Jedan piano, dva studija i makete

Jedan piano, dva studija i makete

Kako navodi Aymeric Lorente »bottega je bila aktivno, živo mjesto posvećeno stvaranju i obrazovanju, mjesto pokreta, ideja i eksperimentiranja« — koncepcija koja je oduvijek privlačila Piana i čiju je modernu inačicu inventivno primijenio u području arhitektonske kreacije. Studenti i postdiplomanti važna su aktivna komponenta njegovu atelijeru, koji je tako poprimio formu arhitektonske škole u malom, gdje studenti i mladi arhitekti rade u timu s iskusnim arhitektima i drugim ekspertima učeći, na konkretnim projektima, kako se teorija prevodi u praksu

Renzo Piano Building Workshop, ili kraće RPBW, jedna je od najcjenjenijih arhitektonskih radionica današnjice. Iza imena, koje bi neupućene moglo asocirati na neku talijansku izvođačku firmu ili građevinskoga poduzetnika, krije se jedinstvena kombinacija eksperimentalnoga laboratorija, projektnog ureda i međunarodne mini akademije arhitektonske megazvijezde Renza Piana (1937). Njegovo je ime u suvremenoj arhitekturi sinonim za lakoću, transparentnost i uporabu novih materijala u smislu izričaja; za inventivnost i interdisciplinarnost u smislu pristupa, te za eksperiment i timski rad u smislu metode, što dobro pokazuje recentna izložba njegovih ostvarenja postavljena do 28. rujna u Muzeju moderne umjetnosti Louisiana u danskom Humlebaeku.

Pianova je izložba četvrta i posljednja iz serije pod naslovom Arhitektonski studio, unutar koje je proteklih godina prezentirano stvaralaštvo arhitektonskih radionica Franka O. Gehryja, Henninga Larsena i Normana Fostera, a čime su kustosi Louisiane smjerali proniknuti u ono što stoji u pozadini arhitektonskih vokabulara vodećih arhitekata današnjice — njihova kreativna filozofija, proces rada, metode i izvori nadahnuća. Kod priređivača izložbi postojala je želja da niz zaključe upravo Renzo Piano i njegov Building Workshop, kao najizrazitiji predstavnici teme kojom se bavila serija, naime workshopa kao kreativne jedinice.

Eksperimentalno timski

Kada je prije više od dva desetljeća Piano zasnovao atelijer RPBW, ustrojio ga je prema osobnom poimanju arhitekture, uspješno potvrđenom vlastitom dugogodišnjom praksom, kako je dobra arhitektura više posljedica timskoga rada raznih eksperata s arhitektom u vodećoj ulozi negoli plod napora arhitekta-pojedinca bez obzira koliko talentiran bio, a proces stvaranja jednako je važan koliko i konačni proizvod. Bavljenje arhitekturom može autoru pružiti veliki užitak, no Piano je uvjeren da arhitektonska kreacija vodi kvalitetnijem rezultatu i znatno je uzbudljivija u konfrontaciji s drugim vrstama kreativnosti — znanstvenim, humanističkim ili organizacijskim. On često ističe da u svom radu ne priznaje granice između raznih komponenti arhitekture, najkompleksnije od svih umjetnosti.

Arhitektura kao tvarni prostor ljudske egzistencije ima veći utjecaj na društvo od drugih umjetnosti. Lošu knjigu možete ne čitati, loš film ne gledati, no lošu arhitekturu naprosto ne možete ignorirati. Prema Pianu nju je moguće izbjeći tijesnom suradnjom svih struka uključenih u proces, stoga je interdisciplinarni pristup temeljna karakteristika njegove filozofije stvaranja. Specijalisti raznih profila participiraju u svim fazama projekta, od prvih skica do završetka gradnje, i to ne kao nevažni povremeni statisti na sporednim dionicama, nego kao ključni akteri u kontinuiranu kreativnom dijalogu s arhitektom. Building Workshop okuplja na istom zadatku znanje i umijeće množine profesionalaca čiji je zajednički konačni cilj građevina.

