Između entuzijazma i poteškoća

Između entuzijazma i poteškoća

Uistinu zastupam mišljenje da bi, pravim dogovorima i ozbiljnim namjerama, takva manifestacija mogla postati relevantnim događanjem takve vrste. Upisivanje Splita na planetarni zemljovid grafičke umjetnosti još ostaje tek namjera. Takve kvalifikative zasada bi trebalo izbjegavati jer zamućuju pogled na aktualno stanje i vrijednost bijenala čine upitnom. Treba otvoreno reći kako novoosnovani splitski bijenale ima probleme koje će u organizaciji sljedećih sesija trebati razriješiti. U suprotnom nepotrebno je govoriti o njegovu mogućem opstanku

Odrediti neku manifestaciju riječju bijenale postaje aktom jasne nakane periodičnoga kontinuiteta. Ipak, optimizam je narušen sjenom konotacija koju ista riječ nedvojbeno povlači, od kojih najnesretnija jest ona hiperinflacije sličnih dvogodišnjih događanja koja najčešće afirmiraju kvalitet osrednjosti i zamora.

No, zanimljiv je početak bijenalne manifestacije koja se ovih dana odvija u Splitu. Riječ je, naravno, o Prvom međunarodnom grafičkom bijenalu SplitGraphic 2003, svečano otvorenu 1. srpnja u prostorima Zavoda Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Kako je moguće čitati u katalogu same manifestacije, na grafički bijenale odazvalo se ukupno 166 autora iz 37 zemalja, sa 357 poslanih radova. Organizator je, međutim, mogao prikazati tek trećinu pristigle građe jer je dostatna potpora lokalnih i državnih financijaša izostala. Ocjenjivački sud, sastavljen od splitskih umjetnika Pave Majića (direktor) i Viktora Popovića, francuskog slikara Christiana Legentila te švicarskog arhitekta Samuela Martina, kao i povjesničara umjetnosti Joška Belamarića, odabrao je radove kojima su zastupljene uglavnom sve grafičke tehnike, od suhe igle do računalnog ispisa. Glavna selekcija bijenala smještena je na dva kata izložbenih prostora palače Milesi, potom unutar prostora lože OPUS-a i Studija Naranča, dok su za dva vrlo kvalitetna samostalna predstavljanja rezervirani prostori Galerije Konzervatorskog odjela u Splitu, odnosno izložbeni prostor Muzeja grada.

Uloga grada i palače

Tematski, bijenale je odredio grad, odnosno njegov najizrazitiji spomenik — Dioklecijanova palača. Uz tu temu umjetnici su mogli priložiti i radove koji bi se odnosili na temu mora, odnosno treći rad slobodno odabrane teme.

Carska palača posvjedočila je intenzivan kontinuitet preinaka, manifestacijskih i inih nakana, no pitanje je koliko je možemo shvatiti pouzdanim simbolom nastavka i ovakve izložbe. Pritom osobito mislim na ulogu grada koji dulje vremena postaje mjestom turnirskog sučeljavanja silno izraženih splitskih ega. Argumentirani razgovor i iznalaženje rješenja zamijenjeni su senzacionalnim eksponiranjem vlastitoga sebe i svog mišljenja kao jedinog vrijednog i posve dovoljnog.

Važan ključ promatranja realizacije prvoga međunarodnog bijenala u Splitu biva entuzijazam malog broja ljudi, osobito začetnika ideje, Pave Majića. Akutni nedostatak novčane potpore čini nadljudske napore splitskih entuzijasta upravo divnima. Usudio bih se reći da ovaj put fascinacija graniči s ludošću. Primjer grafičkoga bijenala indikativan je primjer splitske kulturne situacije.

Uistinu zastupam mišljenje da bi, pravim dogovorima i ozbiljnim namjerama, takva manifestacija mogla postati relevantnim događanjem takve vrste. Upisivanje Splita na planetarni zemljovid grafičke umjetnosti još ostaje tek namjera. Takve kvalifikative zasada bi trebalo izbjegavati jer zamućuju pogled na aktualno stanje i vrijednost bijenala čine upitnom. Treba otvoreno reći kako novoosnovani splitski bijenale ima probleme koje će u organizaciji sljedećih sesija trebati razriješiti. U suprotnom nepotrebno je govoriti o njegovu mogućem opstanku.

