bilić, Majkus, Korkut, Vulas, Perić). Dakle, još uvijek ćemo naići na »klasično« odlivenu odnosno isklesanu skulpturu. Tu je i čitav niz ready madea (Badurina, Jerman, Jurić, Rašić) ali napokon i kiparstvo, ako ga tako uopće i možemo zvati, koje je prešlo granice kiparskog i koje se događa u nekim novim područjima, pa čak i u sintezi sa drugim medijima što je postala česta pojava (Iveković, Jandrić).

Kiparstvo koje se pretvara u neku vrstu suvremene scenografije (Pavetić, Šekoranja, Kožarić), galeriju bizarnih rekvizita (Kožul, Butković), gdje se stvara paralelna realnost ili granična situacija između stvarnosti i fiktivnog, gdje je naglasak na procesu, dinamici razmišljanju a ne na konačnom produktu (Žanić).

Upravo je ovo posljednje i najzanimljivije na izložbi a može se predočiti radovima nekolicine autora.

Radi se o onoj vrsti umjetnosti koja se događa između predmeta koji nam je predstavljen i značenja koje mu pridaju gledatelji uz nezaobilaznost autorovog često ironičnog, kritičkog ili autobiografskog načina prezentacije.

Preispitivanje pojma skulpture

Viktor Popović dobitnik je Velike Nagrade Trijenala a predstavio se kiparskom instalacijom koju čine muški odjevni predmeti — košulja, hlače, kravata i remen — oblikovani od olova i složeni u vitrini. Prema riječima kustosice Leonide Kovač, Popović odsutnošću tijela i tjelesnošću svake pojedinačne olovne skulpture preispituje značenja pojmova prisutnosti i odsutnosti te pozicije ruba kao temeljnih egzistencijalnih pitanja.

U svojoj »Discoware kolekciji« Kristijan Kožul, koji je dobitnik jedne od triju jednakovrijednih nagrada uz Gorana Petercola i Vlastu Žanić, ironizira pojam društvenog statusa te izokreće ustaljeni način vrednovanja i percipiranja stvari i pojava. On naime, invalidska pomagala, koja u realnom svijetu služe opstanku bolesnih, pretvara u eksplicitni predmet želja tako da ih optače draguljima i zrcalima.

Zanimljiv je i rad Vlaste Žanić koja ovu izložbu nije shvatila kao izlaganje kiparskih artefakata, već kao problematizaciju kategorije skulpture. Njezina »Svijeća za Editu« sastoji se od performancea izvedenog za vrijeme otvorenja Trijenala i popratnog teksta. Autorica stavlja naglasak na performativni karakter umjetnosti i mogućnost iščitavanja djela putem niza intimnih i osobnih konotacija. Isklesana i na kraju sagorjela svijeća pretvara se u metaforu djela koja je došla do svoje finalne faze, procesa koji se okončao i, na koncu, života koji se ugasio.

Za ostale radove možemo reći da funkcioniraju po principu više ili manje dobrih dosjetki te osobnih interpretacija i reinterpretacija pojma skulpture.

Romina Perić