Mjesto pokreta i ideja

Nije stoga čudno što je Piano ured nazvao imenom koje je gotovo deklaracija njegove koncepcije. Pritom je uporaba riječi građevina, umjesto arhitektura, svojevrsna posveta obiteljskoj tradiciji. Piano potječe iz porodice graditelja i njegova vokacija vjerojatno vuče korijene iz najranijih posjeta očevim gradilištima, kao i iz početne suradnje sa starijim bratom Ermannom, također graditeljem, u eksperimentiranju novim materijalom, konstrukcijama i tehnikama gradnje, što je postala njegova trajna opsesija. Riječ radionica u imenu ureda izravna je referencija na firentinsku bottegu, umjetničku radionicu u kojoj su renesansni majstori u zajednici s učenicima objedinjavali umjetničku produkciju i edukaciju. Kako navodi Aymeric Lorente »bottega je bila aktivno, živo mjesto posvećeno stvaranju i obrazovanju, mjesto pokreta, ideja i eksperimentiranja« — koncepcija koja je oduvijek privlačila Piana i čiju je modernu inačicu inventivno primijenio u području arhitektonske kreacije. Studenti i postdiplomanti važna su aktivna komponenta njegovu atelijeru, koji je tako poprimio formu arhitektonske škole u malom, gdje studenti i mladi arhitekti rade u timu s iskusnim arhitektima i drugim ekspertima učeći, na konkretnim projektima, kako se teorija prevodi u praksu.

Renzo Piano Building Workshop sastoji se od dva studija: jednog u Genovi, Pianovu rodnom gradu, i drugog u središtu Pariza, nedaleko Centra Pompidou, njegova prvog velikog internacionalnog uspjeha. Iako su oba ureda organizirana po istom modelu i zajedno tvore entitet iz kojeg se rukovodi projektima razasutim širom svijeta, dva su potpuno različita kreativna okruženja, Pianu podjednako neophodna i komplementarna.

Balansiranje među podvojenostima

Razapetost između dva geografski udaljena studija nije nedostatak u smislu organizacije rada, nego znači, za njegov kreativni postupak, presudan balans između dualističkih podvojenosti: napetosti i mira, buke i tišine, koncentracije i uzbuđenja. Pariz je esencija urbaniteta i brzine, a Punta Nave pokraj Genove utjelovljenje refleksije i prirode.

Pariz je inspirativan kao grad bogata, užurbana društvenog i kulturnog života, mjesto gdje Piano stvara i izmjenjuje ideje te susreće ljude. Njegov poluotvoreni atelijer lociran je u tradicionalnoj pariškoj interpolaciji, u nekadašnjem dvorištu natkrivenu staklenim krovom sa ulazom kroz maketarnicu s ulične strane, na nekoliko koraka od srca popularne četvrti Marais, koja, prepuna dućana, kafića i gostionica, živi dvadeset i četiri sata. Kao potpuna suprotnost tome drugi studio u Punta Nave na periferiji Genove mirno je, tiho mjesto refleksije i razrade ideja što mu se javiše u Parizu. Za Piana jedno nema smisla bez drugog, a njima treba dodati i treći okoliš u kojem često boravi putujući između brojnih gradilišta; naime avion, u kojem po vlastitim riječima nalazi poseban oblik koncentracije.

Piano je duboko privržen rodnom gradu. Genova kao velika luka ne osvaja na prvi pogled, već svoj šarm otkriva postepeno, te na kraju djeluje vrlo inspirativno. Pianu je posebno važna njezina povezanost s morem: pasionirani jedriličar i zaljubljenik u more podigao je vlastiti studio na brežuljku iznad obale, tako da praktički iz svakog ugla može baciti pogled na pučinu. Peterokatna staklena građevina, nadahnuta tipologijom staklenika tipičnom za francusko-talijansku rivijeru, kaskadno se penje kamenom padinom okružena rajskim vrtom ispunjenim gotovo svim vrstama mediteranskog bilja: od bambusa i palmi, borova i maslina do drugih raširenijih ili pak rjeđih vrsta. Međutim, njegova sklonost prirodi nije romantičnog karaktera, nego paradigma djelovanja: očuvanje globalne prirodne ravnoteže i inovativna ekološki senzitivna rješenja važne su komponente Pianove arhitektonske koncepcije. Tako je i vrt oko studija u Genovi zasađen ranih devedesetih u sklopu suradnje s UNESCO-om na istraživanju novih materijala iz prirodnih resursa.