Zadržao bih se na trenutak na drugoj odrednici splitske manifestacije, a to je upravo internacionalni karakter. Postavlja se pitanje koliko bijenale uspijeva ostvariti takve svoje pretenzije? Vrlo malo, no sumnjam da je to pogreška koja se može pripisati organizatorima, nego je to prije nedostatak sluha konteksta okoline.

Usprkos svemu, uspjesi

Osobitu kritiku valjalo bi uputiti stanovitom krugu naših umjetnika. Naime, mnogi od njih poslali su radove starijih datuma zadovoljujući tek formu sudjelovanja. Takav način nije izolirani slučaj u splitskim likovnim manifestacijama, dapače postao je provjerenim načinom ponašanja. Možda je glavni cilj ponekih umjetnika zadovoljiti skroman i neinformiran ukus lokalne publike? Razlog je to nedostatka radova eksperimentalnih tendencija, radova koji bi potaknuli solidniju teorijsku raspravu o grafici kao umjetničkom mediju i njezinu poziciju i značenje danas. Izostanak relevantna teksta o tom problemu zamjerka je i organizatorima. Osobita vrijednost ovogodišnjeg bijenala samostalna su predstavljanja dvaju umjetnika neosporne stvaralačke kavalitete. Dakako, riječ je o Mirku Iliću i Masahiru Fukudi.

Mirko Ilić nastupio je u malom izložbenom prostoru Muzeja grada. Niz izloženih radova nabijen je seksualnim invokacijama. To su oblici neposredne sugestije živoga, ali oblici koji u prirodi ne nalaze predloška. Određenim kompozicijskim rješenjima i računalnim generiranjem djela Mirko Ilić uvlači promatrača u sferu seksa. Doista, ponekad su minimalne intervencije dovoljne da se motritelja djela navede na čitanje kôda ljudske reprodukcije, iako koncentriranim gledanjem postaje sasvim jasno da su takva navođenja tek prvoga daha. Napomenimo da je ovo Ilićevo predstavljanje svojevrstan nastavak ciklusa Seks i laži, kojim se autor već predstavio zagrebačkoj publici. Budući da je jedna od namjera organizatora bijenala oformiti muzej grafike (ideja koju najiskrenije podupirem!), autor je za tu svrhu donirao nekoliko svojih djela. Nagrada Crveni Peristil, namijenjena najinventivnijem umjetniku sa slobodnom temom, dodijeljena je upravo tom autoru.

Izložba grafika većeg formata na svilotisku Masahira Fukude priređena je u galeriji Konzervatorkog odjela u Splitu. Masahiro Fukuda umjetnik je kojem je ocjenjivački sud Split Graphica dodijelio nagradu Robert Adam za najbolji rad s temom Dioklecijanove palače. Riječ je o jednom od vrlo poznatih umjetnika iz Japana, rođena u Osaki 1953. godine, koji na raznim manifestacijama grafičkih umjetnosti bilježi velik broj nagrada. Smještanje izrazito crvenih organskih oblika koji nose klicu živoga, kao oznaka upravo ljudskoga gibanja ili mirovanja, u prepoznatljivim vizurama povijesnih gradova, kompozicijska je osnova izloženih radova. Dakako, splitskoj publici mora biti zanimljiva grafika s prikazom imperatora i njegove žene, prvobitnih vlasnika palače, građevine zanimljiva oblika koji sintetizira više funkcija koje se, pak, suvremenim istraživanjima pokušavaju dokučiti. Za budući muzej grafike i ovaj japanski autor donirao je neka svoja djela.

Treća nagrada Marko Marulićza djelo s temom mora, dodijeljena je Vasku Lipovcu za njegova uistinu vrsna djela. Posebne nagrade dodijeljene su Sandri Mateljan, Mirjani Vodopija te Šimunu Šuteju, umjetnicima iz Hrvatske, te Janice Wong, umjetnici iz Kanade.

Organizacija Prvoga međunarodnog grafičkog bijenala u Splitu nije bez slabosti. Novca nije dostajalo za primjereno predstavljanje projekta kao ni za kvalitetniji postav i opremu žiriranih radova. Ipak, nadajmo se da će entuzijazam na kraju postati inicirajući motor djelovanju, a nikako jedini temelj organizacije ovako zahtjevna projekta. Do sljedećeg puta.

Dalibor Prančević