Knjiga unaprijed osuđena

Knjiga unaprijed osuđena

Zvonko Šundov, Filozofija kao duhovni višak, Tonimir, Varaždinske Toplice, 2002.

Izdavanje zbirke povećeg broja osvrta, recenzija i prikaza filozofske literature nije posve uobičajen posao. Ponajprije, on je u domaćim okvirima vrlo rijetka praksa jednostavno stoga što se takav posao prilično nisko vrednuje: filozofski tekstovi akademskoj publici obično dolaze u obliku znanstvenog rada ili knjige koja je prerađena disertacija. Kao što je već mnogo puta rečeno, recenzije filozofske literature smatraju se jalovim poslom jer se ne katalogiziraju i ne čine kvantitativnu osnovu potrebnu za periodično punjenje bi(bli)ografije pa u skladu s time i za ispunjavanje ionako praznih izvještaja o znanstvenom napredovanju unutar sveučilišne ili neke druge institucionalne zajednice.

Zvonko Šundov autor je koji se već dulje vremena bavi kritičkim vrednovanjem recentne domaće filozofske literature, a nedavno tiskana knjiga sadrži sedamdesetak tekstova u kojima je riječ o vrlo različitim autorima i filozofskim disciplinama. Kao poticaj za čitanje tih recenzija i prikaza autor navodi prosudbu da bi one mogle poslužiti i sadašnjim i budućim čitateljima: jednima kao poticaj na vlastito vrednovanje i orijentir u raznolikosti današnje hrvatske filozofije, a drugima kao »dokument o usudu filozofije u jednom prijelomnom i tegobnom vremenu«, aludirajući na filozofski usud protekloga desetljeća unutar filozofiji ne osobito naklonjena vremena.

Koristan orijentir

Predavanje ove knjige javnosti na uvid vjerojatno neće značiti mnogo; iz već gore spomenutih razloga bit će unaprijed osuđena na tihu recepciju. No ona ipak mogu biti vrlo koristan orijentir za sve one koji se žele prisjetiti naslova nekih knjiga koje su čitali; na kraju krajeva, u njoj je moguće iščitati kronologiju događaja koji vjerno svjedoče o vremenu u kojem smo (duhovno, ali i sasvim pragmatično) živjeli proteklih deset godina.

Šundovljevi tekstovi nisu poredani ni kronološki ni tematski, no u njima se ipak daju naslutiti određene cjeline. Sadržaji kritičkih osvrta dadu se podijeliti na tzv. klasične filozofske teme, domaću filozofsku produkciju i tekstove kojima je filozofija tek referentni okvir. U prvu skupinu pripadaju tekstovi u kojima se autor, uglavnom u povodu nekog novog izdanja/prijevoda klasika, ekstenzivno bavi određenom knjigom dajući iscrpan osvrt na filozofov opus u cjelini. Takvi tekstovi nadilaze standardni format časopisne recenzije i prema snazi argumentacije i produktivnog dijaloga s filozofom čine omanje studije. To su npr. tekstovi o Nietzscheu, Kantu, Heideggeru, Gadameru, Habermasu, Löwithu. Najopsežniji je (no ne i osobito originalan) prilog o Lukácsu nastao kao svojevrstan autorov komentar vlastite knjige o tom filozofu.

Druga skupina tekstova bavi se kritičkim vrednovanjem domaće filozofske, društvenoznanstvene i humanističke publicistike. To je ujedno najzanimljiviji dio knjige, jer tu Šundov lucidno analizira domaću produkciju (Bošnjak, Despot, Kovač, Pejović i dr.). Uvažavajući kontekst u kojem su te knjige nastale te analizirajući i mnoge izvanakademske faktore, nudi dosta jasnu sliku stanja suvremene hrvatske filozofije, ne libeći se ukazati na mnoge sporne točke u kojima se protekloga desetljeća politikantstvo pokazalo važnijim od akademskog rada.

Poticajna filozofija

Treća skupina tekstova bavi se raznolikim temama kojima je filozofija tek poticaj ili je zastupljena samo u modelu argumentacije: u toj se skupini izdvajaju tekstovi židovske tematike, odnosno autorova promišljanja o holokaustu i o Židovima u Hrvatskoj. Pri svemu se stječe dojam da izbor tekstova nipošto ne implicira vrijednosnu prosudbu, tj. zastupljenost određenih tema i autora više je (kao što je to i običaj) rezultat trenutka i zastupljenosti nove knjige na tržištu negoli svjesna odbacivanja određenih filozofskih problema.

Šundov uspijeva biti najaktualniji onda kad analizira djela domaćih autora; analizirajući ih s motrišta njihove društvene i intelektualne relevantnosti — ponajviše filozofiju Praxisa, državotvorne mudrace ili lijevi diskurs u Hrvatskoj — uspijeva nadići standardne uzorke kritičkog osvrta i dati cjelovitu i dovoljno jasnu sliku prilika u kojima se zbiva (i u kojima se zbivala) cjelokupna domaća filozofska produkcija. A ona se, gotovo beziznimno, zbivala u horizontu moralnih dvojbi na bespućima historijsko-povijesne zbilje.

Ukoliko je povijest suvremene filozofije doista »povijesno sudjelovanje u bitnom zbivanju suvremenosti«, onda je Šundovljeva knjiga nedvojbeno solidan prinos filozofijskom reflektiranju epohe u kojoj živimo. Kritičar ideologije i metafizike vremena u kojem je sama filozofija dovedena na kušnju postajanja sluškinjom ideoloških i političkih interesa, Šundov se naposljetku pokazuje kao autor koji je ukoričenim osvrtima i recenzijama ipak uspio prijeći prag puke informativnosti te kao autor koji je kadar kroničarski bilježiti i reflektirati suvremene događaje te prema njima zauzeti artikulirno stajalište.

Nadživjeti kušnju vremena

Doduše, struktura njegovih tekstova pokazuje i neke slabosti: tekstovi su često odveć deskriptivni i orijentirani na prepričavanje filozofovih stajališta; zbog toga kritičko mišljenje ponekad izostaje. No, širok raspon tema i senzibilitet za prepoznavanje ključnih problema današnjice glavni su aduti knjige. Ona bi stoga mogla biti zanimljiva i studentima (upravo zbog informativnosti, sažetosti i izbora klasičnih autora) i široj kulturnoj publici zainteresiranoj za takve teme.

Pritom se dakako postavljaju dva ključna pitanja. Prvo, mogu li filozofske recenzije nadživjeti kušnju vremena i meko ukoričene zadržati aktualnost i relevantnost dugotrajniju od periodike u kojoj su objavljene, te je li filozofija — kao što glasi naslov knjige — uistinu beskoristan suvišak ili pak skupocjen nakit? I dok se na prvo pitanje bez ustezanja, a uvriježenom mnijenju usuprot, može odgovoriti potvrdno, drugo pitanje i dalje ostaje otvorenim. Dakako, ne samo za Šundova ili domaću (ovakvu ili onakvu) akademsku zajednicu, nego za sve one koji se filozofijom bave čitajući i pišući o onom što je pročitano.

Tonči Valentić