Kasnoljetno opuštanje

Kasnoljetno opuštanje

Hrvoje Kovačević, Putnikova smrt, Fraktura, Zaprešić, 2003.

Kaže se da su djeca najzahtjevnija, ali i najzahvalnija publika. Unatoč tome što je se često zanemaruje, hrvatska se dječja književnost danas može pohvaliti poduljom listom stalnih suradnika, koji su, čini se, ozbiljno odlučili povjeriti istinitost te tvrdnje. Iako se to u domaćoj književnoj povijesti znalo i mnogo češće događati, ti se suvremeni pisci za klince sada ipak nešto rjeđe okreću i onoj starijoj publici. No, dakako, nekoliko se iznimaka uvijek nađe. Njihova se dječja iskustva pri takvim izletima, međutim, mogu pokazati pogubna. S jedne strane, bježeći od bilo kakve sličnosti u tematici, stilu i pristupu sa svojom lektirom za male, ti pisci mogu posve zastraniti i izgubiti se u filozofsko-psihološkim vodama. S druge se strane, pak, neki od njih mogu malo i zaboraviti, tretirajući ozbiljne čitatelje poput nedorasle dječice. Je li se još jedan od tih izletnika u odraslu književnost sa svojim prvim pravim romanom spotaknuo na nekoj od te dvije nezgodne stube? Vidjet ćemo...

Cool Hand Toni

Čini se vjerojatnijim da će se eventualno raditi o drugom slučaju jer se Hrvoje Kovačević definitivno odlučio zadržati u blizini svoga dječjeg plićaka ispunjena raznim Tajnama... (od zmajevog vrta do mačje šape), ipak naslovivši svoj odrasli roman nešto izravnije — Putnikova smrt. Dakle, s obje smo noge čvrsto na polju kriminalistike, bez obzira koliko poetično Kovačevićev naslov mogao zazvučati. Da tu nema nikakve dvojbe, vidljivo je i iz naslovnice iscrtane brojnim realističnim simbolima. A svaka se poetičnost definitivno gubi kada postane jasno da Putnik nije nikakva nepoznata ili nerealna osoba na nekakvu putovanju, nego konkretno prezime Kovačevićeva glavnog mrtvaca — Zdenka Putnika. Ograničivši se na kratke, efektne i funkcionalne naslove, autor u dvadeset i osam poglavlja ovdje, dakle, opisuje zbivanja u zagrebačkom podzemlju viđena iz perspektive pisca bez previše ambicija — Tonija Radića. Nakon što istoga dana dobije otkaz u reklamnoj agenciji, uništi si auto, a i ostavi ga djevojka, na povratku u svoj iznajmljeni stan Toni u njemu otkrije spomenutoga mafijaškog bossa na umoru. Na policiji završi kao glavni osumnjičeni, a klupko neobičnih događaja u koje se uvijek nekako uspije uplesti i hladnokrvni pisac polako se počinje odmotavati. Neprestano se, tako, otkrivaju neke nove veze između Tonija i gotovo svih glavnih i sporednih zagrebačkih zlikovaca te se on ubrzo odlučuje na solo-akciju kako bi konačno razriješio taj, očito, mafijaški obračun u koji se nehotice (?) upleo.

Pokušaj parodije krimića

Zanemarivši neprestanu policijsku pasku požrtvovnog inspektora Grge i njegova usporenog pomoćnika Jure, ali i moguće opasnosti za vlastiti život, Toni polako napreduje sa svojom privatnom istragom. U međuvremenu, tako, uspije naučiti rukovati oružjem, muljati policiju, medije, prijatelje i neprijatelje, zaintrigirati Putnikovu udovicu te se sprijateljiti s opakim mafijaškim egzekutorom, homoseksualcem Jonom. Nažalost, sve je to jednako neuvjerljivo kao što i zvuči. A da ne otkrivamo posve rasplet, možemo tek reći da slijedi još nevjerojatniji happy end. Čini se da je zanimljiv ironijski pristup kriminalističkoj problematici ipak malo ponio Kovačevića oduzimajući njegovu romanu svaku moguću uvjerljivost. Dakako, mogli smo tako dobiti jedinstvenu krimić-parodiju na tragu sličnih SF-pokušaja Roberta Asprina, ali za to se Kovačević ipak nije u dovoljnoj mjeri rastao od poveće količine prilično realističnih momenata. No, najviše se zapravo može prigovoriti njegovu pretjeranu političkom angažmanu. Naime, posve je očito da je velik dio likova iz Putnikove smrti djelomično utemeljen na stvarnim zagrebačkim/hrvatskim javno-političkim figurama. Nimalo suptilne ili duhovite komentare Kovačevićevih likova o tim figurama zaista ništa ne može izvući, koliko god oni možda bili i istiniti. S druge strane, roman ipak donosi relativno inovativan pristup dosad prilično nefleksibilnom žanru, napose na ovim domaćim prostorima. Također, za razliku od brojnih domaćih pisaca i scenarista, a vjerojatno zahvaljujući bogatu iskustvu s dječjom literaturom, Kovačević nema nimalo problema s dijalozima. No, možda bi njegov roman djelovao ipak nešto zrelije da je dio priče objasnio u pripovjednom modu.

Prevelika razlika u godinama

Poigrati se s ustaljenim književnim pravilima nikada nije jednostavna zadaća. Činjenica da takav pokušaj dolazi iz pera autora bez previše iskustva s odraslom literaturom ponekad čak može biti i svojevrsna prednost. No, u slučaju Putnikove smrti razlika u godinama ipak se pokazala prevelikom za Kovačevića. Gotovo posve pojednostavnjen zaplet, likovi i dijalozi tako su u većoj mjeri nedostatak romana nego njegova prednost. Čini se da je Kovačević želeći istovremeno napisati zabavan i intrigantan roman, povećanom prosjeku godina svojih čitatelja pokušao uglavnom parirati tek nešto jačom i pomalo nezgrapnom društveno-političkom notom. Iako je Putnikovu smrt zbog njezina prevladavajućeg zabavnog tona zapravo nemoguće uspoređivati s djelima domaćih majstora krimića, Kovačevićev roman ipak je solidan pokušaj istraživanja literarnih mogućnosti te ga treba uzeti kao ugodno štivo za kasnoljetno opuštanje.

Jelena Gluhak