Kratkotrajne strukture

Od početka karijere Piano veliku važnost pridaje eksperimentiranju. U svom prvom birou, osnovanom po završetku studija na Milanskoj politehnici 1964, posvetio se ispitivanju novih konstrukcija i materijala te istraživanju kako poznati materijal upotrijebljen na nov način može biti koristan u svakodnevnom životu. Iz istog razloga tada uglavnom projektira efemerne građevine, privremene kratkotrajne strukture, što mu je omogućilo istraživanje i stjecanje novih iskustava i znanja. I poslije, kada je postao svjetski slavan, ne mijenja svoj pristup.

Umjesto očekivane rutine Piano svakom zadatku pristupa istom kreativnom znatiželjom, strpljivo iskušavajući nove zamisli i rješenja sve dok ne postanu primjenjivi u arhitekturi. Jedna je od njegovih posebnosti što može izmisliti konstrukciju, materijal, detalj koji se na prvi pogled čine neizvedivim, da bi onda dugotrajnim eksperimentiranjem i timskim radom dokazao suprotno i ostvario cilj. Zbog toga veliku važnost pridaje izradi modela, od konceptualnih do detalja u različitim mjerilima, pa čak i do izgradnje prototipa dijelova građevine, iskušavajući varijante iz raznih vidova, od estetskih do izvođačkih. Oba njegova studija prepuna su maketa svih veličina u staklu, drvu, metalu ili papiru. Čak i danas kada su arhitekti oboružani moćnim kompjuterskim alatom, Piano i njegovi suradnici najradije kreiraju na modelima, koji su za njihov proces dizajna podjednako važni kao i skice ili crteži.

U suglasju s lokalnim

Svojim prvim velikim ostvarenjem Centra Pompidou (1971-77) u suradnji s Richardom Rogersom, Piano je ostvario remek-djelo mašinske estetike. Tehnologija građenja i disciplina izvedbe ostale su paradigme njegova pristupa, ali je Pianova arhitektura daleko složenija od pojednostavnjena high-techa, u koji su ga mnogi svrstavali, osjetljiva za specifična, prirodna i kulturna, obilježja konteksta u koji se ugrađuje. Iako svaki od njegovih projekata pomiče granice tehnoloških mogućnosti, uvijek je u suglasju s lokalnim prilikama.

Piano voli izazov savladavanja problema. Zato je toliko fasciniran projektima sa zahtjevnim tehničkim zadacima poput složenih akustičkih uvjeta u Rimskoj koncertnoj dvorani (1994-97) ili rješenja prirodnog osvjetljenja u Muzeju moderne umjetnosti Fondacije Beyeler (1993-97). No njegova arhitektura mnogo je više od tehničke i funkcionalne efikasnosti, zasnovana na multivalentnim odgovorima što čine pravu arhitekturu.

Muzej kolekcije Menil (1981-86) inovativni je mehanizam za kontrolu nesmiljena teksaškog sunca, ali je iznad svega hram moderne umjetnosti; Rimski auditorij najsavršenije je podešeni muzički instrument, ali je također snažan znamen suvremenosti u arhitektonski najbogatijem od svih krajolika; Kulturni centar Marie Tjibaou u Novoj Kaledoniji (1990-97) savršeno je jednostavan sustav prirodne ventilacije, ali je i evokacija lokalne graditeljske kulture Kanaka; Potsdamer Platz u Berlinu (1992-2000) najsloženiji je gradograditeljski pothvat i istovremeno snažna afirmacija tradicionalnog urbaniteta; zračna luka Kansai u Osaki (1988-94) maestralno je rješenje zamršena transportnog sustava i istovremeno oblik iznimne ljepote što imitira nabore zemljine površine i valove mora.

Sposobnost da u svojoj arhitekturi kreativno spoji brojne zahtjeve i utjecaje u ostvarenjima iznimne slojevitosti i izvorne ljepote čini ga, kako je zapisao Deyan Sudjic, »najtradicionalnijim i istovremeno najsuvremenijim od svih arhitekata«.

Vinko Penezić